Danas se obilježava 30. godišnjica zaustavljanja kolone tenkova i oklopnjaka tzv. JNA u mjestu Pologu, herojskog čina hercegovačkih Hrvata kojim je počeo otpor velikosrpskoj agresiji i koji je na svoj način utjecao na ukupan rasplet političke i ratne drame 90-ih godina prošloga stoljeća. Sjećanja naviru, a povijesna distanca od tri desetljeća dovoljna je da se mogu donijeti vrijednosne povijesne i politološke prosudbe o tom značajnom događaju iz novije povijesti. Dr. Ivo Lučić u predgovoru knjige “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića, svjedoka i sudionika tih događanja, piše: “U tom sukobu nije ispaljen ni jedan metak, nije stradao ni jedan vojnik niti je bilo civilnih žrtava. Ipak, poražena je čitava jedna vojska zajedno sa svim što je simbolizirala: jugoslavenskim unitarizmom, komunističkim dogmatizmom i mitom o nepobjedivosti.”
“Nema prolaza!”
Dr. Lučić podsjeća na biblijsku priču o mladom Davidu koji praćkom ubija moćnog Golijata i naglašava kako su mnogima mitske priče samo utjeha, a da samo rijetki dožive njihovo ostvarenje. Još rjeđe netko učini nešto što nadilazi mit, što prelazi granice mašte, što izgleda nestvarno i zvuči nemoguće te dodaje: “Upravo su to učinili Hrvati iz Širokog Brijega i Hercegovine kada su stali pred motoriziranu brigadu jugoslavenske vojske i rekli: ‘Nema prolaza!’ Biološki potomci žrtava komunističkog zločina zaustavili su ideološke potomke komunističkih ‘osvetnika’ koji su tih dana započinjali novi ciklus zla.” Dr. Lučić podsjeća na tadašnja zbivanja na području BiH i Hrvatske. “U Hrvatskoj je vojska tobože razdvajala sukobljene strane, a zapravo je pomagala pobunjenim Srbima u borbi protiv hrvatskih policajaca koji su sve češće ginuli od Plitvica do Borova Sela”, naglašavajući kako je jugoslavenski vojni vrh sve češće prijetio demokratski izabranim republičkim vlastima. Tzv. JNA tada je blokirala Kijevo i susjedna sela u Dalmaciji, dok su pobunjeni srpski ekstremisti pod njihovom zaštitom terorizirali hrvatsko stanovništvo, što je dovelo do prosvjeda Hrvata u Splitu u kojima je ubijen jedan njezin vojnik. Dr. Lučić dalje piše: “Armijski vrh izdao je zapovijed Desetoj motoriziranoj brigadi stacioniranoj u Mostaru da 7. svibnja 1991. krene prema Splitu. Kolona od 103 vozila zaustavljena je u Pologu na granici Mostara i Širokog Brijega. Stotine kamiona, automobila i tisuće ljudi blokiralo je cestu riskirajući neravnopravni sraz s gusjenicama i oružjem tenkova i teških oklopnih vozila. Vojska i narod stajali su jedan naspram drugoga tri dana. U ta tri dana odvijala se drama u kojoj su oslikani svi segmenti društva i ogoljeni svi akteri tadašnje društvene i političke scene. Generali u Beogradu tražili su krv. Oficiri i vojnici u koloni strahovali su od sukoba. Ljudi pred kolonom odlučno su im branili prolaz skandirajući: ‘Oslobodite Kijevo!’