Avion azijske niskotarifne kompanije Air Asia slijeće u Siem Reap, grad koji su proslavile tisuće hramova iz doba drevnog Kmerskog Carstva. Ali i Angelina Jolie koja je u jednom od tih hramova snimila film Tomb Raider. Izlazimo iz aviona i stajemo u red za vizu. Kambodžani su dobro organizirani: desetak graničnih policajaca u plavim odorama sjede jedan pokraj drugoga, prvome predajete putovnicu, papire koje ste ispunili u avionu i 30 dolara, a ovaj dalje prosljeđuje svom kolegi, i tako putovnica šeta iz jedne ruke u drugu.
Sve dok se ne nađe kod časnika koji ima najviše ordenja. Ovaj nakratko podiže pogled s videa koji gleda na svom smartfonu, udara vizu i predaje putovnicu mladom kolegi pokraj sebe, koji na sav glas prolama zrak: “Mister Bubalo!” I viza je gotova za nekoliko minuta, pravo remek-djelo brzine.
Moj prijatelj Ty
Na aerodromu me čeka moj tuk-tuk vozač koji će me odvesti u grad. Mladić od trideset i koje godine, okrugla, poštena lica i sporih pokreta, odmah me pita što mi je s nogom. Prepričavam mu ukratko kako sam nastradao u lančanom sudaru motora na tajlandskom otoku Koh Tao. Zavrtio je glavom kao da me kori, a onda pronicljivo rekao:
– Nisi trebao sjesti na taj motor.
– Da, nisam – odgovaram mu i ponovno se prisjećam 500 eura koje mi je iz džepa izbila vlasnica rent-a-bikea.
– I ja sam pao s motora, davno... – započeo je svoju priču da me utješi i naslonio se na svoj tuk-tuk. Znao sam da će to potrajati pa sam se isključio i malo promatrao to njegovo vozilo. Uočio sam da se kambodžanski tuk-tukovi razlikuju od tajlandskih jer ovdje na motor zakače kočiju. Tako da njihov tuk-tuk funkcionira kao vozilo s prikolicom. Na Tajlandu je to posebna vrsta vozila s tri kotača, tako da su čvršći i stabilniji.
– ...glava mi je ležala na podu, a turist, koji je sličio na tebe, pregazio me biciklom. U zadnji čas je skrenuo i nije mi prešao preko vrata nego preko trbuha – čuo sam kraj njegove drame.
Rekao sam mu da bi bilo vrijeme da krenemo do hotela. Složio se jer smo stajali na parkingu već 20 minuta.
Večer je, oko 22 sata, i vidim da će noć biti ugodna, oko 20 stupnjeva. Zrak nije težak kao u Tajlandu. Vozimo se sporo, vozač mi nešto govori, ali ne razaznajem ništa jer vjetar nosi njegov glas na drugu stranu. Iako i on zna da ga ne čujem, ne obazire se, nastavlja pričati.
Prvi susret sa Siem Reapom pravo je iznenađenje. Iako sam čitao o gradu koji je narastao tek posljednjih desetljeća otkako su tamo turisti nahrupili zbog okolnih hramova, teško je bilo očekivati takvu ludnicu. Grad se doslovno trese od preglasne pop- muzike, blještavih reklama, street fooda, bezbroj restorana i prodavača svega i svačega. Ulazim u ulicu Pub Street i tražim mjesto za večeru.
Kambodžanci se razlikuju od Taljlanđana i izgledom i navikama. Iako se može reći da su i jedni drugi srdačni, Tajlanđani djeluju veselije. Kod Kambodžanaca se osjeća sjeta, duboka tuga zbog njihove patnje. Kao da žele svojim mislima izbrisati tu tešku epizodu građanskog rata koji je kulminirao kad su Crveni Kmeri ovladali zemljom i počinili grozne zločine. U svakome od njih se vidi se da ga muči pitanje mogu li se ponoviti strahote iz prošlosti. Iako sjeta prevladava u njihovim očima i često odzalutaju pogledom u daljinu, osjeća se beskrajna toplina i ja se osjećam ugodnije nego na Tajlandu.
Kultura street fooda i ovdje je jako izražena, ali odlično je razvijena i restoranska je odlično razvijena. Pripremajuave pretežno tajlandsku hranu, a i imaju i ponešto svojih specijaliteta, poput amoka, meso od krokodila, žabe. Dobar obrok može se pojesti za oko 5 dolara (30 kuna), najpoznatije kambodžansko pivo Angkor po danu košta pola, a navečer jedan dolar. Već prvu večer shvatio sam da ovaj grad, pun mladih turista, živi raskalašeno po cijele noći. Još u šest ujutro sljedećeg dana, u praskozorje, iz nekih je barova drmala muzika.
Vožnja – 20 dolara
Ujutro stiže moj vozač tuk-tuka, svidio mi se večer prije pa sam ga zamolio da mi bude na usluzi sljedećih dana.
– Ti::, tako mi je ime.
– Kao Tea (čaj)? – pitam ga i imitiram ispijanje čaja.
