U ovih 28 poslijeratnih godina teško je procijeniti kada je BiH bila u krizi jer je to permanentno stanje pa se može samo govoriti o eskalaciji nekih kriznih situacija. Uzrok te stalne krize su nesređeni međunacionalni odnosi, ali i nedorečenosti samog Daytonskog sporazuma, kao i međunarodni intervencionizam, piše Večernji list BiH.
Kriza je bilo i prije
Prve krizne situacije uslijedile su svega nekoliko godina nakon Daytona i uglavnom su bile vezane uz incidente u kojima su stradavali povratnici iz manjinskih naroda na pojedinim područjima. Međunarodna zajednica je u prvih desetak godina poraća uglavnom kombinirala političku i vojnu silu u “sređivanju stanja”. Tako su snage SFOR-a rješavale politički potres kojim je uklonjen SDS s vlasti u Republici Srpskoj, a i danas se često spominje kako je aktualni predsjednik RS-a Milorad Dodik politički uspon doživio upravo na “tenkovima SFOR-a”. Kriza je eskalirala i kada je donošena arbitražna odluka za Brčko, ali su se strasti brzo smirile. Sljedeća velika politička kriza nastupila je početkom ovog stoljeća kada su ključnu ulogu u razvlašćivanju Hrvata odigrali nekadašnji voditelj Misije OESS-a u BiH Robert Barry i visoki predstavnik međunarodne zajednice Wolfgang Petritsch. Zahvaljujući njihovu intervencionizmu u ustave i zakone u BiH Hrvati su izgubili ravnopravnost s Bošnjacima koju im je jamčio Washingtonski sporazum iz 1994. godine. OESS je nakon rata bio nadležan za izborni proces u BiH, što je antihrvatski nastrojeni Amerikanac Robert Barry iskoristio 2000. godine nametnuvši odredbe po kojima je promijenjen način izbora izaslanika, ali i formula za obračun mandata iz županija za svaki nacionalni klub. Time se zapravo omogućilo znatno brojnijim Bošnjacima da prilično lako dolaze do “kontrolnog paketa” u ovom domu, uključujući i famoznu trećinu Hrvata potrebnu za uspostavu izvršne vlasti. Rezultat je bila famozna “Alijansa za promjene”, kada su Hrvati prvi put nakon rata izbačeni iz vlasti. Uz političko, išlo se i na financijsko razvlašćivanje Hrvata uništavanjem Hercegovačke banke, a opet uz pomoć vojne sile i sankcija stranci su ugušili pokušaj Hrvata da se kroz “samoupravu” odupru gubitku prava iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.
Bošnjaci su još jednom, uz pomoć međunarodne zajednice, izbacili Hrvate iz vlasti, stvarajući još jednu veliku političku krizu u zemlji. Bilo je to nakon izbora 2010. godine, kada je instalirana tzv. platformaška vlast. Tada su međunacionalni odnosi u FBiH dotaknuli novo dno i prijetili potpunim kolapsom ovog entiteta. Srbi su, pak, u više navrata žestoko reagirali na nastojanja da se raznim odlukama međunarodne zajednice ili Ustavnog suda BiH određene nadležnosti prenesu s entitetske na državnu razinu. To je u nekoliko navrata rezultiralo i blokadom rada državnih institucija, privremenim povlačenjem Srba iz institucija BiH, kao i odlukama entitetskog parlamenta kojima se najavljivao jednostrani povrat nadležnosti. Tako, primjerice, u drugom dijelu 2021. godine, zbog blokade iz Republike Srpske, državna tijela vlasti gotovo da i nisu zasjedala, ali ni razdoblje prije toga ne može se smatrati uspješnim.
Međunarodna zajednica
Unatoč prijetnjama sankcijama, koje su dolazile iz Washingtona i Berlina, Dodik je ustrajavao u odlukama koje su iz Sarajeva ocjenjivane kao državni udar. Iako se Bosna i Hercegovina politički tresla i kada je ukidan Dan RS-a i entitetska obilježja, najviše problema bilo je prilikom odluke odlazećeg visokog predstavnika Valentina Inzka da nametne izmjene Kaznenog zakona BiH koje se tiču zabrane negiranja genocida u Srebrenici te nakon presude Ustavnog suda BiH kojom je država BiH, a ne entiteti, proglašena titularom državne imovine, uključujući šume, rijeke i druge prirodne resurse.
Iz Republike Srpske su na ove i druge odluke, za koje su smatrali da su neustavne i protivne interesima tog entiteta i srpskog naroda, odgovarali prijetnjama povlačenjem iz državnih institucija, zabranom njihova djelovanja pa u konačnici i secesijom. Njihovi zahtjevi da prestane međunarodni protektorat u BiH nakratko su se podudarili sa sličnim bošnjačkim zahtjevima. Bilo je to nakon listopadskih izbora, kada je dio bošnjačke politike odluke OHR-a vezano uz način uspostave vlasti protumačio kao nepravdu i zaprijetio građanskim neposluhom. Tražio se i odlazak OHR-a, ali su postupno takvi zahtjevi utihnuli, baš kao i prijetnje ulicom. Aktualna kriza vezana uz odluku Narodne skupštine RS-a da prestane priznavati Ustavni sud BiH i njegove odluke još je jedna eskalacija stalne krize.
Optužnica protiv Milorada Dodika samo je dodatno produbila. Njen epilog se tek očekuje, ali malo je izgledno da će se bilo koja od strana značajnije povući i odustati od svojih ključnih pozicija. Teško je shvatiti kako bilo koji od spomenutih “slučajeva” doprinosi izlasku iz stanja krize. Naprotiv, samo je dodatno komplicira i čini budućnost BiH i odnose u njoj neizvjesnijim. •
