U travnju 2011. godine utemeljena je Humanitarna udruga "Fra Didak Buntić" Čitluk. Udruga nosi ime glasovitog hercegovačkog dobrotvora fra Didaka Buntića, rodom iz općine Čitluk. Sutra (četvrtak, 3. studenoga) će se održati godišnja skupština Udruge na kojoj će biti prezentirani rad i buduće aktivnosti. Tim povodom razgovarali smo s fra Miljenkom Mikom Stojićem, predsjednikom i osnivačem Udruge, koji je trenutačno na službi u Švicarskoj.
Otkud ideja za naziv udruge?
- Kao dijete slušao sam fantastične priče o fra Didaku Buntiću koje su mi u početku tako lijepo "sjedale" i bio sam ponosan na čovjeka iz svoga kraja, posebice što je njegova majka rođena u mom selu Dragićini. Kako sam odrastao, te su mi priče sličile bajkama o stvarnom liku, ali dobro preuveličane. Kad sam prvi put dobio u ruke knjigu o fra Didaku Buntiću, onda sam se osvjedočio da je taj čovjek s pravom nazvan Hercegovački Mojsije jer on se, poput Mojsija, zauzimao za svoj narod i, hvala Bogu, uspijevao je. O fra Didaku je toliko toga napisanoga te neću duljiti, ali želim naglasiti kako je on volio Boga i čovjeka, Boga je štovao, njemu vjerovao i u njemu nalazio snagu za golemu, gotovo nemjerljivu ljubav prema čovjeku, ma tko on bio.
Fra Didak nije spašavao samo katolike?
- Poznato je kako je fra Didak Buntić u akciji spašavanja djece od gladi surađivao s jednim pravoslavnim svećenikom i jednim muslimanskim hodžom te s njima organizirao spašavanje srpsko-pravoslavne i muslimanske djece. To je posebno važno spomenuti danas u Bosni i Hercegovini, gdje narodi nikako da nađu zajednički jezik, ne želeći ulaziti u dublju analizu tog stanja ni u donošenje eventualnih rješenja. Ali svakako nam lik fra Didaka Buntića i u tomu može biti življeni Putokaz.
Koliko je ljubavi fra Didak imao prema svakom djetetu, a posebno prema onom koje je bilo druge nacionalnosti, svjedoči i sljedeći podatak koji u Sarajevskom listu, u opisu treće skupine djece na putu za Slavoniju, donosi dr. Eugen Sladović: "Ono dvoje djece srpsko-pravoslavne vjeroispovijesti dovela sama mati na kolodvor u Mostaru te me moli i zaklinje da ih uzmem i vodim. Gledajući to dvoje siročadi, nijeme od gladi, kako joj mogu odbiti molbe. Bog mi je svjedok da su mi to dvoje nejači čitavim putem više na brizi bila nego sva ostala djeca". Fra Didak Buntić u svome radu nije pazio na vjeru i pleme, nego je radio za sve bijedne i gladne. Prigodom spašavanja djece od gladi uspio je čak da se posebno za muslimansku djecu sagradi konvikt u Vinkovcima, u kojemu je bio smješten veliki broj muslimanske siromašne djece, kako bi tako mogla, iako daleko od svoga doma, živjeti s obzirom na hranu prema svojim vjerskim propisima. Toliko o fra Didaku. Kad sam bio mali, divio sam se njegovu liku i djelu, a kad sam postao franjevac, želio sam ga nasljedovati. Ne bih o tomu puno da to ne bi bila samohvala.
Prisjetite se početka osnivanje udruge.
- Nekoliko dana nakon 30. svibnja 1990. otišao sam u Ameriku učiti engleski. To mi je sve aranžirao fra Svetozar Kraljević preko svojih prijatelja. Nisam ništa birao, a bilo je sve mnogo bolje nego da sam sam planirao i birao. Tamo sam tijekom dva mjeseca upoznao konkretno djelovanje župe prema svojim članovima i prema onima koji su trebali pomoći.
Po povratku iz Amerike, krajem ljeta 1990., s malom skupinom vjernika župe Široki Brijeg osnovao sam Udrugu "Fra Didak Buntić". Imali smo mnogo želja i planova, ali nismo vjerovali da će biti rata iako ga se naslućivalo. Gospodin Damir Barbarić izradio nam je Statut. Počeli smo pomalo humanitarno djelovati. Krajem 1991. godine predali smo dokumentaciju za registraciju udruge na Viši sud u Mostaru. Sve je to za nas obavio Damir Barbarić. Dobili smo odluku o registraciji. Na odluci su bili potpisi ljudi iz nove vlasti, ali pečat je bio od Republike Bosne i Hercegovine (stari pečat). Udruga je djelovala za vrijeme rata zahvaljujući tolikim donatorima i volonterima. Kad sam 1998. godine otišao iz Širokog Brijega, Udruga se polako, ali sigurno gasila i ugasila.
