Tog 10. travnja 1912. iz Southamptona, jedne od najvećih britanskih luka, prema New Yorku zaplovio je najveći brod na svijetu, “nepotopivo” čudo tehnike “Titanic”. Na svoj cilj, na žalost, nikada nije stigao. Samo četiri dana kasnije, nešto prije ponoći 15. travnja, udario je u ledenu santu i potonuo. Od 2223 putnika na brodu, njih 1514 je poginulo. Među putnicima bilo je i 29 Hrvata, mahom iseljenika koji su se vraćali u Ameriku iz posjeta zavičaju.
Opisivali kako su preživjeli
Zahvaljujući važnom otkriću iz 2011., kada je u Državnom arhivu u Rijeci pronađen popis austrougarskih državljana koji su kupili voznu kartu za brod “Titanic” od jedne švicarske iseljeničke agencije, znamo da je u hladnim valovima Atlantika zauvijek ostalo zarobljeno četvero članova obitelji Čačić: Grga, Luka, Manda i Marija, potom Petar Čalić, Jovo Uzelac, Joso Ećimović, Jovan Dimić, također i Marija, Jeka i Luka Orešković, Mate i Toma Pocrnić, Ivan Strilić, Ivan, Ljudevit i Bartol Čor, Mirko Dika, Josip Draženović, Jovan Stanković, Ignjac Hendeković, Milan Karajić, Štefo Pavlović, Matilda Petranec, Stjepan Turčin i Ivan Markun, dok je kalvariju preživjelo njih troje: Mara Osman-Banski iz Vagovine kod Čazme, Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska i Nikola Lulić iz Konjskog Brda u općini Perušić. Troje preživjelih Hrvata često su i detaljno u raznim novinama opisivali svoje preživljavanje katastrofe.
Ivan Jalševac, 29-godišnjak, svoju je ispovijest podijelio s čitateljima lista “Hrvatski svijet” u New Yorku, samo nekoliko dana nakon kalvarije. Na put preko “velike bare” odlučio se kako bi potražio bolji život u SAD-u, gdje mu je već otprije živio brat Mato. “Baš sam spavao, kad osjetih da mi nešto krevet dobro uzdrma. U prvih mah nisam znao što se dogodilo. Mirno se odjenuh i zapalih cigaretu, te se uputih palubi da vidim koji je to belaj nastao. Kažem vam iskreno, nisam se u prvi mah ama ništa bojao. Na palubi vidjeh silnu strku i zbrku i mnoštvo svijeta. Povratih se natrag u namjeri da uzmem kufer iz kabine, ali je sve bilo kasno. Moja kabina bila je već puna vode. Vidjeh: nema šale, zlo dolazi veoma brzo, treba što prije napustiti brod. Odmah se snađoh, i pomislim u sebi: u najgorem slučaju neće biti druge nego da skočim u more i plivam do nekog čamca. Tako praveći plan dođu mi na pamet djeca i žena te braća, sestre, otac i ostala rodbina. To me ojača i odlučim pošto-poto da se spasim.”
I, zaista, Jalševac je u čamcu s još 44 osobe snažno veslao kada se sjetio priča znanaca da je “veoma opasno naći se blizu mjesta gdje brod potone jer snažan vir povuče sve unaokolo”. Na sigurnoj udaljenosti od “Titanica”, vidio je najprije kako se brod naginje, a zatim čuo dvije ili tri snažne eksplozije. “Vidjeh u zraku kako lete tijela jadnih ljudi koji se nisu uspjeli spasiti. Prestrašeni i izmoreni ostadosmo u čamcu. Žene šutjehu kao nijeme. Trebalo ih je razumjeti: muževi su im ostali na “Titanicu”, našli su tamo strašnu smrt. Okretah se oko sebe, ali svuda ista slika, more i led”. Spasila ih je posada broda “Carpathije”, a nakon dolaska u New York prebačeni su u bolnicu St. Vincent. “Kad sam se vratio, obolio sam na živce. Nisam smio vidjeti vodu, jer bi me spopao čudan osjećaj. Trzao bih se prestrašeno i pred očima bi mi lebdio nagnuti ‘Titanic’, a u ušima bi mi odzvanjali krikovi nesretnika”, napisao je poslije. U jednom od kasnijih intervjua prisjetio se još jednog detalja borbe za život na “Titanicu”. Potvrdio je da je orkestar doista svirao na palubi do samoga kraja, a prije bijega prema čamcima, Jalševac je s dvojicom svojih zemljaka, Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli nesreću, u kutu broda koji tone zapalio cigaretu te su zapjevali pjesmu iz svoga kraja: “Oj, Savo, Savice, tija vodo ladna, ponesi me tamo i onamo”. Umro je u srpnju 1945. u rodnom selu kod Siska.
