Dok pišem ovu kolumnu, u svijetu postoji više od sedam milijuna potvrđenih slučajeva zaraze SARS-CoV-2 koronavirusom, uzročnikom COVID-19, od kojih je umrlo njih 405.000. Hrvatska epidemiološka služba je od početka pandemije, 25. veljače ove godine, kada je detektiran prvi COVID-19 pacijent u Hrvatskoj, do danas, COVID-19 izvrsno držala pod kontrolom, te je u toj domeni jedna od najuspješnijih zemalja na svijetu. To je zasigurno za svaku pohvalu. Zato ne čudi da su prije nekoliko tjedana naši stručnjaci za epidemiologiju i javno zdravstvo predložili Vladi Republike Hrvatske da se život u Hrvatskoj vrati u toliko očekivanu normalu.
Svejedno, zdravstveni stručnjaci i dalje ukazuju na oprez jer, kao što znamo, SARS-CoV-2 koronavirus koji se proširio na više od 200 zemalja još nije nestao, a to dokazuju primjeri brojnih zemalja (Brazil, SAD, UK, Kanada, Rusija, Iran, Indija) gdje SARS-CoV-2 i dalje cirkulira velikom brzinom, usprkos tome što smo njegovu transmisiju u Hrvatskoj uspjeli svesti na minimum. Stoga je jedno od najčešćih i najvažnijih pitanja što će se dogoditi u sljedećih nekoliko tjedana i mjeseci kada u Hrvatsku budu stizali toliko željeni turisti iz brojnih zemalja. Također, ne smijemo zaboraviti da brojni stručnjaci očekuju drugi val pandemije, koji bi se, po svemu sudeći, mogao dogoditi ove jeseni ili početkom zime. Upravo zbog toga mnogi građani postavljaju legitimno pitanje – što nam je činiti i kako dalje? Najjednostavniji odgovor na to pitanje je da ćemo u opasnosti od SARS-CoV-2 virusa biti sve dok ne dostignemo kolektivni imunitet.
Što je to kolektivni imunitet?
Kolektivni imunitet ili tzv. imunitet krda događa se kada mnogo ljudi u određenoj državi postane imuno na određenu infektivnu bolest kao što je COVID-19 te se na taj način zaustavlja njezino širenje. To se može dogoditi na jedan od dva moguća načina: tako da se mnogo ljudi zarazi uzročnikom dotične infektivne bolesti (u slučaju COVID-19, SARS-CoV-2 koronavirusom) te da onda dotične osobe na njega razviju imunološki odgovor – drugim riječima, radi se o prirodno stečenom imunitetu, ili da se ljudi cijepe protiv uzročnika dotične infektivne bolesti kako bi stekli imunitet.
Postoji nekoliko važnih parametara kako se može izračunati koliki bi postotak stanovništva trebao biti zaražen ili cijepljen da bi se stvorio kolektivni imunitet. Jedan od tih parametara je tzv. reprodukcijski broj virusa ili R0 (engleski “R naught”) koji označava njegovu infektivnost – taj R0 broj je drukčiji za svaki virus, a za SARS-CoV-2 iznosi 3,5, što znači da jedna osoba može zaraziti 3,5 drugih osoba. Drugi važan parametar je stopa umiranja (letalitet) od SARS-CoV-2 virusa – on se definira kao broj smrtnih slučajeva u odnosu na ukupan broj oboljelih – a zasad iznosi oko 1%. Zbog toga su epidemiolozi izačunali da bi oko 60-80% svjetske populacije trebalo biti zaraženo SARS-CoV-2 virusom kako bi se stvorio kolektivni imunitet. Ja ću stoga od sada pa nadalje koristiti brojku od 70% jer predstavlja udio populacije oko kojeg trenutačno vlada najveće suglasje.
Zamislite sljedeći slučaj: u zatvorenu sobu u kojoj se nalazi devet osoba uđe osoba zaražena SARS-CoV-2 virusom. U slućaju da ni jedna od tih devet osoba još nije bila u kontaktu s novim koronavirusom, dotična zaražena osoba može zaraziti čak 3,5 (zaokružimo na četiri od ovih devet osoba). Uzmimo sada kao primjer drugi slučaj, ali za razliku od ove prve situacije, pretpostavimo da je osam od devet osoba koje se nalaze u dotičnoj sobi već imalo COVID-19. To znači da dotična COVID-19 pozitivna osoba sada može zaraziti samo jednu osobu u prostoriji. Poanta ovog primjera je da je u drugom slučaju puno teže prenositi virus u široj populaciji jer je većina ljudi već bila zaražena SARS-CoV-2 koronavirusom.
