Velečasni Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, u razgovoru za Večernji list BiH govorio je o nekim aktualnim stvarima, a posebno o aktivnostima Caritasa u ovom suvremenom i izazovnom vremenu.
Koliko je koronavirus povećao broj ljudi u potrebi, može li Caritas odgovoriti svim potrebitima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji?
Svaka nevolja koja se dogodi u široj društvenoj zajednici na poseban način pogađa njezine najugroženije članove, odnosno one koji nisu u mogućnosti skrbiti se o samima sebi te im je potrebna pomoć drugih. Caritas se nikad ne zanosi ideologijom da će riješiti sve patnje svijeta i sve nagomilane probleme u društvu, koje, uzgred rečeno, često proizvede civilna vlast svojim nedjelovanjem, nego nastoji pomoći pojedincima koji su u teškim egzistencijalnim problemima kako bi se ublažile njihove patnje i potrebe. U tom smislu svakako možemo govoriti o povećanju različitih potreba kod ljudi u nevolji u vremenu pandemije koja je pogodila čovječanstvo. Posebice je bilo ugroženo mentalno zdravlje koje je dodatno stvaralo strah kod siromašnih koji nisu znali hoće li moći doći do potrebnog dnevnog obroka. Vrhbosanska nadbiskupija, zahvaljujući aktivnim svećenicima, odnosno župnicima na terenu, prati stanje svojih vjernika te im priskače u pomoć onda kad je to potrebno, a Caritas u dogovoru s njima koordinira djelovanje. Vrijeme koronavirusa, nažalost, onemogućilo je slobodno kretanje, a u ekonomskom pogledu to je značilo smanjenje sredstava za rad, što je zadavalo određene probleme i Caritasu koji još uvijek ovisi o pomoći iz inozemstva. U vremenu ovog virusa podijeljeno je jako puno obiteljskih paketa pomoći, a preko projekata kućne njege starih i bolesnih dopiralo se upravo do onih najusamljenijih. Uz sve to, pomagalo se različite institucije i udruge kojima je misija također briga o siromašnima i bolesnima.
Pojedini svećenici smatraju da je jedna od najvećih pogrešaka u vremenu koronavirusa bilo zatvaranje crkava. Kako vi na to gledate?
Ako gledamo na situaciju s pandemijom iz sadašnje perspektive, što je puno jednostavnije nego prije 3-4 mjeseca, onda je vidljivo, koliko god to htjeli banalno shvatiti, da čovječanstvo ima posla s nečim što itekako može utjecati na zdravlje pojedinca. Tomu mogu i osobno posvjedočiti i kod nekih članova obitelji, kod samih zaposlenika Caritasa, a o nevoljama s virusom mogli bi posvjedočiti i svi zaraženi svećenici kojih još uvijek ima. Katolička crkva vjeruje da je život dar od Boga i da stoga ima neprocjenjivu vrijednost te ga je potrebno poštivati i čuvati sve do prijelaza u vječnost. Biskupima sigurno nije bilo lako donijeti odluku o zatvaranju crkava te na taj način onemogućiti vjernicima dolazak na mise. Ono što je, čini se, izostalo, a tomu je nekako prednjačio i crkveni vrh u Vatikanu, je razgovor s civilnim vlastima o tomu što bi se moglo učiniti u vremenu pandemije, odnosno donijeti takve mjere koje će s jedne strane poštivati civilno zakonodavstvo, a s druge strane ne utjecati na potencijalno žarište zaraze. Svatko od nas može imati svoje mišljenje, koje nerijetko uglavnom nema nikakve znanstvene i stručne vrijednosti jer, niti snosimo odgovornost za konkretne činove niti nam je prepušteno donositi odluke, tako da sve ostaje na razini neobvezujućeg promišljanja. Budući da su civilni stožeri donosili odluke koje su bile takve kakve su i koje možemo preispitivati i kritizirati, ali ne i osporavati jer imaju zakonsku težinu, onda je potrebno reći da su te odluke često išle na štetu i drugim crkvenim organizacijama kao što su, recimo, predškolske ustanove koje se moraju same financirati. Činjenica je da neki od svećenika nisu poštovali odluke mjesnih ordinarija iz njima znanih razloga vjere ili bunta. Jedni su se u javnosti pojavljivali kao samoproglašeni junaci, dok je neke određena skupina mrežnih i inih stranica i portala proglasila herojima i hrabrima. Svatko u društvu mora dati svoj doprinos u odgovornom ponašanju, pa tako i Crkva koja nije izuzeta od civilnog zakonodavstva. S druge strane, predbacivati Crkvi nepoštivanje odluka civilnih stožera, a imati otvorene trgovinske lance u kojima je boravio veliki broj ljudi, bilo bi također nedopustivo.
Imate li u radu potpore vlasti, kakav je odnos hrvatskih dužnosnika?
