U sve složenijoj političkoj situaciji u BiH intenzivira se razgovor o političkom uređenju, ili, bolje rečeno, unutarnjem političkom razgraničenju - preustroju ove vjekovne zemlje i daytonske tvorbe. Nismo pratili tko je prvi izvukao već zaboravljenu kartu četvorice članova BK BiH o četiri regije iz 2005. godine. Ali nemalo nas je iznenadio apologetski nastup generalnoga tajnika BK BiH mons. Ive Tomaševića u zagrebačkom tjedniku “Globus” od 17. veljače ove godine. Da je nastup uvaženoga kolege bio njegovo osobno promišljanje, na koje svakako ima pravo, zasigurno se ne bismo osvrtali. A jer ga novinar u intervjuu, vjerujemo autoriziranu, stalno predstavlja kao glasnogovornika Biskupske konferencije, osjećamo potrebu iznijeti ovih nekoliko redaka. Naime, glasnogovornik po definiciji predstavlja i promiče službeni stav tijela - zajednice kojoj pripada i u čije ime govori. Je li generalni tajnik imao ovlast i je li se prije ovoga intervjua konzultirao sa svim biskupima, pa i s onom dvojicom, koji 2005. nisu bili biskupi, on to najbolje zna.
No, prije nego što iznesemo promišljanje i stajalište Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, bez nepotrebne obrane, kritike i govora o ne/održivosti predloženog plana, čini nam se korisnim reći: Biskupi nisu političari, i to ne pretendiraju biti, pa im se ne može ni zamjeriti politička ne/realnost predloženog plana jer su vođeni načelom pravednosti i željom da se svatko na svome ognjištu osjeća kao svoj na svome. Oni se zalažu za istinu i pravdu, dostojanstvo i slobodu pojedinca, zajednice i naroda. No, svjesni su da je to ideal koji je u realnom svijetu gotovo nedostižan. Ipak, ta ovozemaljska nedostižnost ne priječi ih da uvijek i svugdje, pa i u političkom kontekstu, nastoje promicati evanđeoske ideale. Je li ovaj, prije 12 godina, izneseni plan maksimum koji je u danim okolnostima i vremenu dostižan, čini nam se da su na ovo pitanje sami biskupi dali odgovor. Ni oni sami tijekom svih ovih 12 godina na njemu nisu ustrajavali. Stoga nas i iznenađuje ovakav istup generalnoga tajnika. Umjesto toga, svaki je od biskupa, najbolje razumijevajući svoje jurisdikcijsko područje, nastojao predstavljati problematiku na vlastitom teritoriju i zauzimati se za pravedno rješenje. I nije zabilježen kritički, ili osporavajući, osvrt zbog različitosti stajališta i izričaja. Načelo, koje za ovo pisanje nije važno potječe li u ovakvu obliku od sv. Augustina ili njemačkoga luteranskog teologa Petera Meiderina: “u bitnom jedinstvo, u nebitnom sloboda, u svemu ljubav”, više je nego vidljivo u biskupskom zboru Crkve u BiH. Ovim ne želimo reći da je politička sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda u BiH nebitna. No, poslanje Crkve nadilazi prostor i vrijeme, kamo li ne politiku, da bi po politici među biskupima vladala nesloga ili, ne daj Bože, umanjila se evanđeoska ljubav.
Biskupski ordinarijat u Mostaru, na čelu s biskupom Ratkom Perićem, uvijek se zalagao i zalaže se za pravedno rješenje “hrvatskoga pitanja” i uređenje ove zemlje na jednakopravnosti svih koji u njoj žive, pa tako i konstitutivnih naroda. Pisao je o tome i javne promemorije i predsjedniku RH i hrvatskom članu Predsjedništva BiH. A pravednu BiH vidi kao državu:
• prvo, u kojoj će hrvatski građani birati svoje predstavnike na svim razinama, a ne da ih drugi biraju i nameću;
• drugo, gdje će legalno i legitimno izabrani predstavnici moći donositi i provoditi zakone, a ne da nam ih strani dužnosnici po nečijem diktatu donose i nameću;
• treće, gdje će Hrvati moći organizirati školstvo i obrazovni sustav po hrvatskom planu i programu, a ne da se to naziva segregacijom;
• četvrto, gdje će medijski prostor biti otvoren i za hrvatski jezik, kulturu, tradiciju, misao, kršćanski i katolički nauk i svjetonazor, a da se ne poteže institut “zaštite vitalnoga interesa” pripadnika drugoga naroda;
• peto, gdje će se moći uspostaviti porezni i fiskalni sustav u kojem će i hrvatski građani imati koristi od novca hrvatskih poreznih obveznika;
• šesto, gdje će se moći organizirati održiv sustav višega i nižega obrazovanja, zdravstva, kulture i drugih slojeva javnoga života, a ne da takve institucije životare i krpare svoj proračun od danas do sutra, bez riješena statusa i financiranja;
• sedmo, gdje će gospodarski subjekti moći poslovati slobodno i po zakonima, a ne da strahuju od oduzimanja privatne imovine;
• osmo, gdje će birači moći izraziti svoju građansku i političku volju i znati da će se ona poštovati, a ne da nam strani veleposlanici na odlasku poručuju da se mi hrvatski građani moramo “asimilirati ili emigrirati”;
• deveto, gdje će svi živjeti u slobodi, sigurnosti i dostojanstvu, uživajući plodove svoga rada i znanja.
U kojem će se to političkom okviru ostvariti: s pomoću trećega ili još pokojega entiteta, regionalizacijom ili federalizacijom, ostavlja se mudrosti narodnih zastupnika koji su opskrbljeni izbornim legitimitetom, zatim nositeljima izvršne vlasti na svim razinama, kao i Hrvatskom narodnom saboru, čiju su zakonitu uspostavu pozdravili biskupi u BiH i prije 2005. godine i s pravom od njega očekuju da bude središnje mjesto hrvatske politike i političke borbe ostvarenja proklamiranih načela.•