– Ne, nisam čaj. Ali mogao bih ga popiti s tobom.
Pokazuje mi kako se piše njegovo ime: Ty. Dok ispijamo jutarnji čaj, pokraj nas sjeda mladić koji se predstavio kao direktor hotelčićča u kojem sam odsjeo.
– Čini se kao dobar posao, ali zapravo tražim nešto drugo. Jer u Kambodži u hotelu možete raditi između 18 i 30 godina, gazde ne žele ni mlađe ni starije. Zato mislim da ću voziti taksi.
– Pa koliko sad imaš godina? – pitam ga.
Malo je zastao pa izustio.
– 28.
Kladio bih se da je “skinuo” bar četiri godine, no ako uvjeri gazdu da ima 28, ima posao barem još dvije godineo.
Ty me vozi prema Angkor Watu, kultnom hramu izgrađenom prije 900 godina, u doba kmerskog kralja Surjawarmana II. Ankgkor Wat najveća je vjerska građevina na svijetu, a Kambodža je jedina država koja u svojoj zastavi ima građevinu – upravo ovaj hram. Stari Kmeri usavršili su bili sustave navodnjavanja i izgradnje umjetnih jezera, tako da su seljaci imali i po tri žetve riže godišnje. To je omogućilo njihovuom kraljevstvu veliko bogatstvo pa su u 12. stoljeću uz Kinu postali najsnažnija azijska sila. Vladari Kmera počeli su se s vremenom smatrati božanstvima i svatko je gradio vlastite hramove. Kmeri su tako sagradili tisuću hramovai u džungli koji su kasnije počeli propadati jer su s hinduizma prešli na budizam. Hramove su nagrizli vremenski uvjeti, neodržavanje, pljačke i prašuma – golema stoljetna stabla doslovno su razorila cijele hramove, ali i stvorilae impresivan spoj arhitekture i vegetacije. Jedan od takvih je Ta Prohm, vjerojatno najposjećeniji hram, čije je zidine i prostorije opasalo moćno korijenje.
Ty mi je na usluzi cijeli dan, za što smo dogovorili cijenu od 20 dolara. Doveze me do jednog hrama, razapne ljuljačku i spava dok se ja ne vratim. I ostali vozači tuk-tukova na isti se način odmaraju dok njihove mušterije, po žestokom suncu, tumaraju po oronulim, ali impresivnim i mističnim hramovima, u kojima se osjeća duh veličanstvene prošlosti i veličina ponosnog naroda. Ty me želi cijeli dan voziti da obiđem što više hramova. Kaže, za pet dolara više obići ćemo 12, a ne šest hramova koliko sam zamislio. No njegova mi ponuda ne odgovara jer noga, koja je stradala na Tajlandu, ne može izdržati. Zato mu kažem:
– Ty, nemoj me gnjaviti, dat ću ti 22 dolara, ali držimo se rute. I još te vodim na pivo kad se vratimo u Siem Reap.
Zadovoljan je pa me “gratis” vodi u šumu gdje su miroljubivi majmuni. Doista su miroljubivi, ali znaju biti i naporni. Recimo, jednoj turistici dva su se majmuna popela na glavu, jedan je držao komad manga u ruci, žvakao ga, i onda joj ga pljunuo za vrat. Kad ga je pokušala zbaciti, ugrizao ju je, ali lagano, tako da nije probio kožu. Sjedam među majmune i gledam harmoniju njihova života. Jedan mali majmunčić gleda u mene, kao da će svaki čas progovoriti, a onda je samo okrenuo crvenu stražnjicu i odjurio za drugim majmunom.
Za jednodnevni posjet hramovima ulaznica je 37 dolara. Gužva je ogromna, na hramove već ranom zorom nahrupi tisuće turista. Naravno, najvažnije je uslikati se na tim drevnim mjestima, a najveći majstori slikanja mobitelima su Kinezi.
Tražim nakon napornog hodanja svoj tuk-tuk i vraćamo se u grad. Sad ja spavam, a Ty je budan i vozi. Budi me, u centru smo Siem Reapa, zovem ga na obećano pivo, ali kaže mi da je ugovorio novu vožnju za tri dolara pa mu želim sreću.
Šteta što ovaj grad nije malo čišći, bila bi to prava ljepotica od mjesta. Rijeka koja prolazi kroz Siem Reap smrdljiva je bara, okolo je dosta smeća, ali sve to mrak navečer prekrije mrak pa se ne obazirem previše na prljavštinu. Tržnica je nevjerojatna, beskrajno obilje voća i povrća, začina, davim se u slatkom mangu, kilogram je dolar i pol, za što dobijem tri zrela žuta ploda. Majice kupujem za dolar, odlične putne torbe za 12 dolara...