Kad je u pitanju rad i djelovanje Caritasa, bitno je naglasiti da je on, prije svega, pastoralni izraz ljubavi jedne mjesne crkve. Crkva mu je utemeljitelj i ona snosi odgovornost za njegovo funkcioniranje i njegovu održivost. U našim krajevima Caritas je postigao određeni ugled poglavito zbog angažmana oko spašavanja ljudi za vrijeme rata. To je i svojevrsna poteškoća jer mnogi u BiH misle da Caritas i dalje treba činiti ono što je činio za vrijeme rata i da na neki način nadilazi državne okvire. Taj stav bi se čak i moglo prihvatiti kad bi Caritas imao redovita proračunska primanja koja, naravno, izostaju. I ne samo da ih nema nego je dužan izmirivati nametnute poreze bez obzira što svojim djelovanjem često dopire tamo gdje država uopće ne želi. Caritas je i dalje osuđen, prije svega, na pomoć iz inozemstva, što nikako nije dobro, jer to znači i njegovu neodrživost i trajnu neizvjesnost. U drugim zemljama države obilato podupiru rad Caritasa upravo iz gore navedenog razloga. Budući da je uređenje zemlje takvo kakvo je, entiteti, županije i ostale manje upravne jedinice, onda i raspodjela sredstava ovisi o njima. U biti, Caritas se često ne doživljava kao instituciju koju treba podupirati, nego se od nje iz nekog razloga samo očekuje pomoć. Svakako očekujemo veću zauzetost hrvatskih dužnosnika u tijelima vlasti u BiH jer smo uredni platitelji poreza i svih obveza i nameta koje imamo prema BiH.
Ima se dojam da se na Zapadu Crkvu sve više promatra kao humanitarnu/karitativnu organizaciju koja gubi sadržaj duhovnog. Kako na to gledate?
Ovdje se, nažalost, moram složiti s vama jer imam i osobno iskustvo pastoralnog djelovanja u inozemstvu. Nikako ne imponira teza koja se provlači na Zapadu: Caritas da, Crkva ne! Ovo dvoje je, jednostavno, neodvojivo. Caritas je jedna važna grana pastorala bez koje nema Crkve. Ipak, svesti Crkvu samo na Caritas značilo bi oduzeti joj temeljni smisao njezina postojanja, a to je duhovna komponenta koja je i čini Crkvom. I više je nego očito da čovjek Zapada prožet sekularizmom gubi vjeru u postojanje Boga ili ga eventualno smatra nekim tko mu je ravan. Iz takvog pristupa prema Bogu stvoritelju i dolazi do potpunog gubitka smisla za duhovno i Boga se svodi na ovozemaljsko. Dolazi i do gubitka osjećaja za krivnju i uopće grijeh kao takav što čovjeku onda otvara mogućnost djelovanja po drugim normama koje savjest svode na trenutačni propis. Humanitarnim radom može se baviti svaki humani pojedinac koji ne mora uopće vjerovati u Boga. Očito su pluralni izazovi ostavili duboki trag u duši zapadnog čovjeka koji u onoj dobroj potrebi prihvaćanja drugoga gubi osjećaj vlastitog kršćanskog identiteta.
Često se ističe da se smanjuje broj ljudi, vjernika, župa. Ima li nade za budućnost Hrvata katolika ovdje?
Ne može se od duhovnika očekivati širenje beznađa i straha pa bio on i suvremenik tog jadnog stanja. To mu nije ni poziv ni poslanje, a pogotovo ne misija. Trenutačna situacija nije uopće takva da bi je se moglo nazvati dobrom i svijetlom te je dužnost upozoravati na ono što je loše i biti svojevrsnim korektivom olinjalih institucija. Korupcija već desetljećima izgriza svaki kutak ove zemlje što je, uz političke nejasnoće i nakaradno uređenje zemlje, temeljni razlog odlaska Hrvata iz ove zemlje, pogotovo iz krajeva, gradova i općina, gdje čine minimalni udio cjelokupnog pučanstva. Veliki dio župa Vrhbosanske nadbiskupije ‘pokriven’ je svećenicima, tj. gotovo u svakoj župi nalazi se onaj koji redovito tu i živi, ali je problem što u velikom dijelu župa ima jako malo ili gotovo nimalo vjernika. To često djeluje frustrirajuće i na same duhovnike-svećenike koji moraju crpsti snagu za svoju pomalo utopističku misiju obnavljanja spaljenih panjeva. Ako realno sagledamo sadašnju situaciju, ona ne pokazuje da će se u dogledno vrijeme nešto promijeniti, što će ohrabriti one koji su odavde otišli, a obeshrabriti one koji ovdje žive. Unatoč tomu, pa i svim životnim neizvjesnostima, treba naglasiti da se i ovdje može živjeti i preživjeti i svjedočiti da je život podjednako moguć i u ovom dijelu Europe kao i u daleko bogatijim zemljama. Na svakom pojedincu unutar hrvatskog korpusa je poduzimati mjere kako bismo postigli životni standard koji nam omogućuje živjeti od vlastitih ruku.
