Početak siječnja, a vrijeme proljetno ili zlatno jesenje. Planinari s obje strane Kamešnice, iz dvije različite države ali s jednom velikom ljubavlju - planinarenjem i prirodom, i ove godine su na Tri kralja pohodili Kurtegića dolac. Riječ je o jednoj od najljepših udolina na planini Kamešnica. Nalazi se na nadmorskoj visini od 1460 metara između vrhova Planinica (1612 m), Kolebajka (1535 m) i Trovrsi (1645 m). Planinska livada (dolac) okružena je miješanom bukovom i jelovom šumom. A kao što to uvijek biva do svakog dragulja, a Kuregića dolac to jeste, treba se pomučiti. Okupili smo se na starom odredištu, kod česme u Livnu, rasporedili po vozilima i krenuli u dva pravca, jedna skupina odlučila je penjati do odredišta iz sela Ćosanlije, a druga s Vagnja na kojemu se nalazi i granični prijelaz prema Hrvatskoj (Sinj). Naša skupina, budući da je nekoliko puta penjala od Ćosanlija, ovoga puta krenula je prema Vanju. Cesta s puno zasjenjenih zavoja u ovo doba godine prilično je opasna zbog mraza koji se bijelio poput snijega. Skoro nadomak graničnog prijelaza spuštamo se nekoliko stotina metara makadamom, ostavljamo vozila i krećemo prema Kurtegića docu. Staza je dobro označena i vodi nas živopisnim predjelima. Grije nas siječanjsko sunce a sa prvih uzvisina gledamo i na livanjsku i na sinjsku stranu, obje kotline obavijene gustom maglom. Imate osjećaj kado da su se na te dvije općine sručile tone pamuka. Bilježimo pojedine prizore foto-aparatom, a na proplancima naiđosmo na skupinu konja, 13 odraslih i troje ždrijebadi. Penjemo se sve više i zalazimo u šumu. Smjenjuju se bukva i jelke. Već poodavno smo skinuli višak odjeće jer nas, pored sunca, 'grije' i fizički napor. Probacimo tu i tamo koju, zastanemo, odmorimo, pozdravimo skupine planinara iz Dalmacije. I zapitamo se po tko zna koji put, zašto ljudi i na asfaltu nisu tako ljubazni kao u planini, ili je pak riječ o posebnim ljudima. Onima koji uživaju u ljepoti i čistom zraku, onima čiji je pozdrav 'vedro', baš onakav kakvi su i sami.
Nakon 5,5 kilometara dođosmo do doca u kojemu se već okupio popriličan broj planinara. A bilo ih je iz Sinja, Trilja, Splita, Imotskog, Otoka, Brela, Širokog Brijega, Tomislavgrada i, naravno, PD „Cincar“ Livno koji su, uz Imoćane bili najbrojniji. Uslijedila je okrjepa, dijelilo se sve, od domaćeg pršuta, kobasice livanjskog sira, kolača, vina, rakije, sokova, šta sve ne stane u ruksake!?
Odvažniji i kondicijski sposobniji otišli su i do Vilinskih stijena odakle puca pogled na naselja i planinske masive s obje strane granice, a potom se pridružili onima koji su ostali u docu. Prije povratka se napravilo i nekoliko zajedničkih fotografija. Inače, u Kurtegića docu je PU „Dinaridi“ izgradila planinarsko sklonište Edvard (Edo) Retelj, u spomen hrvatskom alpinisti tragično poginulom od lavine na planini koju je toliko volio.
