Bez obzira na vremenske (ne)prilike, jedan godišnji posao u Posavini nikada ne kasni – pečenje rakije. Oduvijek je to drag događaj kojemu se daje posebna pozornost. Istina, tijekom vremena nužne su promjene u načinu okupljanja svih sudionika tog veselog događaja, jer okupljanja su manja, neki dijelovi procesa su i automatizirani, ali “princip je isti, sve ostalo su nijanse”, piše Večernji list BiH.
Ovih dana “šeću” Posavinom ti popularni strojevi po gospodarstvima većine posavskih domova, a s prvim jesenskim danima posao se privodi kraju. Pečenje rakije organizira se kao obiteljsko okupljanje, gotovo kao društveni događaj. Domaćin kotla rijetko je sam jer “posao” zna potrajati dva-tri dana.
Tradicionalno se okuplja društvo uz vatru, a na stolu su uvijek posavske gastrodelicije koje podrazumijevaju šunku, kulen, kobasice, pite…
Šljiva, jabukovača...
U Posavini je šljiva, uz jabuku i krušku, jedna od dominantnih voćaka.
Deseci hektara su pod tom kulturom. Ipak, one su nedovoljne za veliki posao pečenja rakije, pa se nerijetko poseže za kupnjom šljiva iz susjednog Gradačca gdje je i ove godine, unatoč koronavirusu, organiziran Sajam šljive.
Rakija šljiva, kako je u Posavini zovu odmilja, sprema se u posebna spremišta.
Gotovo da ni jedna kuća nema određene zalihe rakije, čak i prekomjernih količina, pa bi se moglo razmisliti kako od toga napraviti veći biznis.
Svako kućanstvo, naime, obično peče po nekoliko kotlova rakije, a prosjek jačine penje se čak do 44 gradi, tvrde upućeni. Na trpezama svih Posavljaka to je neizostavna dobrodošlica u svim prilikama, osobito svečanostima, a svadbe se bez nje ne mogu ni zamisliti.
Rakijom se darivaju dragi gosti, uz nju su vezani običaji, posvećene su joj stotine izvornih nota pa se jedna zadržala već dugo u posavskom kraju: “Oj, rakijo, šljivovice ljuta, jednu pjesmu pjevam po sto puta”.
Ovoga puta izdvajamo taj stari običaj koji se zadržao u povratničkim posavskim mjestima kao što je Garevac. Kako se u Posavini dobro zna tko ima kotao, u Garevcu ponosno ističu činjenicu da su bogatiji za dva kotla za rakiju, i to od Ivana Marić-Kajića i Vlade Tokića Dikače.
Vlado se čak potrudio cijeli proces osuvremeniti, tako da umjesto nekadašnjih slika iz Posavine na kojima su “vesele strojeve” vukli konji vrani, sada to ipak čine Mercedesove konjske snage. - To znači da je izradio metalnu konstrukciju kojom ga je potpuno prilagodio za sve vremenske uvjete i postavio na priključno vozilo da bi bio lagan i pokretan za transportiranje.
“Mercedesov kotao”
A kako Garevljani imaju svoje nadimke, već ga mnogi nazivaju i “Mercedesov kotao”, objašnjava Mišo Perak i dodaje:
- Lijepo je da se, pa makar i zbog godišnjeg sezonskog posla, i u ovom povratničkom kraju začuje pjesma jer uglavnom su ovdje osobe treće životne dobi, a mi iz dijaspore, kada možemo, svakako dođemo i, koliko možemo, pomognemo svom rodnom posavskom kraju.•
