Vjernica iz SAD-a Susan Tassone 1994. je upravo na blagdan Uskrsa ozdravila na Brdu ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju.
- Godine 1983. doživjela sam tešku prometnu nesreću prelazeći ulicu u Chicagu. Udarac je bio tako jak da me bacio pod auto i još me jednom udario. Od ozljede mi je ostala velika rana na nozi. Nisam mogla nikamo putovati. Kad sam rekla svome liječniku da želim poći na hodočašće, bila sam iznenađena njegovim odgovorom: ‘Mislim da trebaš otići. Vrati se za deset dana. Budi pažljiva’. Bilo je to za Uskrs 1993. godine - ispričala je Susan Tassone, koja se potom vratila kući, prenosi 24sata.hr.
Liječnik: Noga vam je zdrava, to je čudo!
Godinu dana kasnije, tj. 1994. godine, odvažila se na hodočašće u Međugorje. Skupila je snagu i krenula na put preko oceana. Za Uskrs je bila u Međugorju.
- Ozdravila sam na Križevcu. Rane više nije bilo na nozi. Kad sam se vratila kući, moj liječnik me pregledao i rekao: ‘Vaša je noga potpuno zdrava, to je čudo!’ Sigurna sam da me Gospodin izliječio po zagovoru Gospe, Kraljice Mira - posvjedočila je Susan Tassone, koja je tek 1998. poslala svu liječničku dokumentaciju Župnom uredu u Međugorje.
Osjetio je kako neka snaga prodire u njega
O čudu na Uskrs, i to ponovno u Međugorju, posvjedočio je i Damir Ćorić. Bio je teško bolestan, pet puta operiran zbog hidrocefalusa (vodoglavca - proširenje prostora unutar lubanje zbog čega se glava kod djece može znatno povećati, a posljedica je i atrofiranje mozga), ali mu nije bilo nimalo bolje. Uskoro više nije mogao ni hodati, a ni terapija lijekovima nije pomagala. Gotovo da se pomirio s tim kako mu nema pomoći.
- Duga i teška povijest moje bolesti počela je 21. ožujka 1980. Tad su me prvi put pregledali u Mostaru nakon simptoma koje je karakterizirala istaknuta malaksalost u nogama nastala prije tri godine, ali koja se sve više pogoršavala. Iz Mostara su me premjestili u Zagreb, gdje su mi ustanovili dijagnozu hidrocefalusa. Operiran sam pet puta zbog ponovljenih poteškoća, a poslije posljednje operacije, umjesto da me pošalju na institut za rehabilitaciju, kako su ranije činili, poslali su me kući, smatrajući beskorisnim bilo kakvu terapiju. Kad su me 6. ožujka 1981. otpustili, uopće nisam mogao hodati. Izgubio sam i sposobnost govora, hranili su me samo tekućinom. Dok je moje opće zdravstveno stanje bilo nepromijenjeno, u srpnju 1981. moja me obitelj odvezla autom u Međugorje do Podbrda. Od tada je moja obitelj počela moliti. Tri tjedna poslije ponovno su me odnijeli u Međugorje, u crkvu, gdje je Vicka molila nada mnom. U tom trenutku osjetio sam kao da neka snaga prodire u mene. Na povratku doma pokušao sam kretnjama objasniti svojoj majci ono što sam doživio u vrijeme molitve. Već sutradan počeo sam sjediti, a zatim sam učinio i prve korake. Na Božić sam počeo govoriti, a za Uskrs sam se potpuno oporavio, posvjedočio je svojedobno Damir Večernjem listu.
Potpuno ozdravljenje
Njegovo stanje uskoro se bitno poboljšalo. U listopadu 1983. godine dobio je posao u tvornici kompresora u Mostaru. Nakon liječničkog pregleda 17. siječnja 1984. godine sastavljen je dokument kojim je Damir proglašen zdravim i sposobnim za posao. Na inzistiranje liječnika koji proučavaju slučaj, Damiru je 1988. godine obavljen CT mozga, pregledali su ga neurolog i neurokirurg. I CT i dva specijalistička pregleda potvrdila su da je pacijentovo stanje normalno. CT je pokazao nestanak moždanih oštećenja koja su ranije zamijećena, potvrđujući trajanje ozdravljenja i na organskom području.
Potpuno ozdravljenje
Njegovo stanje uskoro se bitno poboljšalo. U listopadu 1983. godine dobio je posao u tvornici kompresora u Mostaru. Nakon liječničkog pregleda 17. siječnja 1984. godine sastavljen je dokument kojim je Damir proglašen zdravim i sposobnim za posao. Na inzistiranje liječnika koji proučavaju slučaj, Damiru je 1988. godine obavljen CT mozga, pregledali su ga neurolog i neurokirurg. I CT i dva specijalistička pregleda potvrdila su da je pacijentovo stanje normalno. CT je pokazao nestanak moždanih oštećenja koja su ranije zamijećena, potvrđujući trajanje ozdravljenja i na organskom području.
'Papa Franjo je izliječio našu bebu'
A jedno uskrsno čudo pripisuje se aktualnom papi Franji. Obitelj Cassidy posvjedočila je: “Papa je izliječio srce naše bebe polaganjem ruku na nju”.
Naime, Lynn Cassidy nije mogla naći druge riječi kojima bi opisala što se dogodilo s njezinom tromjesečnom kćerkicom Ave.
Djevojčica je rođena je Downovim sindromom, velikim problemima sa sluhom i očima. Uza to sve, malena djevojčica imala je i dvije rupe na srcu, koje su joj uzrokovale najveće probleme.
- Izgledalo je kao da će se čudo stvarno dogoditi, i to je najbliže što ću ikad svjedočiti nečem sličnom - rekla je majka malene Ave.
U vrijeme Uskrsa 2014. obitelj je putovala u Rim kako bi osobno vidjeli papu Franju tijekom kanonizacije Ivana Pavla II. i Ivana XXIII.
- Padala je kiša. Rečeno nam je da, ako budemo stajali kod barikade, odnosno metalne ograde, da će Papa doći papamobilu - nastavila je Lynn. Čekali su ga nekoliko sati, a kad je Papina povorka krenula preko trga, Lynnin suprug Scott podignuo je Ave u zrak.
Položio ruke na djevojčicu i blagoslovio je
- Papini zaštitari pozvali su djevojčicu i njezina oca do Pape. Sveti Otac tad je upitao mojeg supruga: ‘Koliko je stara? Koje je njezino ime?’. Suprug je odgovorio, ali je rekao Papi i da malena ima dvije rupe na srcu - kaže Lynn.
Papa Franjo tad je položio ruke na djevojčicu, blagoslovio ju je i vratio je roditeljima. Ništa nisu znali sve dok nisu stigli kući dok u svibnju nisu otišli do kardiologa na rutinski pregled. I liječnik je bio u šoku kad je vidio da je jedna rupa na srcu posve zatvorena a da je druga upola manja nego što je bila. Bilo je to pravo uskrsno čudo, vjeruju roditelji male Ave, koja je danas zdrava. Prošla je dvije operacije očiju, uspješno, dobila je slušna pomagala, i ono što je najvažnije, njezino srce je posve zdravo, a njezin osmijeh i više nego zarazan, posvjedočila je majka.
I sveti Antun Padovanski, omiljeni svetac u Hrvata, upravo jedno od svojih najpoznatijih čuda - bilokaciju - učinio je na blagdan Uskrsa. Naime, na Uskrs 1225. propovijedao je u katedrali i sjetio se da je njegov red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi Aleluju.
