Luja Mišković iz Kostrča kraj Orašja nedavno je proslavila 97. rođendan i najstariji je stanovnik na prostoru općine Orašje.
Vitalna i zdrava starica
Iako je na pragu zakoračiti u novi životni vijek, baka Luja je jako vitalna, zdrava, načitana i komunikativna. Ugasila je i 97. svijeću, a na proslavu su joj došla njezina djeca, unuci, praunuci, šukununuci, brojna obitelj i susjedi te su joj svi poželjeli da doživi 100 godina, što je u Posavini iznimna rijetkost. Tajna vitalnosti i dugovječnosti je, kaže, u svakodnevnom radu, obiteljskoj ljubavi i zdravim namirnicama u prehrani. Još uvijek može raditi kućne poslove, sama sebi kuha i priprema hranu. - Sva tajna je u prirodnoj i domaćoj hrani. U trgovini sam kupovala sol i šećer, a jedem samo ono što sam uzgojila u svojoj bašči. Imali smo krave, svinje i kokoši, tako da hrane nikad nije moglo ponestati. U dugim sam zimama “šlingala” (vezla) i “necala” (plela), “čunčala” (tkala) ćilime i djeci plela džempere i čarape. Provela sam život noseći crninu, ali voljela sam vidjeti mlađe u narodnim nošnjama, kaže baka Luja i svoju priču započinje od djetinjstva kojeg se, kaže, skoro i ne sjeća, a i kako bi kad je prošlo toliko godina. Rođena je 20. svibnja 1919. i već sa četiri godine ostala bez oca. Udala se u 19. godini i s mužem Pavom u sretnom braku proživjela gotovo 60 godina. Od devetero rođenih, zajedno su odgojili šestero djece. Danas su to zrele osobe u 60-im i 70-im godinama koje imaju svoje obitelji i unučiće. Nikakvi joj darovi ne trebaju, kaže slavljenica, jer njezini je nasljednici čine najbogatijom. Baka Luja ima 6 djece, 16 unučadi, 23 praunučadi i 2 šukununučadi, 8-godišnjeg Leona i 12-godišnjeg Bornu.
Život u molitvi
- Iako sam stara, nisam sama, kao što ima puno napuštenih i ostavljenih. To dugujem svojoj djeci i unucima. Pamtim i gladne godine, bilo je i lijepog, ali i gorkog života. Za dugi brak uvijek govorim, žena mora slušati, a muškarac raditi teže poslove i oboje se trebaju slagati tijekom života. Životna iskušenja uvijek traju i treba se nadati boljim vremenima, poručila je baka Luja. Od njezina unuka Pave doznajemo da liječniku gotovo i ne ide, malo se žali na umor u nogama, a tijekom dugog života samo je dvije noći provela u bolnici, tek nedavno kad su joj u Tuzli radili operaciju skidanja mrene. - Tijekom Domovinskog rata nisam bila ni dana u izbjeglištvu. Nisam mogla ostaviti kuću, malo sam se sklanjala u sklonište kod kćeri Kate, dočekivala vojnike s bojišnice i pekla im kruh. S osmjehom sam dočekivala i ispraćala naše bojovnike i, hvala Bogu, nitko mi nije stradao u ratu. U životu se puno molim Bogu i svakom bih preporučila da pomoć i utjehu najprije potraži u molitvi i odlasku na misu. Ne propuštam pratiti misu nedjeljom na TV ekranima HTV-a, ističe baka i u rukama stišće brojanice. U društvu bake Luje je više nego zanimljivo, vole je stari, a i mladi kojima često ispriča pokoju zanimljivu priču iz svog dugog života. Na ispraćaju svima je poželjela duboku starost u sreći i veselju.•