Je li inzistiranje na obnovi kuća i povratku izbjeglica 25 godina nakon svojevrsna utopija?
Svako dobro djelo traži suradnju i drugog. Obnova kuća je nešto na što svaki pojedinac, čija je imovina u ratu stradala, odnosno uništena, itekako ima pravo. Drugo je pitanje hoće li on konzumirati svoje pravo na povratak u rodni kraj koji će uvijek nositi u svom srcu. Ljudski životi su nenadoknadivi i ostaju trajna bol za obitelji koje su izgubile svoje članove. Činjenica je da se, nažalost, iza svakog rata vrati najviše do 30% protjeranog stanovništva, što svakako ne bi išlo u prilog boljoj budućnosti. Kada bismo dosegnuli i ovaj postotak, bili bismo sretni. To se očito neće dogoditi, a pogotovo ne sada kada su drukčije okolnosti u staračkoj Europi i kada Zapad širom otvara vrata radnicima iz ovih područja. Vrhbosanska nadbiskupija, koja je u posljednjem ratu brojčano prepolovljena, nije bila pala u očaj i prihvatila stanje pustoši i jeze zahvaljujući, prije svega, kardinalu Vinku Puljiću, nego je slala župnike u potpuno opustošene sredine koji su mjesecima i godinama bili bez struje, vode i uvjeta za život. Njihova žrtva sigurno nije bila uzaludna iako se danas čini da je bila bezuspješna. Oni su posvjedočili, prije svih i protiv svih, vjernost, odanost i ljubav prema svojoj nadbiskupiji, ljudima i krajevima u koje su bili poslani. Očito je da su drugi čekali i manipulirali kako bi na kraju mogli slavodobitno zaključiti da je ovaj projekt propao. Šteta što nisu pravodobno i drugi reagirali te poticali povratak ne samo preko obnove kuća nego i drugih potrebnih resursa za život kao što su el. energija, voda, prometnice te omogućavali otvaranje radnih mjesta i poticanje toliko važnog malog poduzetništva i obiteljskih gospodarstava kojih jedva da ima u najplodnijim područjima. Danas bismo možda imali drukčiju situaciju i ne bismo tjeskobno zbrajali prazne kuće i pričali o nekoj tzv. lijepoj prošlosti koja je iza nas.
Postoji li solidarnost Hrvata katolika iz drugih sredina, svećenika među biskupijama u BiH?
Katolička crkva u hrvatskom govornom području jedinstvena je iako je isprepletena različitim mentalitetima koji su plod različitih životnih sredina i okružja. Biskupske konferencije Hrvatske i BiH daju veliki doprinos u potpori katolicima i drugima, prije svega, u BiH zahvaljujući raznim projektima, a jedan od važnijih je svakako i Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH koji se provodi svake godine u korizmeno vrijeme. Svaki od svećenika doprinosi rastu Katoličke crkve na svom području djelovanja. On je ujedno i pozvan prihvaćati pridošlice i na poseban način skrbiti se o njima. Univerzalnost Crkve doprinosi solidarnosti i uključivosti koja često izostaje u društvenom životu zbog čega se ljude iz nekih područja često zna stigmatizirati te optuživati cijeli kolektiv samo zbog pojedinih kriminalaca i lihvara koji potječu iz određenog kraja. Katolička crkva u hrvatskom narodu jedno je tkivo i to je čini jačom i povezanijom bez obzira u kojemu kraju Hrvati živjeli.
Sudjelovali ste na ustoličenju novog mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Palića u Mostaru. Ta promjena na vrhu Katoličke crkve počinje od Mostara, što bi, po vašem mišljenju, trebala donijeti?
Vrhbosanska nadbiskupija nekoliko mjeseci prije, imenovanjem mons. Tome Vukšića nadbiskupom koadjutorom, već je formalno dobila nasljednika kardinala Vinka Puljića. Ipak, prva konkretna promjena doista se dogodila u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji gdje je nedavno za nasljednika mons. Ratka Perića ustoličen mons. Petar Palić, dotadašnji biskup na Hvaru. Vjerujem da je došlo vrijeme istinskog sazrijevanja i međusobnog boljeg razumijevanja klera u Hercegovini, a tomu će itekako dati obol novi biskup mons. Palić, što će mu sigurno biti jedna od glavnih zadaća u biskupskoj službi. Jedinstvo u različitosti i poslanju potrebno je hrvatskom katoliku u Hercegovini, a po onomu što se dalo osjetiti i kod puka i kod klera kada je u pitanju novi biskup, čini se da je velika većina spremna raskinuti stare okove i spone oholosti i grijeha te graditi jednu Kristovu Crkvu. To je ono što neizmjerno raduje te je potrebno poželjeti i novom biskupu i kleru u Hercegovini uspjeh u nadilaženju starih nejasnoća i otkrivanje novih, boljih komunikacijskih tijekova koji će u konačnici rezultirati dobrim plodovima za sve u zemlji masline, smokve i vina.
