Ove godine Franjevačka klasična gimnazija u Visokom obilježava 140 godina djelovanja. Ova velika obljetnica bila je prilika da doznamo nešto više o radu i djelovanju ove jedne od najpoznatijih klasičnih gimnazija na ovim prostorima. U razgovoru za naš list Vinko Hrkać, ugledni poduzetnik, koji je i predsjednik Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije, govori o obljetnici, osnivanju ove važne ustanove, prošlosti franjevaca u Visokom...
Poštovani gospodine Hrkać, ove godine Franjevačka klasična gimnazija Visoko (u daljnjem tekstu: Gimnazija) obilježava 140 godina djelovanja. To je visoka obljetnica za svaku ustanovu, pogotovo na ovim našim bh. prostorima. Vi ste predsjednik Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko sa sjedištem u Zagrebu. Činjenica da bivši đaci iz ljubavi prema svojoj gimnaziji osnuju udrugu koja je prošle godine i sama obilježila 25. godišnjicu uspješnog rada zanimljiva je sama po sebi. Otkud takva trajna povezanost Gimnazije i njezinih bivših đaka?
- Franjevačka klasična gimnazija Visoko svakako je jedinstvena odgojno-obrazovna institucija u povijesti BiH. Ona je, nakon što je “ubijena” Franjevačka gimnazija u Širokom Brijegu, ostala jedina klasična gimnazija u BiH. Zna se koja je uloga klasičnih jezika u duhovnoj, političkoj, kulturnoj i znanstvenoj povijesti europskih naroda! Treba ovdje istaknuti da je latinski jezik u hrvatskom narodu odigrao ulogu drugog domaćeg jezika, osobito u intelektualnom i političkom sloju naroda te, naravno, u vjerskom životu Katoličke crkve. Latinski jezik bio je u službi otpora hrvatskog naroda jezicima zavojevača. Malo se i danas zna u široj javnosti da je hrvatska književnost napisana na latinskom jeziku jednakovrijedna onoj napisanoj hrvatskim jezikom. Primjer za to je sam otac hrvatske književnosti Marko Marulić, čiji je opus, napisan na latinskom jeziku, mnogo veći, a po mnogima, književno-umjetnički gledano, i vrjedniji od onog napisanog na hrvatskom jeziku. No sve je to jedinstvena hrvatska književnost.
To što Gimnazija ima svoju udrugu koja ima tristotinjak članova u Hrvatskoj, BiH i diljem svijeta gdje žive njezini bivši đaci, govori da je Gimnazija za nas bivše đake mnogo više od obrazovne ustanove u kojoj se stječe gimnazijsko znanje i znanje klasičnih jezika. Ne mogu govoriti baš uime svih đaka u njezinoj dugoj povijesti, ali vjerujem da će se sa mnom složiti najveća većina onih koji smo bili đaci u vrijeme bivše države i njezina komunističkog režima, da je to bio odlazak, ne u gimnaziju, nego u sjemenište ili, kako se to govorilo, odlazak u “fratre”. Bio je to za nas sjemeništarce Božji poziv: “Ostavi sve i pođi za mnom”. Razdoblje od četiri godine provedeno u sjemeništu u Visokom u formativnom razdoblju mlade osobe presudno je utjecalo na naš odnos prema sebi, drugom čovjeku i Bogu.
