Trenutno širenje pandemije COVID-19 u Hrvatskoj izuzetno je zabrinjavajuće. Od ožujka ove godine do danas od COVID-a je u Hrvatskoj umrlo više od 1600 osoba. Međutim, većina je preminula tijekom samo jednog mjeseca – studenog. I najveći dio Europe, kao i sjeverna Amerika, zahvaćeni su snažnim novim pandemijskim valom.
Postalo je jasno da mjere zaštite koje su bile na snazi u listopadu nisu uspjele spriječiti snažno širenje drugog vala pandemije i velik broj novih žrtava ni u Hrvatskoj, a niti u Europi i sjevernoj Americi. Studeni nije donio samo velik broj smrtnih slučajeva, već i nastavak širenja zaraze u svim dijelovima Hrvatske.
Zato će nam i prosinac, na žalost, sada donijeti velik broj novih žrtava od COVID-19. Zbog prirode ove bolesti, na to više ne možemo značajnije utjecati, iako se naši zdravstveni djelatnici iznimno trude kako bi u novim i neočekivanim uvjetima sačuvali svaki ljudski život. Ukoliko želimo smanjiti daljnje povećanje broja umrlih i prevelik pritisak na hrvatski zdravstveni sustav i u 2021. godini, jasno je da raspoložive mjere prevencije širenja zaraze treba značajno postrožiti.
Vlada je to prije nekoliko dana i učinila, birajući najstrože mjere koje je ocijenila provedivima u tom trenutku. Znanstvena zajednica prepoznala je i podržala odmah takvu odluku kao racionalnu i pragmatičnu, jer je ona na tragu svega što su znanstvenici diljem svijeta do sada mogli naučiti o pandemiji COVID-19.
Pouka uspješnih zemalja Azije
Razumije se da ponovna odluka o strogim mjerama prevencije nije bila jednostavna. Ona će ugroziti poslovanje mnogih u Hrvatskoj tijekom prosinca, što nitko ne želi. Zato treba razumjeti da se, zbog ove prirodne nepogode koja je pogodila čovječanstvo, čitav svijet već mjesecima nalazi u situaciji gdje su sva rješenja više ili manje loša. Sve dok se pandemija ne okonča cijepljenjem, države svijeta neće moći sačuvati svoje društvene sektore od većih stresova.
Mnogi od njih podnijet će dio tereta borbe s pandemijom da bi ukupna šteta za čitavo društvo na kraju bila što manja. Nitko se nije želio naći u ovoj situaciji, no ona je svejedno tu. Zato se sada svaka država iz nje nastoji izvući s najmanjim mogućim žrtvama. Shvativši to već tijekom travnja i svibnja ove godine, neke su se države odlučile na doista pragmatične pristupe, koji se mogu činiti čak i radikalnim.
Azijske zemlje poput Južne Koreje, Tajvana, Kine, Vijetnama, Japana i Singapura uspjele su tim mjerama zaštititi živote svojih građana, ali i sačuvati svoje ekonomije od većih potresa. Uz to su očuvale i relativno normalan svakodnevni život. Odlučivši rano da im je svaki dan proveden bez brige o širenju virusa vrijedan truda, osigurale su svoje granice na dulje vrijeme. Sve osobe koje doputuju moraju se podvrći strogoj dvotjednoj karanteni, a unutar granica odlučno se prati i kontrolira širenje virusa sustavima masovnog testiranja, praćenja i izolacije kontakata na koje stanovništvo pristaje.
Važna pouka iz primjera uspješnih zemalja Azije jest da se i ekonomija, ali i sigurnosna situacija u društvu, najbolje štite odlučnom kontrolom javno-zdravstvene krize. Međutim, spomenute su azijske države uspjele zahvaljujući iskustvu s prethodnim epidemijama SARS-a i MERS-a. Izradile su proteklih godina temeljite planove obrane od širenja zaraznih bolesti. Osnažile su i svoje kapacitete za testiranje i praćenje, pripremivši se unaprijed za narednu epidemiju.