Na kraju dugog hodanja po tržnici i cjenkanja (a cjenkanjem možete spustiti cijenu za dva do tri puta) odlazim na masažu. Dok mi mlada, lijepa Kmerkinja sjedi na leđima, osjećam se kao britanski kolonijalist koji za šaku dolara kupuje sve užitke svijeta. No, kako vidim da moja maserka ne misli tako, prepuštam joj se. Ujutro pitam Tya:
– Zašto mi ne pričaš o Crvenim Kmerima, o ratu, o tome kakav ste pakao proživjeli u Kambodži?. Čuo sam da tu negdje ima drvo, da bi Crveni Kmeri uzimali djecu za noge i udarali ih glavom u to drvo dok ne bi umrlai...?
Nije želio govoriti o tome;, ne samo on nego i drugi mladi Kambodžanci okreću glave od takvih priča. Ne žele govoriti o prošlosti, o građanskom ratu i Pol Potovu režimu koji je “pomeo” četvrtinu nacije. Stariji Kambodžanci se tu i tamo otvore, mnogi od njih su ranjeni, što u ratu, što nakon rata od milijuna posijanih mina. Srećem mnoge na ulicama bez udova, u njima ne vidim ništa drugo osim molbe za nešto sitnoga, ne vidim čak ni mržnju koja bi morala biti negdje duboko u srcu, jer netko je ipak učinio da on postane invalid, čovjek bez budućnosti...
– Ali ako hoćeš, odvest ću te u Ratni muzej pa tamo razgovarajpričaj s njima o tome – nudi mi Ty. Pristajem. Tu noć sanjao sam Pol Pota, prodavao je banane na tržnici i kad god bih mu prišao, bocnuo bi me iglom i luđački se smijao. Ujutro sam shvatio da su me to komarci izgrizli s barem pedeset uboda. Srećom, koliko god sam primamljiv komarcima, njihovi ubodi mi ne ostavljaju tragove.
Dani u Kambodži iscurili su kao da su na warp pogonu, posljednje sate uživao sam u razgovoru s obitelji koja, na uglu ulice u kojoj sam spavao, od jutra do mraka pravi jeftinu, ali predivnu hranu za lokalce. Život im je težak, ali ne kukaju, oni zapravo s ponosom govorepričaju o tome kako se bore i kako ne žele milostinju.
Nakon pet dana uživanja u Kambodži polazim za Bangkok jutarnjim autobusom. Putnik pokraj mene, Amerikanac, ima ruke prekrivene tetovažama. Na ruci koja bulji u mene veliki je crtež Nikole Tesle, a ispod njegova lika i Teslina rodna kuća u Smiljanu i munja koja udara u krovvo kuće.
– Ja sam iz Tesline domovine – kažem mu.
– Iz Srbije?
– Ne, Tesla je iz Hrvatske, a ta kuća u kojoj se rodio, koju imaš tetoviranu na ruci, usred je Hrvatske.
– Zanimljivo. Ali mi zapravo smatramo da je Tesla iz Amerike.
– Tamo je umro – poentiram – a u Hrvatskoj se rodio.
Ponosan narod
Dok se vozimo ravnom cestom punom motora, kola i raznih drugih vozila, promatram ovu siromašnu zemlju. Tek pokoja solidna kuća okružena je trošnim barakama, a neke nastambine kao da su sklepane od par dasaka i ovećih komada limova. Dosta djece u koloriotinoj odjeći trčkara po dvorištima. Dolazimo do granice i moramo iznijeti sve torbe iz autobusa i prijeći dvije policijske provjere. Kambodžanci se ponovno pokazuju vrlo organiziranima: u tren oka su pregledali nekoliko autobusa turista. U kućice se jednostavnonaprosto poreda desetak i više policajaca i gužva nestane za tren.
No dolazak do tajlandske policije ne sluti na dobro: četiri kućice u koje ukupno stane 12 policajaca su prazne, tek dvije policajke pregledavaju putovnice. Kad se napokon pojavio treći policajac, jedna je policajka ustala i objesila “close” na svoj prozorčić. Gužva je “od Aljaske, do Meksika”, jedna Amerikanka mi prilazi i pita me hoću li je pustiti ispred sebe jer za pet sati ima avion iz Bangkoka. Govorim joj da ide naprijed i s ozbiljnom skepsom da će stići na svoj avion guram je kroz gomilu.
Iako je jasno, čim pješice kročite iz Kambodže u Tajland, da ste ušli u bogatiju zemlju, njihova nevoljkost da povećaju broj policajaca i brže riješe gužvu naljutile su svakoga od nekoliko stotina turista u dugačkim redovima.
Srećom, isplanirao sam tako da sam avion iz Bangkoka imao tek ujutro, tako da nisam imao stresa. Ali sam bio ozbiljno frustriran što toliko dugo, satima, stojimo u redu.
Kad je snapokon bilo gotovo okrenuo sam se prema Kambodži i poslao joj poljubac. Znao sam da ću se vratiti u tu zemlju koja me je osvojila. Zavolio sam je, ti su mi se ljudi sjetnih pogleda, dobri, snažni i neslomljivi, uvukli u srce. Sada sam krenuo naprijed, čekala me mala pustinjska ljepotica Doha i zemlja potpuno različita od ove: mali, bogati Katar.
