Zvali su ga Konan, snažno tijelo, korpulentna figura i duga kosa, samom pojavom utjerao bi strah u kosti suparnicima. Ali, znao je igrati nogomet, malo mu je nedostajalo da bude među 22 nogometaša koji će na svjetsku smotru u Francuskoj 1998. godine izboriti brončanu medalju…
Znali su Ivu Ergovića zvati i – Viking. Ovaj epitet zaslužio je zahvaljujući svojom hrabrošću i bespoštednom igrom koju je nudio u svakoj utakmici, što su navijači koje se ne može prevariti uvijek znali prepoznati. Ono što ga čini također i dan danas karizmatičnim je njegova sama pojava koja je doista posebna. Duga plava kosa te visok stas, a još dublji glas iz kojeg dolazi pregršt šala.
Zaista je na terenu djelovao beskompromisno, čak su ga se suparnički napadači i bojali. No, o tome malo kasnije.
Rođen je 1967. godine u Orahovici, počeo je igrati u Feričancima, pa je igrao u Đurđenovcu i Belišču, gdje su ga zapazili iz Osijeka. Doveden je na Gradski vrt i zadržao se samo jednu sezonu. Kupilo ga je Casino Salzburg, odradio je dvogodišnji ugovor u Austriji i vratio se u Osijek. I onda je u Osijeku ostao osam godina, postao klupska legenda još za karijere.
Onako visok, širokih ramena, čvrst, borben i neumoran, igrao je lakoćom, bio je majstor u skokovima i igri glavom. Nevjerojatno je bio pouzdan, odigrao je više pet stotina utakmica za Osijek. Toliko je bio dominantan na svojoj poziciji obrambenog igrača ili na mjestu zadnjeg veznog da ga je Ćiro zvao 1997. na Kirin kup s reprezentacijom za koju je odigrao jedno poluvrijeme protiv Japana. Malo je nedostajalo da bude dio brončanih iz Francuske. Kasnije se posvetio trenerskoj karijeri.
Ivo se može pohvaliti i jednim trofejom, bio je osvajač Kupa Hrvatske 1999. godine, pobijedivši na Maksimiru sa svojim Osijekom vinkovačku Cibaliju. Definitivno 12 profesionalnih godina zavidne karijere.
Osijek je s Ergovićem igrao cijeli niz antologijskih europskih utakmica, protiv Rapida, Anderlechta, West Hama. Na čuvenoj utakmici protiv Rapida zadatak da čuva Savićevića imao je Brkić. Ergović mu je prišao i jednostavno rekao:
„Mali, miči se! Ovaj moj!“. Do kraja utakmice, Savičević je ostao neprimjetan…
Ili kad je Osijek igrao protiv West Hama, borbu su stalno vodili Ergović i Paolo di Canio. U jednom trenutku je proslavljeni talijanski napadač došao do trenera i tražio izmjenu. I prstom pokazivao na Ergovića, kolutajući očima, kao da je htio pokazati da je protiv tog gorostasa nemoćan.
Nakon karijere bio je jedno vrijeme, trener. Nije se dokopao prvoligaških angažmana, ali je trenirao nekoliko niželigaša. Od porečkog Jadrana do županijskih ligaša poput Feška…
Danas živi u Josipovcu nedaleko Osijeka, radi na farmi junica u vlasništvu OPG-a Vranješ. Da, riječ je o poljoprivrednog gospodarstvu nekadašnjeg nogometaša Jurice Vranješa, piše dnevno.hr.