Stanovništvo tih država dobro je zdravstveno prosvijećeno. Posebno jasno razumije potrebu za općedruštvenom solidarnošću u zaštiti od zaraznih bolesti. Stoga stanovnici najuspješnijih država imaju veliko povjerenje u stručnjake koji upravljaju krizom COVID-19 i nastoje se pridržavati svih donešenih propisa i mjera u interesu cijele zajednice. U Europi su taj primjer azijskih zemalja najviše slijedili Island, Norveška, Danska i Finska. Za razliku od njih, ostale europske države nisu se željele oslanjati na tako strogu kontrolu granica, niti na pretjerane metode praćenja svog stanovništva.
Međutim, bez obzira na konkretne mjere, i one su u drugom valu odlučile dati prioritet javno-zdravstvenom aspektu krize COVID-19. Znali su da će pridržavanje propisanih mjera ublažiti udar drugog vala. Ipak, intenzitet drugog vala zatekao je mnoge tijekom listopada, te pokazao da te mjere nisu bile dovoljne. Nije bilo važno tek usporiti rast broja zaraženih, već je trebalo preokrenuti situaciju i aktivno potaknuti brzo smanjenje broja zaraženih. Tako bi se zdravstveni sustavi rasteretili, a nadzor nad pandemijom ponovo uspostavio testiranjem i izolacijom kontakata.
Nakon temeljitih analiza, mnoge su države Europe zaključile da trebaju posegnuti za novim, preventivnim lockdownom, iako ga nitko nije želio. Ipak, procijenile su ga najmanjim zlom od svih loših rješenja koja su im protiv drugoga vala pandemije bila raspoloživa. I u Hrvatskoj je u proljeće, tijekom početka krize COVID-19, naglasak također bio na javno-zdravstvenoj dimenziji. Tijekom godine, međutim, ekonomska i sigurnosna dimenzija krize također su sve više dobivale na važnosti. Ipak, iskustva diljem svijeta jasno su ukazala da svako zanemarivanje javno-zdravstvene dimenzije krize produbljuje vremenom i ekonomske i sigurnosne rizike. Nakon toga slijedi vrlo dug i težak put do ponovnog oporavka. Zato je bolje učiti iz pogrešaka drugih država, nego sam postati negativan primjer drugima.
Čim je neka država tijekom ove pandemije na bilo koji način potcijenila širenje i učinak virusa, virus je pronašao način da je ubrzo kazni. Nakon dobrih početnih rezultata, prijelazom ljeta u jesen hrvatskim medijskim prostorom počele su se provlačiti hipoteze da je virus možda postao manje opasan. Moglo se pročitati i da drugi val možda ne treba ni očekivati. Također, zahvaljujući dobroj prevenciji prvoga vala i kasnijih ljetnih žarišta, mogao se steći dojam da ćemo i jesenji val pandemije također brzo i lako zauzdati. Međutim, sve je to u suprotnosti s onim na što su epidemiolozi upozoravali još od svibnja: neminovnost snažnog drugog vala zaraze tijekom listopada i studenog, te potreba za dobrom pripremom na izazove koje će nam on donijeti.
Stoga je tijekom zatišja između prvog i drugog vala u Hrvatskoj svako potcjenjivanje opasnosti od bolesti COVID-19 i podrivanje autoriteta ljudi školovanih za borbu s epidemijama učinilo štetu, kojoj ovih dana svjedočimo. Širitelji zabluda opisani su tijekom povijesti kao popratna pojava svih epidemija, no stvarnost ih vremenom uvijek demantira. Tako i u Hrvatskoj, krajem studenog, postaje svima jasno da Hrvatska trpi vrlo snažan drugi val pandemije i da virus nije nimalo oslabio. Također, nije došlo ni do kakvog brzog zauzdavanja rasta početkom studenog, koji bi odudarao od svih okolnih zemalja Europe.