Posljedice takvog odgoja i obrazovanja danas u nama bude zahvalnost, vjernost i ljubav prema našoj Gimnaziji, našim profesorima i drugom osoblju, napose časnim sestrama, ali i cijeloj franjevačkoj zajednici, okupljenoj u dvije bh. franjevačke provincije: Franjevačku provinciju Sv. Križa Bosna Srebrena i Hercegovačku franjevačku provinciju Uznesenja BDM. Bratska suradnja ovih naših dviju franjevačkih provincija omogućila je i nama hercegovačkim mladićima da budemo đaci ove Gimnazije. Ono što nas članove Udruge povezuje međusobno, s Gimnazijom i franjevcima u BiH zovemo “visočki duh”. O tom duhu mnogo je toga napisano i izgovoreno, a zapravo je riječ o franjevačkom duhu kojim se nadahnjivao katolički - hrvatski puk tijekom stoljeća, pa i kad ga je samo takav duh mogao držati iznad vode. O tome lijepo piše prof. dr. Vine Mihaljević, dugogodišnji predsjednik naše Udruge, u svom tekstu o Udruzi u sklopu Leksikona članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko autora prof. dr. Ivana Markešića: “Danas, kada kao zrele, formirane, odrasle osobe s različitim studijskim i profesionalnim iskustvom promišljamo o ‘visočkom iskustvu’, pokazuje se kako je ono ugrađeno u temelje našeg identiteta - povijesnog, religijskog, nacionalnog, kulturnog i jezičnog. Upravo zbog toga prema Visokom otkrivamo i pokazujemo snažnu emocionalnost i partnerstvo, a dinamička Udruga bivših đaka Franjevačke klasične gimnazije vrijednosna je udruga, uzdarje na primljene darove vjere i kulture, uzdarje franjevačkoj zajednici čiju duhovnost promičemo, kako na osobnoj tako i na društvenoj razini, stvaralački služeći Crkvi i hrvatskom narodu u okviru djelovanja i ciljeva koje određuje Statut Udruge.” Svako propitivanje uloge franjevaca u Bosni i Hercegovini na temelju klasičnih znanstvenih i drugih metoda i klišeja, polazeći od iskustava iz drugih sredina, pa i franjevačkih, koja ne polaze od specifičnog bh. franjevačkog duha stvorenog u posebnom, trajno patničkom prostoru, u stoljećima iskazivanja djelotvorne ljubavi prema svakom čovjeku i bezgraničnog povjerenja u Božju providnost, ne može rezultirati ispravnim zaključcima. Riječ je o nepatvorenoj oazi kršćanske vjere i odsjaju europske uljudbe u kraju gdje Europe gotovo da nije bilo. I u današnjim kriznim vremenima u BiH franjevci održavaju neprekinuti put služenja od srednjovjekovne Bosne do danas u miru i tišini, nepokolebljivi ustrajati u činjenju dobra temeljenog na istini, svima koji danas žive u BiH može biti uzor i istodobno opomena da vrijedi inzistirati na uspostavi dobrih odnosa među ljudima i narodima kojima su u podlozi neprolazne vrednote kojima je cilj slaviti život i čovjeka kadra baštiniti zemlju. Duh je uvijek okrenut dobrobiti drugog i dok franjevački (visočki) duh ne prevlada u svim ljudima i narodima u BiH, rješenja za bh. izazove dolazit će iz samoživosti ega pojedinaca i naroda (samoživi egoisti se tijekom stoljeća samo izmjenjuju), a BiH će i dalje patiti i čuditi se što joj se to događa i što joj to rade.
Kako je došlo do osnivanja Gimnazije, kad je i gdje osnovana te kako se odvijao njezin razvojni put do danas?
- Gimnazija je nastala iz potrebe Franjevačke provincije Bosne Srebrene za obrazovanje kandidata za buduće franjevce - svećenike jer samostanske škole koje su pripravljale podmladak za svećenička zvanja, kako zbog nedostatka profesora tako i neujednačenog nastavnog programa, nisu bile adekvatne obrazovnim potrebama toga vremena. Gimnazija, kao objedinjeno mjesto školovanja franjevačkog podmlatka, osnovana je u samostanu u Kreševu 1882. godine. Prvi ravnatelj bio je znameniti fra Grgo Martić, rođen u Rastovači kod Posušja, vrlo učeni franjevac, poliglot, pjesnik, preporodni književnik - ilirac, prevoditelj, sakupljač narodnih pjesama i političar. Već nakon godinu i pol dana, zbog slabih školskih i smještajnih uvjeta, Gimnazija se preselila u prostorno znatno veći samostan u Gučoj Gori kod Travnika, gdje je radila sve do 1900. godine pod vodstvom zaslužnog ravnatelja fra Anđela Franjića. Godine 1900. Gimnazija se premješta u Visoko u, za ono vrijeme, velebnu zgradu novoizgrađenu za potrebe sjemeništa i Gimnazije. U sklopu zgrade Gimnazije izgrađena je crkva i Samostan sv. Bonaventure, a sve prema projektima arhitekta Franje Holza. Osnivač i vlasnik Gimnazije od osnutka do danas je Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Troškove uzdržavanja Gimnazije snosili su sami franjevci jer ondašnja državna vlast, kao ni ona za vrijeme komunizma, nije priznavala ni na bilo koji način potpomagala ovu školu. Godine 1916. Gimnazija dobiva pravo javnosti, pa se broj njezinih đaka neprestano povećavao, da bi 1940. dosegnuo broj od 536. Zanimljivo je da je već u školskoj godini 1926./27. broj tzv. vanjskih đaka, različitih konfesija, iz cijele BiH i Hrvatske, bio veći od broja sjemeništaraca. Kako je veliki broj đaka dolazio iz udaljenijih mjesta, izgrađen je 1928. godine za đake katolike konvikt (pitomište) uz samu Gimnaziju. Ova je zgrada 1945. godine oduzeta franjevcima i prenamijenjena za vojarnu, najprije JNA, a kasnije je služila kao vojarna Armije BiH i vojske Federacije. Na sreću, zgrada konvikta je 2005. godine vraćena franjevcima, potpuno je obnovljena i vraćena prvotnoj namjeni, a od školske 2016./17. godine u njoj se odvija cjelokupna gimnazijska nastava. Od školske 2007./08. godine, odlukom Uprave Provincije, u Gimnaziju se, prvi put nakon 1944./45. godine, mogu upisivati i vanjski đaci, bez obzira na vjeroispovijest, a Gimnaziju mogu prvi put u povijesti pohađati i učenice. Tako je nastalo novo doba za Gimnaziju koja danas ima pravo javnosti i njezino djelovanje financirano je od nadležnih državnih vlasti. Zahvaljujući brojnim donatorima, a ponajprije njemačkoj dobrotvornoj ustanovi Renovabis, u krugu Gimnazije izgrađena je suvremena sportska dvorana.
