Francuski mislilac Teilhard de Chardin u svoje vrijeme je napisao: “Svijet će pokloniti svoje povjerenje onima koji mu budu znali pobuditi nadu.” I imao je posvema pravo! U tom smislu, misleći na povjerenje, koje hrvatski katolici gaje prema blaženom Alojziju Stepincu, onda se smije kazati da je to prvenstveno zato što je on u narodu, na čije je čelo bio postavljen kao biskup, uporno budio nadu.
Stepinac učitelj nade
Stepinac je darivao nadu, koja je izlazila iz njegove unutarnje slobode i očitovala se u snazi njegovih uvjerenja. On se tako pretvorio u učitelja nade jer je, pavši na hrvatsku zemlju, u njoj umro za sve nas i donio obilat rod. Bila je to nada od koje je ponajprije on sam živio.
Zapravo, bila je to vjera u Isusa Krista i vječni život, koje ne može ugroziti nikakvo trunjenje na zemlji, pa ni ono u zatvorskoj ćeliji u Lepoglavi. Dapače, upravo suprotno, to je nada koja je izrasla kao plod upravo na tom umiranju, kako bi rekao Isus u prispodobi o zrnu pšenice: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24).
Stepinčevo pouzdanje u Gospodina zaista je bilo čudesno veliko. U dugoj moralnoj noći ljudskoga roda, koja je u ono vrijeme, u obliku različitih nastranih ideologija, totalitarnih režima, zločina, stradanja i progona, bila zahvatila njegov narod i Crkvu, i cijeli svijet, te nadživjela Stepinčev odlazak s ovoga svijeta, mogla ga je održati samo njegova unutarnja sloboda, iz koje je rasla nada, koju je prenosio i na druge.
Njegova nada, koju je utemeljeno gajio, protezala se usporedno i na narodno i na crkveno biće. Znao je da Crkva Kristova živi samo u životima konkretnih ljudi, koji uvijek pripadaju konkretnom narodu. Znao je da nema slobodna vjernika bez slobodna čovjeka, i da nema slobodne Crkve Kristove bez slobodna naroda. Znao je da je Crkva onakva kakvi su ljudi, i da je Crkvi onako kako je ljudima, jer ljudi su Crkva. Zato je smatrao da i hrvatski narod, da bi mogao ostvarivati svoju slobodu, ima pravo na svoju državu, utemeljenu na Božjoj pravdi i uređenu pravednim zakonima.
Uz to, ako se samo sjetimo onoga “tužnog procesa” protiv njega, lako je uočiti da je u sudnici jedini posvema slobodan u duši bio upravo Stepinac. A najzarobljeniji bili su upravo oni koji su ga osudili. Dapače, što god je mrak u obliku vlasti raznih totalitarizama i svakovrsnih nasilja bivao tamniji, Stepinčeva je zvijezda nade postajala sjajnija. I ljudi su je u nadi i s povjerenjem slijedili.
Suvremen svetac
Danas, kada živimo u drukčijim okolnostima, trebamo sebi postaviti pitanje: Koje su poruke blaženoga Alojzija nama, odnosno što ga čini aktualnim našoj generaciji vjernika?
Prvo, svjedočeći o svojoj unutarnjoj slobodi, iz koje su proizlazili i njegov stav i govor, Stepinac je kazao u sudnici: “Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti ni apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti. (…)
A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.”
Poruka je dakle jasna: Mirna savjest je najljepša zastava, a čisto srce najdraži grb, koje se može istaknuti kao legitimaciju katoličkoga vjernika u bilo kojemu vremenu. Odnosno, mirna savjest i čisto srce, koji su Stepincu omogućili da svijetli u onomu mraku, poziv su za nasljedovanje.