Naprotiv, u Hrvatskoj broj zaraženih uporno nastavlja rasti. Stoga se Hrvatska sada zatekla u teškoj i vrlo izazovnoj situaciji. Nastupilo je veliko opterećenje bolnica, uz značajan dnevni broj umrlih. Pritom, procjene budućih zbivanja ne možemo više temeljiti na podacima koje prikupljamo jer njihova se pouzdanost i relativna važnost značajno izmijenila u novim okolnostima slobodnog širenja virusa. U prošloj sam kolumni temeljito objasnio zašto podaci koji sada imamo o širenju zaraze u Hrvatskoj više nisu dovoljno pouzdani kako bi omogućili precizno planiranje. Zasićenje sustava testiranja i promjene provedene u tom sustavu jedan su od najvažnijih razloga zašto je broj novozaraženih u Hrvatskoj sada već dulje vremena potcijenjen.
Nadalje, ni broj osoba koje su u prethodnim mjesecima bile hospitalizirane nije više usporediv sa sadašnjim brojem hospitaliziranih, jer su se pod povećanim pritiskom promijenili kriteriji za smještaj u bolnicu. U okolnostima prebrzog rasta broja zaraženih, iz iskustava najteže pogođenih država Europe znamo da čak i broj umrlih može postati značajno potcijenjen, kada zbog preopterećenosti bolnica i strožih indikacija za prijem neki bolesnici počnu umirati u svojim kućama. Takve su smrti u najpogođenim zemljama pribrojane tek naknadno. I smrtnost na respiratorima postaje vrlo visoka kada su timovi za skrb preopterećeni i nisu odmoreni, što mijenja dinamiku i trendove broja osoba na respiratoru.
U Hrvatskoj tijekom prosinca treba također očekivati znakove velike opterećenosti zdravstvenog sustava. Epidemiološka znanja i iskustva iz drugih država pogođenih pandemijom ukazuju da je situacija u Hrvatskoj trenutno vjerojatno i teža no što nam brojke ukazuju. Koliko gore bi još moglo postati? Najjednostavnija moguća procjena ukazuje da je u sredinama gdje je širenje virusa tjednima bilo sasvim slobodno, bez propisanih mjera zaštite, COVID-19 postajao vodećim dnevnim uzrokom smrti tijekom najgorih tjedana pandemije. Znamo da je u Hrvatskoj prije pojave pandemije, tj. u 2019. godini, dnevno prosječno umiralo oko 140 ljudi, a da je oko 60 tih dnevnih smrti bilo uzrokovano bolestima cirkulacijskog sustava, a oko 40 zloćudnim bolestima.
Znači, već sada vidimo da je COVID-19 postao drugi vodeći dnevni uzrok smrti u Hrvatskoj. Da nema već propisanih mjera koje, očito, ipak djeluju, broj dnevnih smrti porastao bi i iznad 60, te bi COVID-19 i u Hrvatskoj postao vodeći dnevni uzrok smrti. Za sada on to još uvijek nije, ali broj novih žrtava treba i dalje aktivno smanjivati preventivnim mjerama i odgovornim ponašanjem. Koliko dugo može potrajati ova teška situacija u Hrvatskoj? Na žalost, još prilično dugo, ne uvedu li se strože mjere. Hrvatska još nije blizu samoograničavanju zaraze. Primjer SAD-a pokazuje da je njihov treći val pandemije sada najteži i najgori, iako su prethodno već pretrpljene ogromne žrtve u prva dva vala. Stoga ne treba graditi strategije na očekivanju da bi se ova tragedija u Hrvatskoj mogla nekako samoograničiti dosezanjem “kolektivne imunosti”, već se od nje treba vrlo aktivno braniti.
Najbolje nam to pokazuje primjer SAD-a, gdje je već umrlo 270.000 osoba, a trenutno u trećem valu, koji je i najteži, sada ima dana i s više od 2000 umrlih, što su najgore brojke SAD-a još od samog početka pandemije. Odlučna i aktivna obrana od pandemije u narednim mjesecima važna je sada u Hrvatskoj tim više jer su svjetski znanstvenici radom na razvoju cjepiva pružili mogućnost izlaza iz ove krize. Prva istraživanja ukazuju da će cjepiva biti djelotvorna i raspoloživa već samim početkom iduće godine. Stoga znanstvena zajednica promatra odluku Vlade da uvede stroge mjere prevencije kao humani i etičan čin, koji je pritom i medicinski opravdan. Metaforički rečeno, treba razumjeti da prema Europi juri vlak koji će nas vremenom sigurno udariti.