. Političari birani od naroda i fratri izabrani iz naroda bili su uz narod.” Dr. Lučić naglašava da barikada u Pologu nije bila nikakav hir “nacionalista”, ponosan narod dočekao je slobodu i nije je htio ispustiti iz ruku te piše: “Treći dan blokada u Polog je došao predsjednik Predsjedništva SR BiH Alija Izetbegović. Uvjerljivim govorom, karizmom disidenta, pridobio je okupljene i utjecao da se ljudi sklone i propuste vojsku i tako izbjegnu krvoproliće. Izetbegović je rekao nekoliko vrlo dojmljivih rečenica: ‘Vi ste moj narod, ja sam vaš!’; ‘Ja nisam došao ovdje kao predsjednik BiH, ja sam došao kao Alija Izetbegović!’; ‘Ova Armija nije ono što je bila!’; ‘Ja izdati ne znam!’ Tih dana u Pologu pale su sve maske. Netko od sudionika je napisao: ‘Kome tada nije počeo rat, nije mu nikad ni počeo!’ Oni koji su slušali Izetbegovićeve riječi uvjereni su da je govorio iz srca. Na barikadi je bilo i dosta Muslimana iz Hercegovine, predvođeni čelnicima regionalnog odbora SDA. Ne znamo zašto je Izetbegović kasnije, kada je vojska otvoreno napala Hrvatsku i Hrvate u BiH, rekao da to ‘nije naš rat’. Da se držao rečenog u Pologu, povijest Bosne i Hercegovine izgledala bi potpuno drukčije. Kao što bi bez barikada i hrabrosti naroda u Pologu drukčije izgledala i ukupna povijest bivše Jugoslavije.”
Svojim činom Širokobriježani su pokazali kako nije važno protiv kolike se sile boriš, nego koje svetinje braniš. Odvažnim Širokobriježanima priključili su se brojni žitelji susjednih hercegovačkih mjesta. Rekosmo kako sjećanja naviru. Tog 7. svibnja prije 30 godina krenuli smo u dopisništvo Večernjeg lista u Splitskoj ulici i vidjeli kolonu tenkova i oklopnjaka JNA. Netko nam reče da kreću uz Žovnicu prema Širokom Brijegu. Utrčali smo u dopisništvo i odmah se uključili u program Hrvatskog radija u Zagrebu, a kolega Veso Vegar javio je Radiopostaji Split. Potom smo nazvali telefon Skupštine općine Široki Brijeg jer je u deset sati trebala početi sjednica te Skupštine. Tadašnji tajnik Skupštine općine Ivo Zovko kazao nam je da neće biti održana sjednica i da su gotovo svi članovi Skupštine već stigli u Polog kako bi zaustavili kolonu tenkova i oklopnjaka tzv. JNA. Čuli smo da je širokobriješkim vlastima o pokretu kolone tenkova dojavila jedna žena iz Mostara. No, vijest o zbivanjima u Pologu brzo je stigla i do svjetskih medija kao što su BBC, The New York Times, ZDF, Le Monde… Za to su posebno zaslužni novinari Petar Miloš i Smiljko Šagolj. Tada se pokazalo koliko je važno da jedan narod ima svoje medije ili barem svoje novinare. Petar Miloš, tada dopisnik TV-a Sarajevo, pozvao je snimateljsku ekipu u Polog, a iz TV-a Sarajevo rekli su mu da snimljenu vrpcu pošalje autobusom. No, Petar je znao da ta vrpca ne bi stigla do uredništva pa se automobilom i s vrpcom uputio u Sarajevo. Slučajno ili Providnošću, u zgradi TV-a Sarajevo sreo je Smiljka Šagolja koji je Petru sugerirao da se snimljeni materijal najprije pošalje u televizijsku razmjenu pa tek onda preda uredniku. Tako je i bilo. Urednik je Petru zamjerio na “nekorektnom prikazivanju JNA”, odbijajući reportažu objaviti u informativnom programu, a Miloš mu je kazao: “Sad je gotovo, prilog je otišao u razmjenu!” Baš onako u Petrovu stilu!
