Za Hrvatsku ću dati život, samo da mi je doživjeti dan kad bude nezavisna i priznata – govorio je Blago Zadro o svome snu. Zlokobnom igrom sudbine, taj dan nije dočekao živ, ali Hrvatska jest i nezavisna i priznata država upravo zahvaljujući njegovoj žrtvi koja se dogodila na današnji dan prije 30 godina.
U godinama nakon tragične pogibije, postat će jednim od najsjajnijih simbola bitke za Vukovar i Domovinskog rata.
Nije bilo vremena za plakanje
Blago Zadro u Vukovar je stigao kao desetogodišnji dječak kad su se njegovi roditelji odlučili odseliti iz Hercegovine u potrazi za poslom i boljim životom. Njih sedmero nekoliko su godina kao podstanari stanovali u jednoj sobi, sve dok nisu kupili kuću u Borovu naselju. Blago je završio zanatsku školu, zaposlio se u Kombinatu Borovo, no oduvijek ga je zanimala hrvatska povijest, posebno bleiburška tragedija.
Komunističkim vlastima nisu se sviđali njegovi stavovi i temperament. Kad bi Tito dolazio u Vukovar, dobivao je dva slobodna dana, samo da ne dolazi na posao. Kad je upoznao Katicu Soldo, podrijetlom Hercegovku, Blago se oženio te posvetio obitelji i poslu. Dobio je tri sina: Roberta, Tomislava i Josipa, piše Večernji list. Kako su 1980-ih i početkom 1990-ih radnici bili nezadovoljni poslovanjem kombinata, Blago je sudjelovao u organiziranju štrajkova i tražio smjenu direktora. Nametnuo se kao vođa, a podržavali su ga i Srbi iz kombinata.
– Još kao dečko imao je prijatelje Srbe s kojima se družio u Borovu Selu. Nije bio isključiv, poštovao je i cijenio druge, ali nije dao na Hrvatsku. Govorio je: “Njima njihovo, nama naše, neka nas ne diraju, nećemo ih dirati” – prisjeća se Blagin mlađi brat Stanko.
Govorio je da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi žele stvoriti veliku Srbiju, da će Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoružati. Sa zaoštravanjem situacije, uključuje se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počinje organizirati obranu Vukovara. Branitelji se organiziraju prema mjesnim zajednicama. Bila je to improvizacija jer nitko nije imao vojne škole, no sve konce u rukama držao je Blago Zadro.
Zbog iznimnih sposobnosti vođe, zbog odlučnosti kojom je zračio ali i silne hrabrosti kojom je predvodio svoje suborce, Blago Zadro se u samo nekoliko mjeseci od radnika kombinata Borovo odmetnuo u ratnika, zapovjednika obrane Borova naselja, time i Vukovara i hrvatskog istoka. Bez posebnoga vojnog znanja ustrojio je obranu Trpinjske ceste koja je prozvana “grobljem tenkova“.
Preživjeli suborci, govoreći o Zadri, kažu kako se radilo o velikom čovjeku koji je po mnogo čemu bio jedinstven. Bio je poznat i po tome što se ni po čemu nije izdvajao od svojih suboraca kojima je zapovijedao. Kažu kako je uvijek išao među prvima, a nije htio nositi niti pancir jer ga nisu imali niti njegovi vojnici. Nije to bio “podrumski zapovjednik”, kako kažu Vukovarci, to je bio Blago Zadro, jednostavan i skroman, uvijek sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu.
Priča o Zadrinoj pogibiji kobnoga 16. listopada 1991. manje je poznata, stoga su je u svojoj knjizi “Prvi hrvatski general Blago Zadro” pokušali rasvijetliti autori Ivica Radoš i Zoran Šangut. Navode kako su toga dana Srbi napali hrvatske položaje s bokova. Prvi put promijenili su taktiku jer su bitke na Trpinjskoj cesti redovito gubili.
Srbi su prešli Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo naselje od Vukovara te istovremeno preko Vuke ušli u Lužac. U tijeku je, ispostavit će se, bila velika operacija agresorske vojske: agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je onamo krenuo sa šestoricom suboraca. Hitno je pozvao i Turbo vod, kojim je zapovijedao njegov sin Robert.
– Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom – kaže za Večernji list Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda. – Zadro je, s kalašnjikovom u rukama, krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku, Blago je već ležao mrtav.
Tog tragičnog događaja još uvijek se živo sjeća i Josip Šego, koji je tada bio s Blagom:
– Najprije smo pošla nas šestorica. I Blagin drugi sin, Tomo, htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Tomo je ocu davao pancirku, ali je on rekao: “Nemaju zaštitni prsluk ni oni, neću ga ni ja.”
Mali kao da je predosjećao. Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su iz mitraljeza. Tijelo Blage Zadre izvukli su tek nakon žestoke paljbe po srpskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odnijeli u štab.
Detalja se sjeća Goran Popić
– Obukli su ga u policijsku odjeću, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert je pogledao Tomislava i rekao: “Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe.” Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu, gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt i da nije patio. Pokopan je na starom groblju blizu bolnice, pod šifrom. Šifru smo znali nas petorica. Šifra je bila broj sanduka...
– Imala sam gadan osjećaj. Čim sam čula riječi Siniše Glavaševića kako Vukovar krvari, nešto me štrecnulo oko srca – rekla je Katica Zadro o jutru kad se u Kupskoj ulici pokošen rafalom srušio njezin suprug.
Počiva pokraj sina
– Blago je nama bio ne samo zapovjednik nego i kao drugi otac. Nikada nije dopuštao da dva brata idu zajedno u akciju. On i Tomislav Merčep organizirali su obranu Vukovara i zbog njih dvojice ona je bila tako čvrsta. Mile Dedaković i Branko Borković su je poslije još malo učvrstili i poboljšali. Smrt Blage Zadre bila je lagani početak kraja i s njegovom smrti kola su krenula nizbrdo – kaže Tomislav Josić, Zadrin suborac, danas predsjednik Savjeta za branitelje gradonačelnika Vukovara.
Ako ima imalo utjehe u Blaginoj smrti, ona leži u tome što nije dočekao doznati za pogibiju svog najstarijeg sina Roberta, nekoliko mjeseci kasnije na Kupresu. Otac i sin danas počivaju jedan pokraj drugog na vukovarskom Memorijalnom groblju.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno je odlikovao junaka Trpinjske ceste činom general-bojnika. Danas njegovo ime, koje je simbol hrabrosti i obrane Vukovara, nosi Zapovjedno-stožerna škola u Zagrebu te osnovna škola u Borovu naselju.
Po njemu su imenovane i ulice u Grudama, Zagrebu i Vukovaru. Blago Zadro nije dočekao ni čin general-bojnika ni ostale počasti svojemu junaštvu, kao ni slobodnu i samostalnu Hrvatsku o kojoj je sanjao.
Na preživjelima je da njegovu žrtvu nikada ne zaborave.