Iz vašeg prethodnog odgovora može se zaključiti da vrijeme neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata, ali i društveno i političko okruženje u cijelom razdoblju trajanja nove Jugoslavije nije bilo sklono djelovanju i razvitku Gimnazije.
- Visočka je Gimnazija u tom razdoblju, bez obzira na sve prepreke i poteškoće, prošla puno bolje od širokobriješke Franjevačke gimnazije. Njoj je 1946. godine rad, doduše, zabranjen, partizani su na različitim mjestima poubijali 11 sjemeništaraca, ali su profesori ostali živi, pa je zalaganjem uprave Provincije Gimnazija počela s radom u studenome 1947. godine. Gimnazija je mogla od tada školovati samo sjemeništarce odnosno franjevačke kandidate. Dio gimnazijskog prostora zauzele su tada državna gimnazija i neke druge državne i gradske institucije te u njemu ostale dvadesetak godina. Tadašnje državne vlasti nisu priznavale ovu Gimnaziju, pa su oni đaci koji nisu nastavili studij teologije bili u velikim poteškoćama s upisom na fakultete. Kao primjer mogu navesti vlastito iskustvo iz 1974. godine. Pri pokušaju upisa na Ekonomski, a potom i Strojarski (u to vrijeme zvao se Mašinski) fakultet bio sam iz tajništva tih fakulteta otpravljen s napomenom da imam samo osmogodišnju školu. Samo radi ilustracije moje frustracije napominjem da sam u Gimnaziji bio odlikaš (oslobođen polaganja mature) i tada čitao knjige na sedam jezika. Sreća je što sam u Zagrebu mogao polagati gimnaziju, ispit po ispit, od prvog do četvrtog razreda te, naravno, imao sam priliku iskusiti i polaganje mature. Tako sam imao dvije gimnazije, jednu priznatu i drugu, dugo nepriznatu, a ponekad i sad sanjam da još nisam završio gimnaziju. Ovo moje iskustvo jedno je od stotina i stotina sličnih iskustava mojih visočkih kolega. Ne ulazeći u političke konotacije, ali u najmanju ruku je zanimljivo, a ja to tada nisam znao, da su našu (katoličku) Gimnaziju priznavali fakulteti u Novom Sadu, Beogradu, Prištini i Skoplju. Mnogi bivši đaci koji nisu “ostali u fratrima”, kao i fratri koji su studirali neki nastavni predmet, spremajući se za profesorsku službu u Gimnaziji, upisivali su i završavali fakultete u navedenim gradovima. Pravo javnosti Gimnazija je dobila tek 1992. godine. Unatoč navedenim poteškoćama, Gimnazija je odgojila i obrazovala, osim franjevaca, veliki broj priznatih kulturnih djelatnika, od kojih je jedan dio okupljen u Udrugu đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko sa sjedištem u Zagrebu. Treba reći da nesretne okolnosti za Gimnaziju nisu prestale s propašću Jugoslavije. Već u jesen 1992. godine, za vrijeme zadnjeg rata u BiH, zbog neposredne ratne opasnosti Gimnazija je bila premještena u Bašku Vodu u Hrvatskoj i ondje je, zahvaljujući susretljivosti hrvatske Vlade, koja je cijelo vrijeme snosila trošak smještaja, ostala do proljeća 1996. godine. Povratkom u Visoko Gimnazija s istim entuzijazmom nastavlja s radom.
Imajući u vidu sve prepreke koje je Gimnazija u svojoj dugogodišnjoj povijesti morala svladavati, nameće se pitanje s kakvim znanjem, vještinama, strpljivošću, upornošću i ljubavlju su morali biti vođeni ravnatelji i profesori Gimnazije, kao i uprave Provincije?
