Prema zakonima o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti (FBiH i RS), osobe s invaliditetom i/ili intelektualnim poteškoćama imaju pravo na mjesečnu novčanu pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu obitelj ili ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog ili nekog drugog stručnog rada, kućnu njegu i pomoć u kući, i još mnogo toga, piše Večernji list BiH. Ali, većina ovih mogućnosti ostaje na papiru.
Bez prava na invalidninu
Zakoni nalažu i da neratni invalidi mogu primati novčanu pomoći, ali imaju i pravo na pomoć za njegu, ortopedski dodatak, osposobljavanje za rad, prioritet pri zapošljavanju itd. Iznos novčanih primanja neratnih invalida u FBiH dodjeljuje se samo osobama s najmanje 90% invalidnosti, koja maksimalno mogu iznositi 402 KM mjesečno. Na području RS-a neratni invalidi imaju jedino pravo na mjesečni dodatak za pomoć i njegu druge osobe u iznosu od 41 KM. “Neratni invalidi” kategorija je koja se nalazi u najtežem položaju u BiH. Ako im je invalidnost procijenjena ispod 90%, nemaju nikakvih prihoda. Osobe s invaliditetom uopće nisu konkurentne na tržištu rada jer im nisu izjednačene neke mogućnosti prije tog tržišta rada - ni pristup zdravstvenoj zaštiti, ni pristup socijalnim uslugama, a onda ni pristup obrazovanju. Poslodavac, po nekom ustaljenom mišljenju, smatra da osoba s invaliditetom nije sposobna raditi ili nije sposobna postići onaj učinak koji je njemu potreban, a kamoli unaprijediti radno mjesto na kojem radi ili poslovanje same institucije u kojoj radi, što svakako nije održivo i što je diskriminacija u najgorem obliku.
Briga zajednice
Osobe s invaliditetom osuđene su na pomoć bližnjih i sredine u kojoj žive umjesto da im država pruži svu potrebnu skrb. Jedan takav primjer našli smo na stranici Bosne Srebrene gdje se pokrenula akcija za pomoć 43-godišnjoj Marini Raos, 70% invalidu. Marina živi sama bez igdje ikoga u tuđoj kući u Lepenici, a jedini mjesečni prihod joj je 100 maraka socijalne pomoći. Oca nije nikad upoznala, a majka joj je umrla prije 12 godina te, kako zakon nalaže, nema pravo na osobnu invalidninu. Nema Marina ni pravo na ortopedsko pomagalo. Naime, prije nekoliko dana trebale su joj ortopedske cipele čija je cijena 390 KM. Socijalne i zdravstvene službe za invalide, koji preživljavaju od 100 maraka socijalne pomoći, za ortopedska pomagala nemaju novca. Čak i za BiH - porazno, jadno, bešćutno. I kao što smo napomenuli, neratni invalidi su u BiH ostavljeni na brigu svojih obitelji ili, kao u slučaju Marine koja nema obitelji, na brigu svojih sumještana. Za Marinu ovih dana njezini sumještani, koji joj pomažu u hrani, odjeći, prikupljaju sredstva za izgradnju kuće. Za razliku od države, ljudi nisu bešćutni i imaju razumijevanja za one koji nisu u mogućnosti brinuti se o sebi. Marina je u nesreći imala i sreću što se rodila u socijalno osjetljivoj sredini. U BiH je na stotine “Marina” koje, kao invalidi, nemaju nikakvih prihoda. Pa ni socijalnu pomoć.