Zato ga treba kočiti na sve načine, i to što ranije na njegovim tračnicama. Ne možemo ga kočiti tek kada ga uočimo na 100 metara od nas u punoj brzini, jer tada je prekasno. Zato su se mnoge države u Europi odlučno zatvorile, bez obzira što je i samoinicijativno povlačenje stanovništva u svoje domove već i prije lockdowna počelo usporavati intenzitet širenja zaraze. Željele su da taj udar, kada se dogodi u punini svog intenziteta, bude što slabiji. Ključno razumijevanje je da se tijekom ovakve pandemije ne može sjediti i pratiti brojeve, pa tek zatim reagirati na njih. Epidemija poput COVID-19 kažnjava takav pristup.
Države su stoga često prisiljene reagirati na način koji javnosti može izgledati kao da se radi previše, a bez stvarne potrebe. To bi odgovaralo kočenju nadolazećeg vlaka rano na njegovu putu, dok ga još nitko ne vidi. Međutim, samo tako se u prevenciji dobro radi. Treba stalno biti ispred naleta pandemije, što će stanovništvu izgledati kao da se čini previše. Stroge mjere koje je Vlada nedavno usvojila zaštitit će živote njezinih najugroženijih građana. U pandemijama je uvijek bolje spriječiti pojavu zaraženih, nego ih liječiti. Jasno to sada vidimo i u Hrvatskoj, usporedimo li posljedice prvog vala s ovim drugim.
Europske države koje su tijekom prvog vala iskusile svu opasnost od COVID-19 nisu imale velikih dvojbi oko toga žele li u najvećoj mogućoj mjeri spriječiti drugi val i to učiniti na vrijeme, ili se radije nositi s njegovim posljedicama. Međutim, važno je naglasiti i da sada još tjednima nećemo moći vidjeti učinke novih mjera. Zbog naravi ove pandemije, učinak novih mjera pokazat će se tek oko Božića i Nove godine. Zbog tog stalnog kašnjenja posljedica za uzrocima tijekom ove pandemije, a razmak je obično nekoliko tjedana, treba uvijek nastojati biti ispred zbivanja i predviđati ih, a ne reagirati tek kada nas ona zateknu.
Preokrenuti tijek epidemije
Nove i strože mjere pogodit će mnoge sektore društva. Na žalost, tijekom pandemije ne podnose svi u društvu jednak teret nesreće. To je u prirodi svih izvanrednih situacija – od ratova i potresa, do poplava i udara meteora. Netko, na žalost, uvijek strada više od drugih. Znanost je proteklih mjeseci utvrdila da se zaraza uspješno širi u zatvorenim prostorima gdje se ljudi okupljaju i druže, te pričaju ili pjevaju i imaju bliski kontakt. Djelatnosti koji ovise o tome bit će stoga najteže pogođene.
Srednje škole i fakulteti također su, iz sličnih razloga, mjesta širenja zaraze, dok djeca nižih razreda osnovnih škola možda nisu u tolikoj mjeri širitelji, iako znanost tek treba donijeti čvršći sud o tome. Mjera rada od kuće gdjegod je to moguće također je sada iznimno važna, dok se pandemija u Hrvatskoj ponovo ne stavi pod kontrolu epidemiologa. Donešene mjere prevencije dodatno su važne i zbog nadolazećih blagdana, kada će krajem prosinca unutar obitelji i prijatelja dolaziti do povećanog broja i intenziteta kontakata.