- To je zbilja nešto što zadivljuje. Naša Udruga ne prestaje organizirati znanstvene skupove i objavljivati zbornike radova o tim nevjerojatnim profesorima koji su, unatoč svim preprekama, vedrog duha, radili i kao nastavnici, odgojitelji, kulturni djelatnici, pisci, znanstvenici u raznim disciplinama, a pri tom ne zapostavljajući pastoralni rad i propovijedanje evanđelja. Naša je Gimnazija, naravno, u svom povijesnom hodu predstavljala i još uvijek predstavlja, ustanovu koja nadilazi pojam gimnazije. To je učilište života! A u životu je znanje izrazito važno, ali samo ako je protkano vrednotama, od kojih sam neke već spomenuo, ali bih dodao krotkost, upornost, spremnost na oprost i vjeru u pobjedu dobra, pa i onda kad na prvu sve izgleda beznadno. Čuveno je Isusovo blaženstvo: “Krotki će baštiniti zemlju!” Ponizni priznaju istinu, čime se otvara prostor za drugog i drugačijeg. Pišući knjigu uz 100. obljetnicu postojanja zgrade Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, dr. fra Ignacije Gavran, jedan od najznačajnijih franjevaca u plejadi franjevačkih velikana u sedmostoljetnoj povijesti Provincije, istu je nazvao “Vrata u život”.
Nije li, gospodine Hrkać, malo čudno što su franjevci sagradili zgradu Gimnazije baš u Visokom? Ta i tada, kao i danas, u tom gradu gotovo da i nema katolika.
- To pitanje ne postavlja se samo danas nego se postavljalo i u vrijeme odlučivanja o gradnji zgrade Gimnazije. Dr. fra Ignacije Gavran u svojoj već spomenutoj knjizi “Vrata u život” navodi da je fra Anđeo Franjić, ravnatelj i najzauzetiji čovjek za gradnju Gimnazije u Visokom, obrazlagao to činjenicom da se Visoko nalazi u srcu Bosne, pa je u njega odasvud podjednak pristup. Blizu je Sarajeva, gdje je sjedište provincijske uprave, pa Starješinstvo može nadzirati rad škole. Visoko leži na važnoj prometnici, na željezničkoj pruzi Sarajevo - Brod, dok su svi drugi samostani udaljeni od pruge. Visoko je zdravo mjesto s lijepim okolišem i mogućnostima za šetnju đaka. Leži u plodnom kraju, pa se na njegovoj tržnici nudi bogata i jeftina živež, Visoko ima svoga liječnika, a ako zatreba, ni Sarajevo nije daleko. Da se malo našalim, kad je Grad Visoko 2009. godine dodijelio dr. fra Ignaciju Gavranu nagradu za životno djelo, vjerojatno su, između ostalog, imali na umu i ovu iznimnu povijesnu pohvalu svome gradu, koju je fra Ignacije iznio u svojoj knjizi “Vrata u život”. Ovakvo obrazloženje samo po sebi govori i o praktičnosti i pragmatičnosti fratara. Ipak, sigurno je da je u donošenju odluke o gradnji crkve, samostana i Gimnazije veliku ulogu odigralo i sjećanje na veliku prošlost franjevaca u ovom gradu. Franjevci, naime, nisu u Visoko tek došli, nego su se u njega vratili nakon prisilnog izbivanja od dva stoljeća.
U široj javnosti malo se zna ili ništa ne zna o toj velikoj prošlosti franjevaca u Visokom?
- Opet ću se u odgovoru pozvati na gore spomenutog autora i njegovu knjigu “Vrata u život”.