Kad smo preko Ljutog Doca i Uzarića stigli u Polog, zatekli smo kolege Večernjakove novinare Zorana Tomića (sada rektora Sveučilišta u Mostaru) i Antonija Pehara te fra Antu Marića, koji nam je u kratkim crtama opisao svu složenost situacije i opasnost trenutka. Drugog dana morali smo ići pješice više kilometara kako bismo stigli do mjesta događaja, a onda također pješice do Knešpolja pa automobilom do hotela Park kako bismo došli do telefona jer su telefoni toga dana na prostoru oko Pologa bili isključeni. Trećega dana izvješća smo mogli slati iz obližnjih kuća u Pologu. Gledali smo kako žene iz Pologa vojnicima, među kojima je bilo pripadnika gotovo svih nacionalnosti u bivšoj državi, nose hranu i piće.
Mučni pregovori
Širokobriježanima je bilo potpuno jasno da Motorizirana brigada za cilj ima presijecanja Republike Hrvatske na dva dijela kako bi se potom strategijom kliješta zdrobio južni dio Hrvatske, Hercegovine i svih dijelova BiH na kojima žive Hrvati i Bošnjaci. Goloruki građani svojim su tijelima stali pred tenkovske grdosije vičući “Nema prolaza, nema prolaza!” U knjizi “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića stoji kako je Anđelko Mikulić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Široki Brijeg, uzeo megafon i s balkona općinske zgrade obratio se građanima koji su se zatekli u blizini te viknuo: “Želim vam reći da nam u nenajavljeni posjet dolaze tenkovi!” Taj više nego neobičan način oglašavanja odmah je privukao pozornost prolaznika. Mikulić je dalje kazao: “Učinite kako vam srce nalaže. Ja ću isto to učiniti!” Vidjevši da se nešto događa, ljudi su izlazili iz obližnjih kavana na ulicu, a potom se uputili u Polog.
Ćosić u svojoj knjizi piše kako se tog 7. svibnja u Sarajevu održavala sjednica Glavnog odbora HDZ-a BiH te kako je vijest o zaustavljanju tenkova u Pologu promijenila dnevni red sjednice. Stjepan Kljuić, član Predsjedništva BiH, i Jerko Doko, ministar obrane BiH, krenuli su vojnim helikopterom prema Širokom Brijegu, a pridružio im se i Mariofil Ljubić, predsjednik Skupštine BiH, dok je sjednicu Glavnog odbora HDZ-a nastavio voditi potpredsjednik Mate Boban. U knjizi stoji: “Zastupnik u Vijeću općina Ivica Lučić znao je što se događa: prije nego je sjednica počela, rekao je Bobanu da odlazi u Polog jer je ‘dolje počeo rat’ i da je besmisleno održavati sjednicu. Prošlo je oko sat vremena kad se na vratima ponovno pojavio Stjepan Kljuić. Spustila se magla! Helikopteri JNA nisu se uspjeli spustiti u Široki Brijeg. Dva dana nakon toga isti će helikopteri bez problema izvesti uspješan desant i blokirati širokobriješko područje.” Potom su automobilima iz Sarajeva u smjeru Širokog Brijega krenuli Kljuić, Boban, Mariofil Ljubić, Vlado Pandžić i Zdenko Ćosić.