Jedina preživjela Hrvatica s “Titanica”, Mara Osman-Banski, u vrijeme nesreće imala je 31 godinu. Bila je udana za Miška Banskog koji je šest godina ranije otišao u Ameriku. Nakon što je uštedio dovoljno novca, kupio je supruzi kartu za put, a njihova tri sina trebala su doći kasnije.
“Mare je bila šnajderica. Njezini su se u Vagovini bavili poljoprivredom, ali teško se živjelo. Nakon što je preživjela havariju, pričala je da je u trenutku sudara plesala i zabavljala se. Nije paničarila već je za ruke zavezala dvije tikve, uzela dvoje djece i skočila u hladno more. Spasili su je iz vode iz nekog čamca za spašavanje”, ispričali su kasnije njezini rođaci novinarima, dodajući da se u obitelji pričalo da joj je od stresa otpala kosa. Nakon brodoloma je dugo bila u bolnici, a u Hrvatsku se nije nikad vratila. Za roditeljima su krenula dvojica sinova, Ivan i Franjo, dok je treći sin Antun odlučio ostati u Hrvatskoj gdje je tijekom Prvog svjetskog rata i poginuo. Brak s Miškom nije izdržao, pa se Mara preudala za dr. Isaaca Kolicha, Amerikanca porijeklom iz Hrvatske. Umrla je u SAD-u u 48. godini od tumora želuca.
Spašavali ih Hrvati
Nikola Lulić iz Perušića imao je 29 godina i to mu je bilo treći put da plovi preko “velike bare”. Još je 1902. dezertirao iz austrougarske vojske i pobjegao u Ameriku gdje se zaposlio u rudniku Alpena Mine u Minnesoti. U jesen 1911. vratio se iz SAD-a na šest mjeseci u Liku, da vidi suprugu i djecu. Kada je u proljeće 1912. odlučio ponovno otputovati u Ameriku, sa sobom je poveo i zemljake. “Nikola ili Drajić, kako su ga od milja zvali, volio je putovati, bio je svjetski putnik. Zato što je dobro znao engleski jezik, ‘glumio’ je vodiča svojim Ličanima, koji su se trbuhom za kruhom otputili u Ameriku”, ispričao je godinama kasnije Mile Lulić, unuk Nikolina brata Ivana, novinarima 24 sata.
Šest godina nakon havarije “Titanica”, nakon svršetka Prvog svjetskog rata, Nikola se vratio u Hrvatsku. “Otac mi je pričao da se Nikola potpuno promijenio te da je imao grižnju savjesti što je jedini preživio od 16 Ličana koji su pošli za njim”, ispričao je Nikolin rođak. Gotovo nikad nije pričao o tragediji “Titanica”. Nije se volio prisjećati te noći. “Moj otac je često djeda pitao za ‘Titanic’, no Nikola se uvijek samo okrenuo i otišao”, prisjetio se Hrvoje Hećimović, Nikolin praunuk. Nikola Lulić umro je 1962. u 80. godini, kao posljednji od preživjelih Hrvata s “Titanica”.
Među članovima posade “Titanica” Hrvata nije bilo, ali ih je na “Carpathiji”, brodu koji je spasio 716 brodolomaca, bilo čak 56, i to iz Istre i Hrvatskog primorja. Nakon što je “Carpathia” u New Yorku iskrcala preživjele, na njezinim je palubama ostalo na stotine prsluka. Nitko ne zna gdje su svi ti prsluci kasnije nestali, no jednog od njih je nakon dolaska u Rijeku 6. svibnja 1912. sačuvao Josip Car, član posade “Carpathije”. Dugo ga je držao u privatnom posjedu, a 30-ih godina prošlog stoljeća darovan je muzeju u Rijeci.