Visoko je u srednjem vijeku bilo glavni grad Bosne. Od njega se, kao svoje jezgre, počela stvarati nova politička jedinica - Bosna. Visoko svoj naziv duguje jednoj utvrdi na brdu iznad današnjeg grada koja se zvala “grad” Visoki, a ispod brda razvijalo se naselje zvano “Podvisoki”. Osmanlijskim osvajanjem utvrda biva napuštena, ime naselja “Podvisoki” skraćuje se u “Visoki”, a onda u 16. stoljeću dobiva današnje ime - Visoko. Prije gore navedenih imena ovog grada, Visoko se, prema dokumentima, zvalo “Bosna” ili “civitas Bosna” (grad ili općina Bosna). Još za prvog tisućljeća područje koje opasuju planine: Bjelašnica, Bitovnja, Vranica, Vlašić i Zvijezda bilo je podijeljeno na župe, među kojima je bila i župa Bosna. Najmoćniji čovjek Bosne širio je svoju vlast na okolne župe kao što su Vrhbosna, Vidogošća (Vogošća), Lepenica, Lašva, Brod (Zenica) i Trstivnica, na koje se proširilo i ime Bosna. Kasnije se Bosna širila na udaljenije župe: Krivaju, Neretvu, Kom, Praču, Uskoplje i Zagorje. U Visokom je stolovao ban Kulin. On je u Biskupićima dao sagraditi crkvu, a imao je svoj dvor u Moštrama, sve na području današnjeg grada Visokog na lijevoj obali rijeke Bosne. Od njegove crkve sačuvana je ploča s natpisom. Ništa manje važan ban za Visoko i Bosnu bio je Stjepan II. Kotromanić i njegov nasljednik ban i kralj Tvrtko I. I jedan i drugi pokopani su u crkvi u Milima, a Tvrtko je ondje bio i okrunjen 1377. godine. Potom je vladao kralj Ostoja i drugi, ali nakon 1430. godine Visoko, zbog turske opasnosti, nije više bilo pogodno sjedište kralja, pa njegovu ulogu preuzima Kraljeva Sutjeska (Bobovac), a kasnije Jajce. Ovaj povijesni uvod nužan je kako bi se razumjela franjevačka prošlost u Bosni. Franjevci su u Bosni djelovali za vrijeme narodnih vladara, zatim pod osmanlijskom vlašću i od oslobođenja od Turaka do danas. Imajući u vidu važnost Visokog za srednjovjekovnu Bosnu, nije čudno što je poglavar franjevačkog reda fra Gerald Odonis, uz svesrdnu pomoć i zaštitu bana Stjepana II. Kotromanića, upravo u Visokom još 1339. godine osnovao prvi samostan u Bosni, posvećen sv. Nikoli u Milima, pokraj već postojeće crkve. Poznato je da su bosanski vladari bili prijateljski raspoloženi prema franjevcima, ne samo spomenuti Stjepan I. Kotromanić nego i njegovi nasljednici - ban i kralj Tvrtko I., Tvrtko II. i Stjepan Tomaš. Uloga visočkog samostana bila je značajna ne samo za misionarsko djelovanje franjevaca na obraćenju bosanskih krstjana nego je, vjerojatno zbog bliskih veza s vladarima Bosne, imao i politički utjecaj. Danas je nepobitno utvrđeno da su, uz spomenutu crkvu i samostan, bili još jedna crkva i samostan u Visokom na mjestu zvanom Klisa, posvećeni sv. Mariji.
Spomenuli ste misionarsko djelovanje franjevaca u obraćenju krivovjeraca. Možete li nam reći kakav je bio uspjeh njihova nastojanja za njihovim povratkom u krilo Katoličke crkve?
- U tome su franjevci gotovo potpuno uspjeli. Dr. fra Ignacije Gavran u gore spomenutoj knjizi navodi da se, prema turskim popisima pučanstva u Bosni, provedenim pet godina nakon osvojenja Bosne, u Visokom nalaze samo kršćanski vjernici, katolici, i to njih 1170 te će tako to potrajati sve do drugog desetljeća 16. stoljeća. Tada dolazi do preokreta i 1516. godine, uz 787 katolika, već postoji i 465 muslimana, a nakon devedeset godina omjer između katolika i muslimana bit će 1:10 u korist muslimana, odnosno 145 katolika naspram 1475 muslimana. Ipak, ove brojke odnose se samo na gradić Visoko, dok je u godini 1597., prema izvješću biskupa fra Franje Baličevića, u cijeloj visočkoj župi, uključujući, dakle, i okolicu Visokog, bilo više od 3000 katolika. Prelazak na islam išao je puno brže u gradovima nego u selima. U 17. stoljeću će islamizacija zahvatiti znatnije i sela, a nakon pohoda Eugena Savojskog na Bosnu i tragičnog odlaska katolika s vojskom princa Eugena, Visoko i područje visočke župe ispražnjeno je od katolika i franjevaca. Do odlaska franjevaca iz Visokog u samostanu je bilo, prema bilježenju suvremenika fra Franje Sudića, 30 redovnika, od kojih 10 svećenika, koji su opsluživali visočku župu, ali i neke druge župe koje su pripadale visočkom samostanu, poput Sarajeva, Gradiške (sa 7000 vjernika), Liješnja kod Prnjavora, Lijevča i Orubice (blizu Gradiške). Tek nakon otprilike dva stoljeća fratri ponovno dolaze u Visoko s crkvom, samostanom i Gimnazijom te tu zatječu 134 katolika bez župe (samo sa župskom ekspoziturom), otprilike onoliko koliko je bilo i Židova.