Anđelko Mikulić pokušao je naći nekoga odgovornog iz kolone tenkova i oklopnjaka s kim bi mogao pregovarati. Pukovnik Milojko Pantelić, zapovjednik mostarskog garnizona tzv. JNA, kazao je Mikuliću kako ima zapovijed da kolona treba proći i da će vojska pucati ako se tko približi tenkovima. Uslijedili su mučni pregovori, Generalštab u Beogradu je kategoričan, a narod pred tenkovima nepokolebljiv. Kad smo se iz Mostara krenuli u Polog, morali smo preko Ljutog Doca, Biograca, Jara, Uzarića i Knešpolja. Uz put smo sreli nekoliko skupina ljudi s lovačkim puškama! Nastavljeni su mučni pregovori na najvišim vojnim i političkim razinama. Dio Širokobriježana s tada postojećim naoružanjem stavlja se u funkciju zaštite bitnih objekata, a Širokobriježanima se pridružuju Hrvati iz čitave zapadne Hercegovine, Tomislavgrada, Livna, Imotskoga, iz Mostara i Bošnjaci…
Gotovo nestvarna događanja u Pologu opisana su u brojnim prilozima u medijima i pokojem dokumentarnom filmu. No, najcjelovitije je ovaj događaj opisan u knjizi “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića i dokumentarnom filmu “Tri dana” Zdenka Jurilja. U dokumentarcu “HVO Široki Brijeg” stoji kako su, dok su trajali teški pregovori, nad Pologom nadlijetali MIG-ovi u cilju zastrašivanja, a potom je uslijedio helikopterski desant na visinske pozicije koje komunikacijski vode u smjeru Širokog Brijega. Postrojbe tzv. JNA pokušale su se preko Ilića, Cima i Goranaca probiti do Pologa, ali su spriječene u tom pokušaju. Trećeg dana blokade u Pologu nakon mukotrpnih pregovora i dogovorenih jamstava dopušten je prolazak tenkova i oklopnjaka, a politički i vojni vrh u Beogradu postaje svjestan činjenice da će Hrvati u Hercegovini i dijelovima BiH biti pretvrd orah i najveća smetnja njihovu naumu da Dalmaciju presijeku na dva ili tri mjesta te tako pokore Hrvatsku i zarobe čitavu BiH.
Bili smo u zgradi Skupštine općine Široki Brijeg, u kojoj su se našli brojni dužnosnici, među kojima i Alija Izetbegović. U sjećanju nam je nevjerojatan prizor – kroz središte Širokog Brijega prolazila je nepregledna kolona željeznih grdosija tzv. JNA među tisućama Širokobriježana sa zapaljenim svijećama! Koliko je i danas zanimanje javnosti za događanja u Pologu prije tri desetljeća, govori činjenica da je dokumentarni film “Tri dana” redatelja Zdenka Jurilja o tim događanjima na YouTubeu pregledan blizu milijun puta! Blokada tenkovske kolone od 7. do 9. svibnja 1991. u Pologu smatra se početkom kraja postojanja tzv. JNA. S tom konstatacijom slaže se i povjesničar dr. Davor Marijan. Tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović kazao je da se od tada više nije mogla očuvati JNA, a ni Jugoslavija kao država. Crnogorski član Predsjedništva SFRJ Momir Bulatović rekao je kako se čak i u zgradi zajedničkih institucija u Beogradu osjetio strah od rata. Ondašnji član Predsjedništva Jugoslavije Stipe Mesić kazao je: “Blokada tenkovske kolone u Pologu bila je prekretnica za opstojnost RH, koja bi najvjerojatnije bila presječena napola da se tenkovska kolona probila do Sinja i Knina”. General-major Miroslav Zorc, tadašnji zapovjednik 4. korpusa JNA, kazao je da je u jedan sat u noći na 7. svibnja 1991. dobio zapovijed iz Generalštaba u Beogradu dio 10. mehanizirano-oklopne brigade iz vojarne Sjeverni logor u Mostaru, sastavljene od stotinjak oklopnih vozila i tenkova, premjestiti u Sinj. Zanimljivo je da je cijela operacija trebala biti izvedena bez znanja civilnih struktura vlasti i policije. Drugi dio tenkovske kolone kretao se prema Sinju i Kninu iz smjera Banje Luke i trebao je biti spojen s tenkovskom kolonom iz