Raspravu o ovoj složenoj psihološkoj i antropološkoj problematici započnimo jednom poučnom pričom:
Priča iz Muzeja u Mostaru
Još dok sam radio kao profesor u Ekonomskoj školi u Mostaru, negdje osamdesetih godina, bio sam u posjetu Muzeju. Kustos tog Muzeja uvijek je imao poneku poučnu priču iz prošlosti. Navodimo jednu od njih:
“Bile su u zavadi dvije obale. Odnosi između tih zavađenih strana poprimali bi sve oštrije forme i prijetili su otvorenom sukobu. Taj sukob uspio je razriješiti kurir koji bi ublažio sve zategnutije odnose tako što bi, na svoju ruku, unosio u pisma pomirljive sadržaje: ‘Istina je da dio krivnje snosimo i mi sami’, pisao bi. Druga strana reagirala bi također u pomirljivom tonu: ‘Istina je da i mi snosimo dio krivnje te bismo mogli porazgovarati kao ljudi, kao ravnopravni partneri’”.
I zahvaljujući samokritičkom i obostranom prihvaćanju istine kao univerzalne kategorije, zaustavljen je proces zlokobne spirale. Ali u svakodnevnom životu nije uvijek tako s obzirom na to da ogoljela sila i pohlepa, i tomu slično, jednostavno ponište u sebi istinu i pravdu. A istina, pravda i nada su temelji i stupovi civilizacijskoga mira. Uostalom, to su želje sviju nas.
Što sve potpiruje nasilje?
Nećemo pretjerati ako iz širokog spektra izdvojimo ono što podcrtavaju brojni autori.
Tako, primjerice, autor članka “Traži svoj vlastiti put” Phil Bosmans kazuje sljedeće: “Što više postaješ žrtvom što većeg zastrašujućeg materijalizma, što više tvoj osobni život pada pod utjecaj reklama, to ćeš više gubiti radost nad životom…”
Najčešće žrtve
Sljedeći čimbenik je u nedostatku odgovornosti, osobito prema prirodi.
O tomu Voltaire slikovito kaže: “Nijedna se pahuljica u lavini ne osjeća odgovornom”, a austrijska književnica Marie von Ebner-Eschenbach upozorava na pojavu licemjerja u formiranju zla sljedećim riječima:
“Na zemlji bi se činilo manje zla kada se zlo ne bi činilo uime dobra”.
Povijest, kao učiteljica života, raspolaže o tomu neograničenim brojem primjera, bar onoliko koliko je neograničena sama glupost. I na kraju, pozovimo se na jednu njemačku poslovicu koja kaže kako mržnja i zavist jednostavno proširuju pakao. A ja bih rekao da ta demonska vatra znade trajno opržiti i onoga tko ju je raspirio. Gledajući empirijski, najčešće žrtve nasilja su oni koji su u pravilu nemoćni, nezaštićeni, ovisni i podređeni. U vezi s tim podsjećam na nekoliko svojih izreka:
- Da je šiba iz raja izašla slaže se brižna majka, ali još više zla maćeha.
- Frustrirana osoba jadikuje - daj mi barem nemoćnoga stvora, po nečem se udarati mora.
- Ako nemaš ništa uvijek si kriv za nešto.
- U žrtve mobbinga teško se mogu uračunati neuračunljivi tipovi.
- Žena ga vara, a on, iz njemu razumljivih razloga, konja mlati.
- Vrag je mutirao. Dobro je skrio rogove, ili ih je, što je još gore, nataknuo bližnjima.
- Kome u jednom džepu zveče orasi, u dugom džepu mora pribaviti kamenice.
Jato frustriranih kukavičkih i ojađenih tipova nasrće verbalno, a katkad i fizički, na nemoćne i nezaštićene vršnjake. Uzroci takvog nasilja su višestruki i složeni, a njihovi povodi su tek usputni i slučajni (vanjski izgled žrtve, nošenje naočala, način odijevanja, i slično).
Ružičaste majice
Među ostalim, uzroci ovog oblika nasilja su, uz nasljedne čimbenike, svakako i unutarnje napetosti: osjećaj manje vrijednosti i grandomanske ideje kao njihova prividna protuteža.
Umjesto ispraznih parola, kao primjerice: “Stop nasilju!”, poduzmimo korake u formiranju borilačkih vještina mladih ljudi.
Osim toga, prijeko je potrebno formirati edukativne radionice sa svrhom unapređenja i poboljšanja empatije, tolerancije i uopće humanih odnosa. Na taj način izbacujemo scenu takozvane mini-arene - kao poslasticu neodgovornih učenika. •