Slušajući vaše odgovore, poštovani gospodine Hrkać, može se zaključiti da članovi Udruge nisu samo u posebnim odnosima s Gimnazijom nego su prožeti ukupnim franjevačkim nasljeđem u BiH. Kako je došlo do osnivanja Udruge?
- Već sam rekao da naša Gimnazija u sebi utjelovljuje poseban duh franjevaštva. U BiH, do dolaska Austrije, praktično i nije bilo drugih katoličkih svećenika doli franjevaca. Oni su naša datost tijekom silnih stoljeća sa svojom baštinom, koju do pred austrijsko doba nemamo s čim uspoređivati. Dolazak redovite crkvene hijerarhije i svjetovnog svećenstva u BiH donosi nove izazove za Katoličku crkvu u BiH, u kojoj su se svi sudionici silno trudili i postizali nemjerljive rezultate, ali je bilo i područja djelovanja gdje duh ljubavi milosrdnog oca i duh okrenutosti drugome nije uvijek dominirao nad duhom osjećaja pravde starijeg sina. Nama običnim vjernicima čini se da se premalo uzdižu oči odgovornih Bogu kako bi se, gledajući kroz Božje oči, vidjela zadivljujuća ljepota i vrijednost onih drugih. No, ovo je prevelika tema i za mene i za ovaj razgovor. Mi, članovi Udruge, duhovna smo djeca franjevaca, premda smo jednako zahvalni svjetovnom svećenstvu i ukupnoj crkvenoj hijerarhiji na svemu što čine za dobro vjerničkog puka u BiH. Udruga je osnovana 6. srpnja 1996. godine u Zagrebu na inicijativu bivših učenika Franjevačke klasične gimnazije i konvikta u Visokom, koju potpisuju Anto Jeličić i Jozo Džambo iz Münchena. Tu inicijativu, uz humanizam i kršćanstvo, nadahnjuje ljubav prema visočkoj Franjevačkoj gimnaziji i hrvatskom katoličkom narodu u Bosni i Hercegovini. Na osnivačkom saboru Udruge za predsjednika je izabran prof. Anto Jeličić.
Ciljevi naše Udruge utvrđeni Statutom u prvom se redu odnose na okupljanje, povezivanje i međusobno potpomaganje bivših đaka Gimnazije, održavanje veza sa sadašnjim i budućim naraštajima Gimnazije i pomaganje njezinu sadašnjem radu, kao i promicanje njezine pozitivne uloge.
Zatim se u Statutu ističe njegovanje i promicanje kulturnih, duhovnih i nacionalnih vrednota hrvatskog naroda u BiH te zauzetost za njegovu opstojnost i kvalitetniju budućnost, poticanje i potpomaganje kulturnog stvaralaštva članova Udruge, kao i suradnja s raznim ustanovama i institucijama koje imaju iste i slične ciljeve.
I na kraju, također se ističe njegovanje ljudske solidarnosti i djelotvorne pomoći svima kojima je potrebna te povezivanje ljudi i naroda.
Nabrojene statutarne ciljeve Udruga ostvaruje organiziranjem znanstvenih i stručnih simpozija, okruglih stolova, predavanja i drugih priredbi; obilježavanjem važnih obljetnica crkvene i nacionalne povijesti, posebice hrvatskog naroda u BiH; likovnim i drugim izložbama; izdavanjem godišnjeg biltena Udruge, zbornika, spomen-spisa, monografija i drugih vrijednih izdanja kojima se ostvaruju ili potvrđuju ciljevi Udruge; promocijama knjiga članova Udruge i prijatelja Udruge te posjećivanjem Gimnazije i drugih znamenitih ustanova i mjesta značajnih za vjerski, umjetnički, kulturni i ukupni duhovni život, osobito hrvatskog naroda u BiH te na kraju uspostavljanjem suradnje s drugim udrugama, zakladama, vjerskim, kulturnim i drugim ustanovama u Republici Hrvatskoj, BiH i inozemstvu čiji su ciljevi podudarni ili komplementarni s ciljevima Udruge. Udruga je u ovih 25 godina dosljedno radila na ostvarivanju statutarnih ciljeva, što potvrđuju rezultati njezina djelovanja dokumentirani u godišnjim biltenima Udruge.
Koje biste rezultate posebno istaknuli?