Drugo, Stepinac je bio osuđen i zato što se hrabro suprotstavio pokušajima da se u Katoličkoj crkvi među Hrvatima izazove neposluh prema Svetom Ocu Papi i tako naruši crkveno jedinstvo. Naspram tomu, on ne samo da nije prihvaćao takve pokušaje, već je, nastojeći da sveta, apostolska i Katolička crkva zaista bude također jedna, postao svijetli primjer mučenika jedinstva Crkve. Stoga Stepinac, kao graditelj jedinstva Crkve oko njezinih zakonitih poglavara i Petrova nasljednika, jest primjer za svako vrijeme.
Osim toga, Stepinac je živio u vrijeme kad su mnogi nevini stradali, među kojima su neki umirali na način kršćanskih mučenika te stoga zaslužuju čast oltara. Na nama je otkriti ih i ponizno Crkvu uvjeriti u njihovu svetost. Stoga je Stepinčevo proglašenje blaženim poziv svima nama zauzeto raditi na prepoznavanju svetaca iz hrvatskoga naroda.
Stepinac je svetac
Na kraju ovoga razmišljanja pokušajmo sažeto obrazložiti: Zašto smo uvjereni da je Stepinac svetac?
Vjerujemo da je Alojzije Stepinac svetac, i da će svecem biti proglašen kada to Providnost bude htjela i kada to bude najprikladnije, zato što je njegova savjest bila čista i mirna. I ne samo da smo u to uvjereni, nego znademo da je to već dokazano i u vrlo strogim crkvenim istraživanjima.
Vjerujemo da je svetac također zato što je u svom životu u vrlo visokom stupnju ostvario blaženstva Isusova (Mt 5,1-12). Bio je siromašan u duhu, jer je ponizno priznavao, da je iz Božjih ruku primio sve. Bio je ožalošćen zbog poniženja i nasilja, koja su nanošena Bogu, ljudima i Crkvi. Bio je krotak po svom duhovnom asketskom životu. Bio je gladan i žedan pravde za svakoga čovjeka, za svoju zemlju i svijet. Bio je milosrdan prema bijednima i progonjenima, a odlučan prema moćnima za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Njegova duhovna borba za čisto srce omogućila mu je da bude jedan od najvećih mirotvoraca svoga vremena. Bio je i progonjen zbog pravednosti, ali je ustrajao kao svjedok Evanđelja i život završio kao mučenik. Stoga vjerujemo da je njegovo Kraljevstvo nebesko! Uz to, vjerujemo da se na Stepinca mogu primijeniti također riječi Isusova posljednjega blaženstva: “Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Mt 5,11-12).
Vjerujemo da je Stepinac svetac zato što je mnogo, dugo i na razne načine trpio za istinu i Isusovo Evanđelje, i zato što je učinio sve što je mogao u onim okolnostima, da se zaštiti svako Božje stvorenje i da se poštuju temeljna prava svakoga čovjeka, a da ni u jednom trenu nije popustio ni pred strašnim prijetnjama ni pred zavodljivim obećanjima, niti je imao straha, ni ozlojađenosti ni mržnje prema svojim progoniteljima.
Vjerujemo da je Stepinac svetac i zato što se tijekom istraživanja nije našlo ništa, ni u njegovu životu ni njegovu djelovanju, ni dok je bio na slobodi ni u zatvoru, što bi moglo povrijediti nastojanja usmjerena prema jedinstvu kršćana u skladu s Isusovom molitvom da svi budu jedno (Iv 17,21). To vjerujemo također zato što je Stepinac u naše dane ponovno višestruko nepravedno napadan i optuživan. No, ne zbog tih napada kao takvih, nego zato što se,ponavljanjem lažnih optužaba nastavlja njegovo mučeništvo, koje on, blaženik u Nebesima, tako vjerujemo, i ovaj put prihvaća krotko, s povjerenjem u Božju Providnost i s Isusovom molitvom na svojim usnama: Da svi budu jedno! Upravo zato vjerujemo da za blaženoga Alojzija vrijede Isusove riječi: Velika je plaća njegova na nebesima!•
