S velikom pozornošću Hrvati Bugojna i šireg srednjobosanskog područja prate sve što se proteklih dana kroz medije prenosi o nezakonitim radnjama s viškom naoružanja bivšeg ministra obrane BiH, umirovljenog generala Armije BiH Selme Cikotića. Jasno se naglašava kako je riječ o zloupotrebi službenog položaja, o višemilijunskoj šteti nanesenoj BiH i tko zna kolikoj osobnoj materijalnoj koristi ministra Selme Cikotića s pojedincima iz RS, FBiH i iz RH.
Odgovornost Cikotića
Međutim, udarne vijesti i naslovnice na kojima je Selmo Cikotić, rođen u Crnoj Gori u mjestu Trpezi-Berane 1964., Hrvatima iz Bugojna otvaraju još uvijek nezarasle ratne rane učinjene im uz blagoslov Dževada Mlaće, predsjednika ratnog predsjedništva Bugojna i Selme Cikotića, ratnog zapovjednika Operativne grupe „Zapad“ ABiH (područje Bugojna i Gornjeg Vakufa, te dijelova općina Donji Vakuf i Novi Travnik, u ratu neprikosnoveni gospodari života i smrti). Na pravdu koja će Cikotića (o njemu je riječ u ovoj priči) odvesti na sud pa u zatvor, Hrvati Bugojna čekaju već 15 i više godina. Činilo se, početkom 2007., da tom čekanju dolazi kraj. Jer, 23. ožujka te godine slobode su lišeni Nisvet Gasal, zapovjednik ratnih logora u Bugojnu (sredinom 1993. uspostavljeno ih je čak 12 za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile) i Musajb Kukavica, zapovjednik logorskih straža. Samo 24 dana kasnije, 16. travnja, slobode su lišeni i Senad Dautović, ratni zapovjednik Policijske postaje u Bugojnu, kasnije pomoćnik zapovjednika Operativne grupe „Zapad“ za sigurnost, te Enes Handžić, u ratu član zapovjedništva 307. brigade ABiH, poslije rata županijski ministar MUP-a i glavni inspektor MUP-a FBiH.
Naime, ta uhićenja, vjerovalo se, vodila su k uhićenju Selme Cikotića. Jer, Gasal, Kukavica, Dautović i Handžić bili su bliski suradnici Cikotića, osobe od njegovog velikog povjerenja, a što govore i dužnosti koje su u ratu obavljali i bez čijeg se znanja i bez Cikotićeva odobrenja, zločini sigurno nisu mogli dogodit. A zločina je bilo. Bugojno je, uz Travnik, največi stradalnik kada su Hrvati u pitanju. Po popisu stanovništva iz 1991., Hrvata je u ovom gradu živjelo nešto više od 16 tisuća (35 posto), kraj rata u svojim domovima dočekalo ih je tek oko 800, a svi ostali su prognani. Čak 2550 njihovih obiteljskih kuća i stanova je opljačkano i devastirano, a oko 1700 kuća je zapaljeno ili srušeno. Ubijeno je 311 Hrvata, od toga 70 civila, a među njima petero djece i desetak staraca. Kroz 12 logora ABiH prošlo je 1060 zarobljenih vojnika i civila, a oni koji su imali sreću dočekati puštanje na slobodu u zatočeništvu su proveli 240 dana. Dvadeset i trojica, svi registrirani kod Međunarodnog crvenog križa (MCK), kao ratni zarobljenici su odvedeni iz logora, posmrtni ostaci trojice su pronađeni, dok se za sudbinu 20 njih ništa ne zna, iako je jasno da je tragična. Još uvijek se traga i za 14 civila hrvatske nacionalnosti.
Tijekom rata i u poraću oštećene su i devastirane crkve u Kandiji, Drvetini, Humcu i Glavici, a od podmetnutog eksploziva nakon rata teško je oštećen veliki zvonik župne crkve sv. Ante u središtu Bugojna. Poslije rata registrirano je više stotina izgreda, fizičkih i oružanih napada, pokušaja ubojstava (odvjetnik pokojni Stjepan Vukadi, dipl. ing. Ivo Mršo...). Sve to i još mnogo toga što je nemoguće pobrojati u ovakvoj priči, znatno je usporavalo povratak prognanih koji je već odavno prestao pa sada u Bugojnu živi tek 5000 Hrvata. No, kada je Selmo Cikotić u pitanju, u prvi plan treba staviti pitanje sudbine 20 uglednih Hrvata Bugojna. Jer, Cikotić zna gdje su i kada odvedeni. To, nedvojbeno potvrđuje i službeni dopis Cikotića nadređenom mu generalu Enveru Hadžihasanoviću, zapovjedniku 3. korpusa ABiH, sa sjedištem u Zenici (haaški osuđenik, pet godina zatvora). “U tom smislu vas želim upoznati”, navodi Cikotić u tom dopisu od 19. rujna 1993., “da smo ovdje u Bugojnu tijekom djelovanja zarobili 470 pripadnika HVO-a, od kojih 383 imaju status ratnih vojnih zarobljenika. Zbog nepostojanja razloga za držanje u zatvoru otpušteno je 66 zarobljenika, a u zatvoru imam 317 zarobljenika, plus 2 zarobljenika u Gornjem Vakufu – ukupno 319. Od ovih 319 ljudi za sve postoji osnova za suđenje, nisu za puštanje, a 23 zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman. Molim vas da mi u što kraćem roku, tijekom današnjeg dana, date vaše mišljenje i odgovor na spomenuta pitanja...”, navodi se u dopisu. Promptno, istog dana, general Hadžihasanović odgovara Cikotiću poručivši mu “...prebacite ih kod mene u KPD Zenica, pa ću se ja tada natezati s UNPROFOR-om, europskim promatračima, MCK oko njihovog puštanja“. Cikotić tu zapovijed nije realizirao, a što se vidi iz drugog službenog akta generala Hadžihasanovića upućenog Cikotiću 7. listopada 1993. u kojemu „vam skrećem pozornost da prebacite u KPD Zenica ona 23 bojovnika HVO-a o kojima ste pričali da su počinili velika zlodjela”.
Godinama samo šutnja
Je li kasnije Cikotić u djelo proveo zapovijed svog nadređenog (je li on to i mogao, jesu li u to vrijeme još bili živi), to on zna. No, iako to Hrvati Bugojna, obitelji nestalih, hrvatska javnost u BiH, uporno traže odgovor, a on je – šutnja. Pitaju se zašto Selmo Cikotić nije odgovarao pred Sudom BiH za ratne zločine. Kada je riječ o Selmi Cikotiću, treba podsjetiti da je nekoliko godina nakon rata nagrađen od SDA za sve što je u ratu činio i počinio za dobrobit BiH i bio imenovan vojnim atašeom u SAD-u, a nakon toga i ustoličen u ministarsku fotelju, gdje je, prenose mediji, nastavio kriminalne radnje s oružjem koje je svojedobno vrlo uspješno koristio u progonu i ubijanju hrvatskog stanovništva Bugojna, za što još uvijek nije, i tko zna hoće li, odgovarati.