Kako smo zasad u najboljem slučaju 12 do 18 mjeseci udaljeni od prvog djelotvornog cjepiva protiv COVID-19, legitimno je pitanje što nam je onda činiti do pojave cjepiva? Jesmo li sada sigurni u Hrvatskoj ili moramo i dalje biti oprezni? Odgovor na ova dva pitanja je vrlo jednostavan – nažalost, još nismo sigurni i moramo i dalje biti itekako oprezni. Mislim da je sada, šest mjeseci nakon početka pandemije, jasno čak i najvećim kritičarima implementacije karantenskih mjera da nismo mogli dopustiti da se novim koronavirusom zarazi 70% svjetske populacije, jer bi to u vrlo kratkom vremenu, čak i u najrazvijenijim zemljama, uzrokovalo sveopći kolaps zdravstvenih sustava te veliki broj umrlih – situacija bi bila gotovo identična onoj koja se događala na sjeveru Italije, u Lombardiji, tijekom veljače, ožujka i travnja. Dakle, s medicinskog i etičkog stajališta, takav pristup jednostavno nije mogao biti proveden ni u jednoj civiliziranoj državi.
U kojoj je zemlji najviše imunih?
To znači da će do pojave toliko željenog cjepiva biti izuzetno važno znati koliki je postotak ljudi u određenoj državi već došao u kontakt sa SARS-CoV-2 virusom, a odgovor na to pitanje saznat ćemo pomoću tzv. seroloških (krvnih) testova kojima možemo dokazati antitijela u krvi osoba koje su već došle u kontakt sa SARS-CoV-2 virusom. Kada bilo koja osoba dođe u kontakt s nekim virusom, kao što je to SARSCoV-2, tada se aktivira njezin imunološki sustav i počinju se stvarati antitijela iz tzv. IgM & IgG podskupine. Prisutnost prvog, IgM, u krvi ukazuje na još uvijek akutnu infekciju jer se on pojavljuje tijekom prva tri-četiri tjedna nakon infekcije i potom nestaje. Prisutnost drugog, IgG podtipa, ukazuje na to da je osoba bila zaražena virusom (sa simptomima ili bez njih) najmanje prije četiri-pet tjedana te je tako stvorila takva “neutralizirajuća” antitijela. Dotična bi IgG antitijela trebala biti prisutna u krvi zaraženih osoba bar nekoliko mjeseci, a možda i cijeli život – nažalost, to u slučaju SARS-CoV-2 imuniteta još ne znamo. V
elika je prednost seroloških testova da pomoću njih možemo saznati je li neka osoba bila asimptomatična, dakle bez ikakvih simptoma koji bi ukazivali da je imala COVID-19. To je izuzetno važno jer su epidemiolozi zaključili da između 25 do 50 posto svih zaraženih nemaju baš nikakvih simptoma COVID-19. Nažalost, to je izuzetno velik problem u pandemiji jer takve asimptomatske osobe šire virus kao i zaražene osobe s teškim simptomima.
Podsjećam da je upravo ta visoka infektivnost SARS-CoV-2 virusa ključni razlog zašto su mnoge zemlje uvele stroge karantene prije nekoliko mjeseci. Do danas, u nekoliko gradova diljem svijeta provedeno je desetak seroloških studija na širokoj populaciji stanovništva kako bi se u krvi testiranih osoba utvrdila prisutnost antitijela na COVID-19: u New Yorku, Londonu, Madridu, Wuhanu, zatim u Bostonu, Stockholmu i Barceloni (vidi sliku). Zaključak tih seroloških studija je vrlo jednostavan – još smo jako daleko od potrebne procijepljenosti od 70% kako bi se stvorio kolektivni imunitet.