Epidemiološki treba očekivati da će se početkom iduće godine to ponašanje odraziti na broj zaraženih, hospitaliziranih, a nažalost i umrlih. Stoga će svako rasterećenje zdravstvenog sustava do samog početka iduće godine biti vrlo važno i dobrodošlo, kako blagdani ne bi doveli do dodatnog opterećenja u siječnju. Bio bi to vjerojatno previše težak udar na već ionako iscrpljen sustav i zdravstvene djelatnike, koji se s drugim valom pandemije intenzivno bore još od listopada prethodne godine. S obzirom da je cjepivo sada već nadohvat, vjerujem da je većini stanovništva Hrvatske razumljivo prioritiziranje zaštite života tijekom narednih nekoliko mjeseci, kao i da im je primjetno jednako razmišljanje i u drugim državama u Europi.
Kada bi se rast pandemije u Hrvatskoj nastavio, te ako bi do ljeta 2021. u Hrvatskoj od COVID-19 umrlo nekoliko tisuća ljudi, postala bi to nacionalna tragedija zabilježena u povijesti kao jedna od onih koje su se mogle spriječiti, usporedi li nas se s drugim državama Europe. Hrvatska jest manje bogata, ali ipak ima resurse kojima može spriječiti da završi pandemiju kao jedna od najteže pogođenih. Na žalost, podaci Europskog centra za kontrolu bolesti pokazuju da Hrvatska trenutno ide tim smjerom. Stoga znanstvena zajednica vidi uvođenje strožih mjera kao aktivan potez koji treba izmijeniti taj nepoželjan tijek događanja. Treba također razumjeti i da bi se neuspjeh u kontroli pandemije svakako negativno odrazio i na ekonomsku situaciju, ali i na iduću turističku sezonu.
Milijuni turista koji su ove godine Hrvatsku birali baš zbog njezine epidemiološke sigurnosti, u proljeće i rano ljeto iduće godine mogli bi birati druga odredišta. Sada se u Hrvatskoj znatno jasnije vidi da je proljetna karantena zaštitila tisuće života i omogućila djelomično spašavanje turističke sezone. Međutim, uz sve koristi, nitko više ne želi primjenu toliko grube i nespecifične mjere zaštite kakva je lockdown. To je tek krajnja epidemiološka mjera, koja znači da su sve druge zakazale. Zato je važno razumjeti da u kontroli pandemije nisu najvažnije propisane mjere, iako se o njima puno raspravlja. Važno je stvarno ponašanje ljudi i pridržavanje tih mjera.
Naime, virus SARS-CoV-2 ne može znati koje su mjere gdje na snazi, on tek stalno traži priliku prijeći sa zaražene osobe na zdravu. Smanjimo li svi zajedno broj međusobnih kontakata i osiguramo li da naši kontakti ne budu previše bliski, smanjit ćemo i broj zaraženih, a time i broj umrlih. Može li se ikako preokrenuti tijek epidemije i bez lockdowna, u razdobljima kada se njezini valovi ovako brzo i uspješno šire, kao sada u Europi? Epidemiolozi se proteklih mjeseci domišljaju mnogim inovacijama i odgovorima na to pitanje.
Već je i sama ideja masovne karantene za desetke milijuna ljudi, poput one s početka pandemije u Wuhanu, bila novost koja će ući u udžbenike epidemiologije. Ona se, usprkos svemu, tada pokazala djelotvornom prvom mjerom dok se o virusu nije doznalo više. Međutim, zanimljivi su i novi pristupi koji bi nam mogli pomoći da u narednim valovima, ili pak nekim u budućim pandemijama, sasvim izbjegnemo lockdowne. Srećom, prvi se uspjesi u tom smjeru već naziru. Najzanimljiviji je trenutno primjer Slovačke. Ona je testirala praktično cijelo svoje odraslo stanovništvo, više od 3 milijuna ljudi, tijekom samo nekoliko dana. Na taj način željela je dobiti uvid u stvarnu trenutnu situaciju, a ne stalno zaostajati za širenjem virusa. 23.11.2020., Zagreb -Od danas su krenula besplatna testiranja na koronu brzim testovima u domovima zdravlja. U Sigetu je testiranju nazocio zagrebacki gradonacelnik Milan Bandic. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL
Zatim je odmah odvojila sve zaražene i njihove kontakte od nezaraženih, kako bi naglo preokrenula tijek pandemije. Mjera je u značajnoj mjeri bila učinkovita i sada se razmatra ima li Slovačka dovoljno sredstava, te može li brzo nabaviti dovoljno testova za jednokratno ponavljanje ove mjere. Sličan pristup, koji bi moglo početi usvajati sve više europskih gradova, iskušan je u Liverpoolu. Tamo se na brojnim mjestima u gradu stanovništvu omogućilo besplatno testiranje brzim testovima, pa se tijekom prvog tjedna čak 20% stanovnika Liverpoola testirala, a zaraženi i njihovi kontakti stavljeni su u izolaciju.