- Već iz ciljeva i djelatnosti utvrđenih Statutom vidljivo je da se Udruga uglavnom bavi kulturnim radom. Udruga je organizirala nekoliko zapaženih znanstvenih i stručnih skupova te predstavila na desetke knjiga svojih članova. Od znanstvenih skupova ističem sljedeće:
u povodu tristogodišnjice prodora Eugena Savojskog u Bosnu u studenome 1977. godine u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu;
Dies academicus u čast 85. rođendana dr. fra Ignacija Gavrana 13. veljače 1999. u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu;
Dies academicus u povodu 100. obljetnice dr. fra Rastislava Drljića i dr. Berislava Gavranovića 29. travnja 2000. u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu;
Znanstveni simpozij u Zagrebu 22. lipnja 2002. godine “Pogled u Bosnu - Bosanski franjevci i suvremena sakralna umjetnost” u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu;
Znanstveno-stručni skup “Dr. fra Mihovil Sučić, liječnik i kirurg” u povodu 140. obljetnice smrti, koji je održan 5. prosinca 2005. godine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu;
Međunarodni znanstveni skup “Život i djelo dr. fra Julijana Jelenića” u povodu 75. obljetnice njegove smrti u suorganizaciji s Franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom iz Sarajeva i Franjevačkim samostanom Tolisa, koji je održan 13. i 14. listopada 2006. u Orašju;
Prigodni program za obilježavanje 150. obljetnice smrti fra Ivana Franje Jukića 3. lipnja 2007. u Matici hrvatskoj u Zagrebu te
Znanstveni kolokvij u povodu 60. obljetnice rođenja prof. dr. Ive Pranjkovića održan 15. prosinca na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Sa svih ovih skupova izdani su zbornici ili knjige.
Posebno smo ponosni na “Spomen-spis” u povodu 90. obljetnice rođenja dr. fra Ignacija Gavrana u kojem je svoje radove objavilo više od 35 istaknutih hrvatskih intelektualaca iz gotovo svih područja vjerskog, kulturnog i umjetničkog djelovanja, objavljen u Zagrebu 2004. godine. Posebno ističem i Leksikon članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko autora prof. dr. Ivana Markešića, objavljen u Zagrebu 2008. godine.
Osobito smo ponosni na objavljeni nosač zvuka franjevačke duhovne glazbe “Pjesma nad pjesmama - Izbor pjesama VIS-a Jukić” u suradnji s drugim nakladnicima: Cro Sacro (Hrvatski katolički radio i Croatia Records), i sunakladnicima Franjevačkim medijskim centrom “Svjetlo riječi” i Hrvatskim kulturnim društvom “Napredak”, Sarajevo. Glazbeni producent nosača zvuka te aranžer 10 pjesama bio je Ante Gelo, dok je 2 pjesme aranžirao Darko Rubčić. Pjesme su izveli: Tereza Kesovija, Nina Badrić, Ivan Mikulić, Željko Bebek, Kemal Monteno, Doris Dragović, Zorica Kondža, Ivana Vrdoljak Vanna, fra Anto Kovačić, Marija Husar Rimac i Ivana Husar Mlinac.
Nosač zvuka “Pjesma nad pjesmama” dobio je 2014. godine nagradu Porin za najbolji album duhovne glazbe objavljen u prethodnoj godini. Nagradu je uime Udruge primio tada aktualni predsjednik Udruge prof. dr. Vine Mihaljević te Slavko Nedić, glavni producent Hrvatskog katoličkog radija.
Udruga godišnje izdaje svoj bilten u kojem upoznaje svoje članstvo, ali i širu javnost o svom radu. U biltenu se bilježi sve što je važno za Udrugu i njezine članove, ali je on i mjesto u kojem članovi i prijatelji objavljuju svoje tekstove iz različitih područja kulturnog i umjetničkog života. Pojedina izdanja biltena likovno su oblikovali naši ugledni akademski slikari Vlatko Blažanović, Hrvoje Šercar, Đuro Seder, Rudolf Labaš i Ivica Šiško, a tekstove uvijek lektorira naš ugledni član prof. dr. Ivo Pranjković. Ovom prigodom posebno bih istaknuo našeg člana akademskog slikara Vlatka Blažanovića koji je likovno oblikovao sva naša izdanja. Posebno ističem njegove portrete dr. fra Ignacija Gavrana, dr. fra Rastislava Drljića, fra Alojzija Ištuka i dr. fra Julijana Jelenića. Udruga svake godine organizira izvještajni sabor, a svake četvrte godine on je i izborni. Udruga nastoji barem svaki drugi sabor organizirati u nekom franjevačkom samostanu u BiH. Pamtljivi su ostali sabori u Visokom, Širokom Brijegu, Rami-Šćitu i Gorici-Livnu. Sabori u Zagrebu uglavnom se održavaju u hercegovačkom Franjevačkom samostanu Uznesenja BDM u Dubravi ili u bosanskom Franjevačkom samostanu sv. Ilije u Sesvetskoj Sopnici. Gvardijani i svećenici redovnici tih samostana uvijek nas ugoste kao “najrođenije” pa im i ovom prigodom iskreno zahvaljujemo.