Niste se predali - krenuli ste Didakovim stopama.
- U meni je i dalje tinjala želja da nastavim slijediti fra Didaka Buntića, barem pomalo prema mojim mogućnostima. Opet sam razmišljao o osnivanju udruge, ali nisam napravio taj korak. Kad sam postao ravnatelj Caritasa BK Bosne i Hercegovine, nakon malo vremena pala je odluka - moram osnovati udrugu i dati joj takve temelje kako se više ne bi lako ugasila. Ideju sam podijelio sa skupinom mladih školovanih ljudi iz Brotnja, uglavnom iz župa Čerin i Čitluk. I krenuli smo. Mladim ljudima koji su se odazvali na moj poziv objasnio sam da udruga ne smije ovisiti ni o meni ni o bilo kojem župniku, pogotovo kako se ne bi zbog nečije nebrige ili samovolje ugasila.
Planirali smo zajedno. Mladi su bili otvoreni za suradnju i prihvaćali su moje ideje te ih oplemenjivali svojim prijedlozima i sugestijama. Za pravni dio poslova opet nam je bio pri ruci Damir Barbarić. I krenuli smo 2011. godine. Mnogi su prema nama pokazivali nepovjerenje, neki su nam govorili da nećemo dugo, kao i mnogi drugi projekti i pothvati. Ali nismo se dali smesti niti obeshrabriti. Mi trajemo već jedanaest godina.
Imate li poteškoća u prikupljanju sredstava potrebnih za rad udruge?
- Moja je želja da mnogo malih ruku učini puno. Zahvaljujem svima koji su mi pomagali i u Širokom Brijegu i u Čitluku. Medijima koji su o nama izvješćivali i svim članovima koji su svojim malim prilozima i sudjelovanjem u radu omogućili nastanak, trajanje i djelatnost udruge. Moram spomenuti pokojnog Mirka Grbešića (poduzeće Mepas) koji nam je bio ogromna potpora i u Širokom Brijegu i Čitluku. Ostale neću spominjati, neka se nitko ne ljuti. Ako nekada tajnik Pero Petrušić, koji je čovjek od pera, poželi sve to staviti u jednu knjigu, onda ćemo se odužiti poimence svima.
Očekivao sam jači odziv i suradnju običnih ljudi, ali to se nije dogodilo u onoj mjeri kako sam zamišljao. Posebno me zabrinjava što ljudi koji su primali našu pomoć uglavnom nisu podržali naš rad. Ne tražimo mnogo. Godišnja članarina od početka je 30 KM. Potpomogli smo već nekoliko tisuća bolesnika. Mnogi su koristili naše posebne krevete i druga pomagala koja su jako skupa, a zahvaljujući nama ljudi ih ne moraju kupovati ni za njih plaćati, nego ih dobivaju besplatno. Prije nekoliko godina, kad smo vidjeli da se neki nemarno i neodgovorno ponašaju prema opremi za bolesnike, odlučili smo uzeti kauciju i novac vraćati nakon vraćanja opreme u naše skladište.
Nažalost, bilo je slučajeva da je netko od nas unajmio krevet pa ga dalje iznajmljivao za novac. Nismo se htjeli obraćati policiji jer što to znači u državi gdje ima mnogo većih problema, a teško se rješavaju.
Jeste li se umorili i pomislite li ponekad da odustanete?
- Potičemo sve ljude dobre volje da nam se pridruže i tako potpomognu naš rad. I mi surađujemo s drugim udrugama, kao što su "Kap ljubavi" Tomislavgrad i "Marijine ruke" Međugorje. Poslali smo dvadeset i četiri kreveta Humanitarnoj organizaciji "Kruh svetog Ante" Sarajevo, deset kreveta za potrebe u Sarajevu i četrnaest za potrebe u Bosanskoj Posavini.
Ne bismo se htjeli umoriti ni odustati, ali bez mnogo malih ruku ne možemo puno. Stoga pozivam sve članove te one koji to žele postati na godišnju skupštinu u Čerin u četvrtak (sutra), 3. studenoga, s početkom u 17 sati. Tko god želi platiti članarinu, moći će to učiniti sve do 20 sati. Hvala svima na suradnji na dobrobit svih koji su bolesni i u potrebi!