Rezultati su također obećavajući, jer tijek pandemije je preokrenut, posebno u najpogođenijim četvrtima. U Liverpoolu su zahvaljujući tome upravo olabavljene mjere prevencije, za razliku od mnogih drugih gradova u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovim pristupom masovnog testiranja, koje je već ranije ove godine bilo učinjeno i u nekim gradovima u Kini, vjerojatno dobijamo još jednu inovaciju koja se temelji na epidemiološkoj znanosti. Ona bi mogla spriječiti potrebu za lockdownom. Pritom treba razumjeti da bez novih znanja i tehnologija 21. stoljeća ovakav pristup ne bi uopće bio moguć, te će sada također ući u epidemiološke udžbenike. U epidemiologiji također učimo da su epidemije izvanredna stanja u kojima je borba za ljudske živote prioritet, a sve drugo je tijekom takve nepogode postaje sekundarno. Slično bi bilo i tijekom poplava, potresa, udara meteora ili nametnutog rata.
Pritom, pretpostavka epidemioloških udžbenika je da stanovništvo želi zaštitu ljudskih života, a ne brojne umrle sugrađane. Također, pretpostavka je i da se stanovništvo želi preventivno zaštititi od zaraznih bolesti cijepljenjem, kako oni sami, ili pak članovi njihovih obitelji, ne bi dobili te bolesti. Međutim, udžbenici epidemiologije u 21. stoljeću morat će se, očito, ponovo pisati i zbog toga što prvi puta vidimo da značajan broj ljudi više ne prihvaća spašavanje života ugroženih epidemijom kao jedini prioritet, već navodi i brojne druge vrijednosti u društvu vrijedne zaštite, a ukazuje i na posredne i dugoročne štete od epidemioloških mjera.
Također, značajan se broj ljudi više ne želi nužno niti cijepiti, kako bi zaštitili sebe i druge od opasnih zaraznih bolesti. To su doista novosti koje će u udžbenicima o borbi protiv epidemija dobiti nova i zasebna poglavlja. U doba općeg siromaštva, neobrazovanosti i teških posljedica zaraza tijekom prošlih stoljeća, starije generacije epidemiologa nisu mogle predvidjeti takva razmišljanja, pa ih ni zapisati u svojim knjigama koje smo od njih naslijedili. Na kraju, vratio bih se pitanju iz naslova: kako umanjiti nove žrtve od COVID-19 u Hrvatskoj?
Primjeri iz brojnih drugih država pokazali su da jedino povjerenje u osobe koje razumiju epidemiologiju zaraznih bolesti, te slušanje njihovih uputa i strogo pridržavanje propisanih mjera, ali također i opća društvena solidarnost i zajedništvo u nepogodi, mogu omogućiti zaokret i zauzdavanje pandemije. Ako u zajednicama to povjerenje, zajedništvo, a ni opća solidarnost u nepogodi više ne postoje, već je zajednica podijeljena, međusobno nepovjerljiva, opterećena brojnim zabludama, a svatko pritom najviše misli na vlastite kratkoročne interese, tada odgovor na pandemiju teško može biti uspješan.
Posljedično, agonija će se za sve samo produžavati i nastavljati još dulje. Velika je stoga odgovornost na ljudima koji odlučuju o mjerama i donose ih za cijelu zajednicu da oni sami, svojim primjerima, stalno iznova podsjećaju na ove vrijednosti, te time stječu povjerenje svih koji bi njihove upute trebali slijediti, kako bi se umanjile nove žrtve ove pandemije.