Kako planirate organizirati obilježavanje 140. godišnjice Gimnazije?
- Odluku o načinu obilježavanja donijet će Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Uprava Gimnazije. Udruga je tu da im u tome pomogne na sve načine i sigurno je da ćemo dati značajan doprinos i institucionalno, kao Udruga, i kroz angažman naših članova, kako nas laika tako i brojnih naših članova koji su Bogu posvećene osobe. Naša Udruga je u stalnom kontaktu s aktualnim ravnateljem Gimnazije fra Ivanom Nujićem.
Prema njegovim riječima, planira se najesen ove godine organiziranje simpozija o temi obilježavanja 140. godišnjice Gimnazije. I ovaj razgovor ima prvenstveni cilj pokazati ukupnoj bh. javnosti kakav duhovni, kulturni i obrazovni dijamant ima ova zemlja. Gimnazija je i više od dijamanta. Neprestano, od osnutka do danas, ovaj dijamant rađa bezbrojnim plodovima koji i sami u sebi nose svojstva dijamanta. O tome najbolje govore riječi dr. fra Ljudevita Rupčića napisane u pogovoru knjige Joze Tomaševića Koške “Istina o ubijenoj gimnaziji”, naravno, riječ je o širokobriješkoj Franjevačkog gimnaziji, ali isto vrijedi i za visočku Gimnaziju: “Materijalna, moralna i duhovna kultura, a ponekad i sam opstanak svakog naroda, vežu se, prije svega, za njegove školske ustanove. Jer bez znanstvenih, moralnih i religioznih istina koje one istražuju i njeguju nijedan narod nije sposoban ni kadar prijeći granice animalnog i efemernog, a još manje stvoriti kulturu ili omogućiti sebi svestran napredak i prodor u bolju budućnost”.
Možete li nam na kraju ovog razgovora reći kakav je stav Udruge prema političkoj krizi u kojoj se BiH evidentno već dugo nalazi?
- Kao što ste vidjeli iz Statuta, Udruga se ne bavi dnevnom politikom i o političkim temama ne zauzima stavove. Naravno da je politika sastavni dio naših života i svi mi pojedinačno imamo svoje mišljenje o aktualnim političkim temama. Mi smo prvenstveno vrijednosna Udruga i na toj razini propitujemo političko djelovanje odgovornih dužnosnika u okviru naših statutarnih ciljeva. Današnja je demokracija, po mom mišljenju, i u tzv. demokratskim zemljama, sama po sebi insuficijentna da adekvatno odgovori potrebama svojih građana, osobito kad je riječ o skladnom i odgovornom razvoju. Kako je obavljanje narodnog posla osnovna zadaća politike, jasno je da je nužno utvrđivanje upravo sadržaja narodnog posla, kao i načina rješavanja zadaća koje iz tog posla proizlaze. Priprema izbora zapravo znači višegodišnje sudjelovanje svih subjekata organiziranog društva, i to njegovih najvrjednijih sastavnica, na definiranju narodnog posla koji se mora obaviti u sljedećem mandatnom razdoblju. Izbori bi trebali biti svojevrsni natječaj za obavljanje narodnog posla koji su građani i narodi, ako je riječ o BiH, prethodno na odgovarajući način odobrili. U ovom slučaju bilo bi unaprijed sve jasno što će se raditi u jednoj zemlji, je li to što će se raditi dobro za sve ljude i narode koji u zemlji žive, a oni koji bi se na izborima natjecali ne bi morali izmišljati načine kako “zavarati” građane da baš njih izaberu služeći se političkim marketingom, nego bi samo morali dokazati da imaju znanja i moralne čvrstine obaviti zadani narodni posao. Znam da će mnogi za ovu moju opservaciju na modernu demokraciju reći da je riječ u utopiji, pogotovo kad se radi o BiH, ali puno je toga u povijesti proglašavano utopijom, a danas je naša stvarnost, pa i politička. BiH je zemlja za koju se isplati malo jače zapeti kako bi ju se učinilo zemljom sretnih ljudi. Franjevci tu ostaju primjer da je nemoguće moguće. Njihova povijesna iskustva treba ozbiljno proučavati upravo tražeći rješenja za današnje izazove.
