Prvi put smo u selo Koteze s "librom" navratili početkom svibnja 2013. godine, a povod je bila obnovljena kapelica u katoličkom groblju s lijeve strane prometnice Trebinje – Ljubinje. Mislili smo - kad je kapalica obnovljena, ima i mlađih ljudi. Kotezi, koji pripadaju području Grada Trebinja, malo su niže od groblja s desne strane ceste. Nepunih jedanaest godina poslije u Koteze smo svratili slučajno, uočivši da je u tijeku obnova džamije. Uskim puteljkom stigli smo na parkiralište između džamije i crkve sv. Nikole. Iako je većina poslova završena, na gradilištu zatječemo radnike tvrtke DZG Građevinar Fajić iz Mostara, iste one koje smo susretali i na obnovi kule hercega Stjepana u Ljubuškom.
Kulturna vrijednost
Budući da je za današnju Bosnu i Hercegovinu priča specifična, u sjećanju su nam ostale riječi Stojana Marića, koji je iz Dubrovnika u posjet rodnom selu došao za vikend. Govoreći o tada ruševnoj džamiji, izrazio je čuđenje:
- Ne znam zašto se ne obnavlja. Džamija je usred sela, mislim da bi njezinom obnovom selo živnulo. To je i kulturna vrijednost, bila bi zanimljiva turistima. Svi ćemo pomoći. I nama, kad smo obnavljali crkvu, svi su pomogli.
Slično su razmišljali i ostali sugovornici koje smo sretali.
Naravno, gospodin Marić vidio je u tome i praktičnu stranu za selo. Obnovljena džamija, koju je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika 2003. godine proglasilo nacionalnim spomenikom BiH, postala bi turistički zanimljiva. Kada su Kotezi u pitanju, nije pri tome u prvom planu interes, nego, prije svega, tradicija, praktičnost i racionalnost.
Tako smo usput saznali da je crkva sv. Nikole, inače izgrađena 1882. godine, napravljena na zemljištu koje je darovao jedan imućniji musliman. Kako nije imao muške djece, odlučio je katolicima koji su bili najbrojniji u selu darivati zemljište za crkvu. Tako je i bilo. Vrlo zanimljivu opasku tada smo čuli i od Vide Ćorka Bokina, još jednog vikendaša:
- Pravoslavne crkve u Kotezima nije bilo. Ima tu u Strujićima, selo do, ali do rata, kad bi netko od pravoslavnih umro, zvono na našoj crkvi je klecalo kao i kad umre katolik. Stariji ljudi bi znali reći da je zvono jedno i od jednih i od drugih.
No to nije kraj, mještane Koteza tijekom minulog rata, njih dvanaestoro koji nisu htjeli napuštati kuće "jer nikome nisu ništa krivi", nije nitko dirao. Bili su to odreda stariji ljudi koji su se tek kad im je ponestajalo hrane preko Crvenog križa preselili kod rodbine u Dubrovnik. Poslije, nakon rata, većina se vratila i svoj životni put završila u rodnom selu.
Radnici koje smo zatekli rekoše da im najviše, kad dođe iz Dubrovnika, pomaže upravo Stojan Marić, čovjek koji se prije jedanaest godina čudio što se džamija kao kulturno dobro od interesa za državu ne obnavlja. Inače, riječ je o najstarijoj džamiji u južnoj Hercegovini, čiji je valjkasti oblik rijetkost u BiH. Od džamije je ostala samo munara, dok su ostali objekti bili u ruševnom stanju.
Tužna vijest
Uz obnovu džamije ide za to mjesto tužna vijest. Naime, iz sela se u tridesetak kilometara udaljeni Dubrovnik iselila posljednja stalna stanovnica Ruža Đurasović. To smo doznali od njezina sina Ive koji živi u Čapljini. Ruža, kao i velika većina iseljenih Kotežana, tako nastavlja živjeti u drevnoj Raguzi. Hoće li Kotezi ponovno dobiti stalne stanovnike, povremenih ima, to je upitno? Evo i zašto, Kotezi su mjestašce načičkanih kuća i uskih kala, smješteno na padinama brda Lipnice, pa je u samom naselju zbog očuvanja radne zemlje prostor skučen, a padine Lipnice strme. No, tko zna?
