Jesen 1991. godine, vrijeme u kojemu u susjednoj Republici Hrvatskoj traje brutalna srpska agresija od krajnjeg juga i Dubrovnika pa do istoka, odnosno Osijeka i Vukovara, otvarala je opasnost dugoročne ugroze hrvatskoga naroda i na brojnim područjima Bosne i Hercegovine, na koju je beogradski režim gledao kao ključnu odskočnu dasku za daljnje operacije prema Hrvatskoj u cilju njezina konačnog cijepanja i uništavanja demokratski izabrane vlasti u Zagrebu.
Za shvatiti razloge i uzroke ustroja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, organizacije Hrvata unutar Bosne i Hercegovine namijenjene zaštiti od agresiji na prostore naseljene Hrvatima u BiH, nužno je analizirati povijesni kontekst koji obilježava želja za stvaranjem države u kojoj će Srbi voditi glavnu riječ, a s druge strane potpuna inertnost institucija iz Sarajeva na događaje koji su već u listopadu 1991. godine zahvatili BiH.
Na širem području Ravnog u istočnoj Hercegovini pripadnici JNA i srpskih postrojbi čine prvi zločin u Domovinskom ratu u BiH - ubijaju hrvatske civile, mahom starce, što je de facto bio početak agresije. Taj događaj bio je svojevrsni okidač koji je ubrzao aktivnosti demokratski izabranog hrvatskog političkog rukovodstva u Bosni i Hercegovini na organizaciji obrane kao preduvjeta biološkog opstanka, poštujući pritom suverenitet Bosne i Hercegovine, zemlje koja je ne tako davno počela proces usvajanja demokratskih tekovina nakon prvih slobodnih izbora održanih u studenome 1990. godine. Način organiziranja kroz općine, odnosno lokalne samouprave, u okviru jedne suverene države, prepoznat je i kroz Europsku povelje o lokalnoj samoupravi, koja kao koncept lokalne samouprave podrazumijeva pravo i osposobljenost tijela vlasti da, u granicama zakona, reguliraju i rukovode znatnim dijelom javnih poslovna na osnovi vlastite odgovornosti u interesu lokalnog stanovništva.
Članak 10. pak navodi kako tijela vlasti imaju pravo, u vršenju svojih dužnosti, surađivati i, u skladu sa zakonom, udruživati se s drugim lokalnim vlastima radi obavljanja poslova od zajedničkog interesa.
Budući da je bilo jasno kako državne institucije BiH ne mogu zaštititi svoje državljane ni jamčiti sigurnost na većem dijelu teritorija, bilo je nužno, a uslijed ukupnog stanja i neposredne ratne opasnosti, kao i agresije na hrvatski narod, pristupiti obliku organiziranja u cilju objedinjavanja svih političkih aktivnosti na obrani naroda, ali i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Hrvatski narod je, nekoliko mjeseci poslije, odigrao i ključnu ulogu u omogućavanju praktičnog koraka kojim je BiH postala neovisna država. Na referendumu u ožujku 1992. godine hrvatski je narod svojim odgovorom "da" suverenoj i neovisnoj BiH omogućio stvaranje temelja države te su i danas, 30 godina poslije, ponovno predvodnici u obrani Bosne i Hercegovine kakva je bila i zamišljena na referendumu 1992. - države triju konstitutivnih, ravnopravnih naroda, države koja ima aspiracije postati članica europske obitelji suvremenih demokratskih zemalja.
Hrvatska zajednica Herceg Bosna postavila je temelj na osnovi kojega će se u mjesecima koji su uslijedili uspostaviti učinkovit sustav obrane BiH u njezinim granicama, a što je za posljedicu imalo i međunarodno priznanje BiH. HVO je dao nemjerljiv doprinos obrani zemlje, a kada se s povijesne distance analiziraju događaji iz ranih 90-ih, vidljivo je kako je upravo sinergija HVO-a i Herceg Bosne, kao političkog tijela, u vremenima izrazite neučinkovitosti središnjih institucija zaustavila plan JNA.