No, ono što je baš naglašena pouka iz navedenih seroloških studija je da su u Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, dakle zemljama koje u početku širenja zaraze nisu uvele značajnije karantenske mjere, do sada samo sedam posto (u slučaju Švedske) i 18 posto (u slučaju Ujedinjenog Kraljevstva) građana tih gradova bilo inficirano novim koronavirusom. U gradu New Yorku, koji je bio centar najvećeg žarišta koronavirusa u Sjedinjenim Američkim Državama, do početka svibnja ove godine, samo 20% stanovništva došlo je u kontakt sa SARSCoV-2 koronavirusom, a od posljedica COVID-19 umrlo je više od 18.000 ljudi, što odgovara broju umrlih od 250 na populaciju od 100.000 stanovnika.
Zašto spominjem te brojke? Zato da vidite da bi u gradu New Yorku još 4,2 milijuna stanovnika trebalo biti zaraženo SARS-CoV-2 virusom kako bi se postigao kolektivni imunitet od 70% (vidi grafiku). Uzmemo li u obzir da bi jedan posto od tog broja preminuo od posljedica COVID-19, dolazimo do brojke od 42.000 novih smrtnih slučajeva u tom gradu. Zvuči zastrašujuće, zar ne? Slične serološke studije se trenutačno provode i u Kini, točnije u Wuhanu, gradu koji je bio prvi epicentar pandemije, a gdje će kineske vlasti u sljedećih nekoliko mjeseci testirati čak devet milijuna ljudi toga grada. Ta najveća serološka studija u povijesti još nije gotova, ali nedavno objavljeni podaci iz jedne bolnice u Wuhanu pokazali su da je samo 10% testiranog stanovništva dosad bilo inficirano novim koronavirusom. Dakle, uz sav naš optimizam i odlične rezultate koje smo postigli u borbi protiv te pandemije, još smo jako daleko od proglašenja pobjede nad COVID-19, jer SARS-CoV-2 aktivno cirkulira brojnim zemljama u kojima još postoji velik broj ljudi koji potencijalno mogu biti zaraženi tim virusom. To je pogotovo slučaj u mojoj drugoj domovini Kanadi, gdje još nije ukinuta karantena koja je uvedena 18. ožujka.
Samo da vam spomenem da kod nas u Torontu rade samo osnovne trgovine, još su zatvoreni svi restorani, kafići, a također i uslužne djelatnosti kao frizeri, zubari itd. Od prošlog četvrtka dobili smo dozvolu da u našim laboratorijima na Sveučilištu u Torontu radi samo 20% sveukupnog broja znanstvenika, a svi oni odreda moraju raditi u dvije različite smjene te obvezno nositi maske i zaštitnu opremu. Sve je to zato što je Kanadi, za razliku od Hrvatske, trebalo gotovo dva puna mjeseca da zatvori granice od pojave prvog slučaja COVID-19 (24. siječnja ove godine).
Što nam je onda činiti?
Nužno je shvatiti da do pojave cjepiva ili lijeka protiv COVID-19 moramo provoditi brojne dijagnostičke (RT-PCR) testove kojima možemo detektirati aktivne nove slučajeve, ali i serološke testove kako bismo detektirali i nove, ali i prethodne slučajeve zaraze na širokoj populaciji svake zemlje. Nove COVID-19 slučajeve zaraze treba odmah izolirati te aktivno pratiti sve osobe koje su došle u kontakt s novozaraženima. Nadam se da će građani Hrvatske shvatiti da će nam do pojave cjepiva/lijeka životi vjerojatno biti nešto drukčiji, pogotovo dođe li do drugog vala pandemije. U tom slučaju, život nam vjerojatno neće biti toliko restriktivan kao što je bio do polovice svibnja ove godine, pogotovo u Hrvatskoj. No, poremetit će nam mnoge planove, putovanja, konferencije, kako na privatnom tako i poslovnom planu. Do pojave cjepiva ili lijeka bit ćemo osuđeni na život između manjih i većih epidemijskih valova i lokalnih žarišta epidemije, kao i na oprez i pridržavanje mjera koje otežavaju širenje virusa među stanovništvom. I za kraj, moram priznati da vam zavidim što u miru možete pijuckati kavu na Cvjetnom trgu, splitskoj rivi, riječkom korzu, Stradunu...