Papa Ivan Pavao II. pozvao je na izgradnju mira, suživota ovdje. Slično je govorio i papa Franjo. Zašto te poruke, po vašem mišljenju, ne zažive do kraja?
U BiH gotovo da nema pojedinca koji nije doživio neku nepravdu koja mu je u određenom trenutku nanesena, poglavito u posljednjem ratu. To je uvijek potrebno imati na umu kad eventualno glorificiramo svoje veličine, a niječemo ili ne prihvaćamo druge. Mir je djelo pravde, a ova zemlja skrojena je na način koji nikog ovdje ne čini sretnim i zadovoljnim, štoviše, sve nas frustrira. Ovdje ima i jako puno silikonske priče o miru koju uglavnom provode dobro plaćene strane organizacije preko njima znanih komunikacijskih kanala, što dovodi do tog da svi tzv. napori oko mira ostaju nedorečeni ili njihovi sudionici neiskreno polemiziraju i u konačnici ostaju pri svojim učahurenim stavovima. Mir se ipak ne može kupiti, on se mora živjeti. Pape kao vrhovne instancije Crkve sigurno imaju veliki autoritet i utjecaj i na stvari koje se tiču sekularne stvarnosti. Njihove poruke uvijek su upućene svim ljudima dobre volje. Da bi se te poruke mogle čuti, doživjeti i primiti potrebno je upravo imati dobru volju. Ako nje nema onda, i poruke ostaju samo suhoparni izričaj u moru drugih fraza. O miru je, u pravilu, jednostavno govoriti, ali ga je jako teško njegovati jer to svaki dan iziskuje nove napore i brigu. Potrebno je uložiti više truda oko istinskog nastojanja neomalovažavanja drugog bez obzira kakav on bio, kojem narodu pripadao, koliko imao i kakav mu bio društveni ugled. Ako se drugomu pristupi s podsmijehom, osporavanjem i negiranjem, onda mir ne samo da nema svoje trajno uporište u BiH nego će postati nedostižni ideal. Možda je ovo razlog što poruke o miru u BiH često padaju na kamenito tlo.
Nedavno je jedan političar inzistiranje Hrvata na jednakopravnošću nazvao ‘terorom manjine nad većinom’. Kako gledate na to i na mogućnost pronalaska rješenja za ovaj Daytonski (ne)sporazum?
Ako zanemarimo sve ono što nekad dogovorimo i ne držimo se potpisanog te iz nekih drugih motiva i razloga donosimo procjene, prosudbe i rigamo teške riječi, onda se čini da nam doista nema pomoći. Često se ovdje zaboravlja da su svi dogovori i ugovori postignuti zahvaljujući dvojima ili trojima, odnosno da dogovora ne bi ni bilo da u njemu nije bilo sudionika iz ovdašnjih naroda. Ako govorimo o FBiH, jasno je da se tu radi o dogovoru najmanje dvaju naroda. Budući da se radi o dvama narodima kao nositeljima tog dogovora, onda je i logično da oboji očekuju biti ravnopravni i uvaženi. Kad netko, bilo političar ili neka druga javna osoba, počne manipulirati javnosti te prijetiti, širiti mržnju i huškati, samo zato što možda u tom trenutku osjeti određenu političku, društvenu, socijalnu, medijsku ili neku drugu moć, onda je to poraz za sve ljude u BiH. Hrvatski narod u BiH je suveren i živi na svome i tako će biti dok zadnji ne izumre, a nadam se da se to nikad neće dogoditi. Onaj tko ne prihvaća hrvatski narod ili ga apriori odbija i pokušava svesti na tzv. manjinu, gradi BiH na pijesku i čeka iduću kišu koja će prouzročiti poplavu. A poplava ne bira koga će odnijeti, čemu smo svjedočili prije nekoliko godina. Daytonski sporazum je svakako nametnut BiH i upravo oni koji su ga nemetnuli, mogu nametnuti i novi.
No, valja uvijek imati na umu da se granice mogu crtati, ali kao što reče i zbornik naše Vrhbosanske nadbiskupije, ne smiju se precrtati ljudi. Ljudi nisu zemlja, nisu stvari, nisu strojevi. Na ljude uvijek treba misliti kad se donose dogovori jer jedino s ljudima čovjek može živjeti i biti čovjek. •