Mostara. Ovaj zahtjev stigao je iz Knina na temelju operativnih preporuka tadašnjeg zapovjednika 9. korpusa tzv. JNA general-majora Ratka Mladića! Konačni cilj cijele operacije bio je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga tzv. JNA iz smjera Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno. Daljnji cilj bio je nastavljanje s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na dva ili čak tri djela. General-major Milovan Zorc nadležne je upozorio da se takva operacija ne može izvesti bez znanja civilnih vlasti i osiguranja policije. No, njegovi nadređeni u Beogradu bili su bez milosti, stigla je zapovijed da tenkovska kolona krene i rečeno mu da više ništa ne pita. Nakon što su Širokobriježani i Hrvati iz susjednih mjesta svojim tijelima, kamionima i automobilima zaustavili tenkove i oklopnjake u Pologu, general-pukovnik Aleksandar Spirkovski i zapovjednik Generalštaba JNA general Blagoje Adžić, uz mentorstvo tadašnjeg ministra obrane SFRJ-a generala Veljka Kadijevića, izdali su zapovijedi da se blokada ukloni silom. Zapovjednik 4. korpusa JNA general-major Milovan Zorc, inače Slovenac, takvu zapovijed vješto je ignorirao jer je shvatio da će nasilnom intervencijom tzv. JNA u Pologu doći do masakra i civila i vojnika, a taj bi masakr u Beogradu i čitavoj javnosti bio okarekteriziran “napadom na bratstvo i jedinstvo” jer su u tenkovima bili i Hrvati, Srbi, Slovenci, Crnogorci i drugi. U samom vrhu JNA bilo je bolesno okrutnih generala koji su zagovarali pokretanje zrakoplovstva i kako valja “sve spržiti”! Generalštab tzv. JNA našao se u neobranom groždu. Zbog domaće i međunarodne javnosti nije se smjelo krenuti “logikom” spržene zemlje, pa je iz Beograda stigla zapovijed da se kolona preusmjeri na Kupres, pod izlikom redovitih vojnih vježbi. Zorc je nakon zbivanja u Pologu umirovljen po žurnoj proceduri.
Formiranje mjesnih postrojbi
Sjećamo se kako je u ta duga tri dana prijetila kataklizma, tragedija neslućenih razmjera. Veliku ulogu u tome da do toga ne dođe imao je fra Mladen Hrkać, tadašnji širokobriješki gvardijan, ali i fra Vinko Mikulić – Bajević i fra Ante Marić, u koje je narod imao golemo povjerenje. Nakon uvjeravanja dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, i obraćanja okupljenima u Pologu predsjednika Predsjedništva tadašnje BiH Alije Izetbegovića, tenkovska kolona prošla je kroz Široki Brijeg. No, ne na pobjednički način. Umjesto u vojarnu u Sinju, morala je otići u Kupres. Bio je to prvi veliki poraz tzv. JNA, kojoj se tepalo kao trećoj vojnoj sili na svijetu! Spriječena je moguća okupacija zapadne Hercegovine, spajanje srpskih jedinica iz Knina s jedinicama JNA u Mostaru. Tako je, prema prosudbama vojnih analitičara, spriječen napad na Split jer bi bio ranjiv i s kopna i s mora od mornarice tzv. JNA.
Hrvati u BiH bili su svjesni toga da ranjenoj zvijeri nije za vjerovati. Tako je, npr., već 11. svibnja 1991. u Širokom Brijegu donesena odluka o prestanku slanja vojnika u tu JNA, a pet dana potom odlučeno je o prestanku sudjelovanja Širokobriježana u rezervnom sastavu tzv. JNA. Sve se intenzivnije u Širokom Brijegu nastavilo na pripremama od agresije. Odmah se počelo s osposobljavanjem jedne općinske postrojbe za zaštitu objekata, a već u lipnju počinju se formirati mjesne postrojbe. U Knešpolju, nekoliko kilometara baš do Pologa, 19. srpnja 1991. utemeljena je prva dragovoljačka postrojba - Poskok bojna! Bila je to klica oružanog otpora Hrvata u BiH, koja je sljedeće godine izrasla u Hrvatsko vijeće obrane. Golem je doprinos HVO-a u obrani hrvatskog naroda u BiH, Hrvatske, kao i Bosne i Hercegovine.
