Katastrofe nas često vrate u realnost. Podsjete nas da smo ipak samo ljudi i da postoji ta viša sila koja nam poručuje: “Čovječe, možeš koliko hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš.” Upravo ta izreka isprepleće se i ovih dana. Božja opomena, znakovi vremena i slično, ustvrdit će oni koji su religiozni, piše Večernji list BiH.
A gledajući kroz geografsku prizmu, na ovom trusnom području kroz stoljeća su se redale slične katastrofe, pogibije u potresima, ostanak bez domova. I upravo takve stvari učile su ovdašnjeg čovjeka da gradi “tvrđe” kuće, u njih ubaci što više željeza, a jedan inženjer nam nedavno reče: - Hercegovačka kuća može izdržati potres od 8 prema Richteru. Ne daj Bože da takav moramo preživljavati, ali zlu ne trebalo, dobro je znati.
Buđenje sa 6,2 po Richteru
Sada ćemo se vratiti stoljeće ranije, u poslijepandemijsko doba, poslijeratno, predrecesijsko... Godina je 1923. Potres je uzdrmao zapadnu Hercegovinu, epicentar negdje između Gruda i Imotskog, na bekijskom području. Podataka nema puno, iako stalno kopamo za pronaći nešto novo. Sreća je da smo u tom vremenu imali legendarnog Večernjakovca Dominika Domina Andrijanića. “Godine 1923. selo Drinovačko Brdo u općini Grude zadesio je katastrofalan potres od kojeg je Anica Opačak zadobila najtežu bol. Njezine dvije kćeri - Zora i Slavka poginule su od ruševina”, napisano je na fotografiji na kojoj se nalazi Anica Opačak, ali fotografirana nakon potresa 1962. i poslana u Večernjakov tisak. Svjedoka vremena iz 1923. više nema. Međutim, kada smo prije nekoliko godina razgovarali, pomogao nam je rasvijetliti tu godinu Petar Majić, pisac, književnik, pjesnik, jedan od najistaknutijih hrvatskih dužnosnika u vremenu Herceg Bosne i nedugo potom. On je danas među istaknutijim kroničarima vremena. - Datum je bio 15. ožujka, vrijeme 6.44, a snaga čak 6,2 po Richteru te između 8 i 9 stupnjeva prema Merkalijevoj ljestvici. Majić kaže da je tada bilo većih razaranja stambenih i gospodarskih objekata, a nastradala je i tvornica duhana u Mostaru - Petar nam je objasnio. I onda se dogodila 1962., a neke stvari bismo i zaboravili da se u jeku pandemije 2020. portalu grude.com nije javio diplomirani inženjer Milan Opačak koji živi i radi u Osijeku, a podrijetlom je s Drinovačkog Brda te je tražio vezu s Večernjakom. Na jednoj od tih povijesnih fotografija koje je napravio legendarni Domin pronašao je svog oca Vladu, strica Milana i ostalu obitelj. Dugih je 60 godina od toga doba i svjedoka tog vremena bit će sve manje. Razdoblje je od 7. siječnja do 22. siječnja, a epicentar je oko Biokova. Potres je bio snage 6,2 po Richteru. Od Makarske do Mostara zabilježeno je čak 58 jačih potresa. Štete u Grudama, Širokom Brijegu, Ljubuškom, Čapljini, Mostaru... Anica Opačak, ta bogobojazna i dobra žena na fotografiji, postaje simbol herojstva. Prvo je ostala bez kćeri, pa onda i bez kuće, a opet stoički podnosi svoju muku, Bog joj daje snage. Njezina slika obilazi cijelu bivšu državu. Tada 27-godišnji Dominik Andrijanić nakon potresa 6,2 po Richteru napisao je:
- U selu Drinovačko Brdo zatekli smo mnoštvo djece i žena u velikom strahu, kako to prikazuje i ova slika. Oni su ostali pod otvorenim nebom i tmurnim oblacima, čekajući da im se pritekne u pomoć. Osim pomoći od tijela narodne vlasti i Crvenog križa o smještaju ugroženih su vodili računa i pripadnici JNA, koji su postavili novo selo - šatore... Dominik piše da je od potresa 1962. u općini Grude više od stotinu razrušenih kuća, u kojima je zatrpan sav inventar nastradalih obitelji. Na poleđini fotografije s automobilom Dominik piše da su se na ceste sručile kamene gromade pa se morao tu zaustaviti. U vremenu bijede i siromaštva, kada se ionako teško živjelo, dogodi se takva katastrofa... I činjenica je da se povijest ponavlja, a samo se mijenja tehnološki napredak pa danas imamo čak i androide koji nas nekoliko sekundi ranije obavijeste da se nešto događa u zemljinoj kori, da je opasnost od potresa i da se mora pobjeći.
Povijest se ponavlja
Evocirajući sjećanje, dovoljno je samo usporediti pisanje dvojice svećenika od prije sto godina i danas. Fra Gabro Grubišić, tadašnji grudski župnik, napisa: “Ne daj Bože ovakve godine”, jer vladali su pandemija, ratovi, potresi, pa je na to sve došla Velika gospodarska kriza, a on krenuo graditi crkvu. Sto godina poslije, komentira se, kao da se povijest ponavlja jer je njihov župnik fra Stanko Pavlović ovih dana završio fra Gabrino djelo - crkvu u Grudama te ispunio fra Gabrinu želju, izgradio crkvu u Dragićini, a opet pandemija, ratovi, potresi, kriza... I potresa kroz povijest je, vidimo, bilo, spavalo se pod vedrim nebom, kuće koje su bile slabije nego današnje rušile su se kao kule od karata..., a opet, nekako taj narod koji je spavao pod otvorenim nebom i sa svim tim mukama kao da je bio ponosniji i s više nade u bolje sutra nego naraštaj danas. Strah je suživio s nama. Međutim, ne smijemo dopustiti da strah dominira nad nama. Potresa je bilo i, nažalost, bit će, a tako je i s bolestima i ratovima, a u svim tim nedaćama mi ljudi smo krivci. Radije, mijenjajmo se dok ne postane kasno. I da zaključimo s jednim od najboljih profesora u BiH Vedranom Zubićem, jer strah i panika nikome neće donijeti ništa dobro. Samo radost i optimizam, pa i u ovom neizvjesnom vremenu. - Stanje je stabilno i možemo na spavanje - kaže Vedran. Ako ovo čitate navečer, potpisujemo. Ako ovo čitate po danu, idemo zasukati rukave i raditi
