Iako sam vrlo loš u nogometu, i kao Talijan i kao aktivni promatrač političke scene s vremenom sve više pozornosti obraćam na povezanost nogometa i društva. Mnogi analitičari vide sport kao pouzdan indikator nacionalnog karaktera i mnoštvo istraživanja upravo se odnosi na nogomet na Balkanu. Sociolozi su se fokusirali na ulogu “huligana” u poticanju nasilja tijekom devedesetih, kao i na povezanost nogometa i državne dinamike koja je dovela do raspada Jugoslavije. O ovoj temi postoji čak i knjiga talijanskog novinara (Gigi Riva, “L’ultimo rigore di Faruk”, koja priča o promašenom jedanaestercu Faruka Hadžibegića, sarajevskog kapetana koji je predvodio jugoslavensku reprezentaciju u četvrtfinalnoj utakmici protiv Argentine 1990. godine na Svjetskom prvenstvu u Italiji).
Gledajući posljednje utakmice bh. reprezentacije protiv Italije, Nizozemske, pogotovo Sjeverne Irske u nesretnom play-offu Eura 2020., nisam mogao zaobići usporedbu s političkom scenom u BiH. Kako je moguće, upitao sam se, da ekipa s toliko sjajnih igrača, koji su se dokazali u najvećim europskim klubovima, ne mogu zajedno doći do pobjede?
Nameće se isto pitanje i o odnosima između BiH i njezine dijaspore. Igrači poput Džeke, Pjanića, Krunića i Lulića (a to su samo neki koji su ostvarili uspješne karijere u Italiji prethodnih godina) primjeri su najboljih igrača, onih s najvećim potencijalom, koji su pronašli uspjeh izvan granica Bosne i Hercegovine. Naime, ovo je izvrsno i za njih i za imidž BiH, ali kako to da ti isti ne mogu biti jednako uspješni kada se vrate u Bosnu i Hercegovinu? Što nedostaje? Ovaj paradoks također pokazuje rizik integracija EU-a bez unutarnjih reformi: u slučaju da BiH sutradan pristupi Europskoj uniji, svi najbolji igrači automatski bi otišli, no tko bi onda investirao u budućnost novih generacija? Ovo razmišljanje može se primijeniti i na škole, poduzetnike i sveučilišta.
Ako postoji pouka koju možemo izvući iz nogometa, to je da je tim nešto veće i značajnije od njegovih “konstitutivnih igrača”. Ekipa je mnogo više od 11 osoba na terenu, trenera na klupi. Uspješan tim ponajprije je skupina ljudi s istom vjerom u uspjeh i spremnošću da uče iz svojih pogrešaka te da u sebi ponovno probude želju da idu dalje.
Uloga u ujedinjavanju tima zasigurno pripada trenerima, a u slučaju država, nacionalnim vođama. Očigledno je da je BiH multicentrično društvo, s mnoštvom različitih tradicija koje se može razvijati samo kada se lideri odluče da mora doći do promjene za svačije dobro. Ni jedan tim ne može pobijediti samo s dobrom obranom ili sa samo nekoliko izvanrednih napadača ili samo s odličnim veznim redom. Pobjedonosnom timu potreban je sklad na svim dijelovima terena, svi igrači međusobno moraju vjerovati i pomagati jedni drugima. To je upravo definicija vodstva: omogućiti onima koji vas prate sve najbolje u skladu s njihovim mogućnosti u korist cijele skupine. Pojedinačna izvrsnost je dobra, ali ako nije potaknuta cjelokupnim timskim duhom, onda postaje bezvrijedna.
Znamo da je za sve ovo potrebna dobra volja, sposobnost za slušanje i pregovaranje i, najbitnije od svega, vizija. Put je čist: Bosna i Hercegovina ima potrebne talente, veliko srce, pametne mlade i važna natjecanja na kojima će sudjelovati. Uloga lidera je usmjeriti ovu energiju prema zajedničkom dobru, što je jedini način da se osigura dobrobit za svakog pojedinca i građanina.
Podjela je uvijek jednostavnija od ujedinjavanja i, kratkoročno, oni koji dijele smatraju se važnijim ličnostima. No, nakon određenog vremena ovaj pristup donosi loše rezultate za sve, a ponajviše za njihove pristaše.
Na sljedećim izborima bh. lideri i građani mogu birati: podržati zajednički cilj razvitka i samopouzdanja, koje je najpotrebnije u vrijeme pandemija i ekonomskih recesija, ili sebe zavaravati govoreći: “Mi smo najbolji bez obzira na sve, pa čak i ako naša reprezentacija gubi”.
Uistinu se nadam da će bh. političari i glasači odabrati da budu istinski vođe kako bi svojim potomcima osigurali nove pobjede jer su oni jedini koji mogu stvoriti ponos jedinstva i dati poticaj novim generacijama koje obećavaju, za nova postignuća.•
