Marko Soldo jedan je od uspješnih iseljenika u Njemačkoj podrijetlom iz Hercegovine koji je zahvaljujući znanju i upornosti uspio pokrenuti klinički centar, a koji je osvojio nagradu za najbolji klinički centar u Bavarskoj. U razgovoru za Večernji list BiH govori i o 5. Hrvatskom iseljeničkom kongresu koji se krajem lipnja održava u Mostaru.

Večernji list: Jedan ste od sudionika na predstojećem 5. Hrvatskom iseljeničkom kongresu. Koliki je značaj u činjenici da se sjednica održava upravo u Mostaru, odnosno u BiH, te na koji način takav jedan događaj može skrenuti pozornost na brojne izazove s kojima se danas susreću Hrvati u BiH, ali i u Hrvatskoj?

- Hrvatski iseljenički kongres održava se svake dvije godini u različitim gradovima gdje žive Hrvati. Dosad su to bili gradovi i regije u Hrvatskoj. Na zadnjem Kongresu smo donijeli odluku da se taj Kongres održi bezuvjetno u BiH, da tako izrazimo svoju privrženost hrvatskom puku BiH: Iseljena Hrvatska vas ne zaboravlja, živi s vama. Hrvatski narod u BiH je obespravljen. Osobito su ugroženi Hrvati u središnjoj Bosni koji žive u jednoj apsolutnoj manjini. Time je još važnije da se ovaj Kongres održava upravo na ovim prostorima. To je samo znak naše uske povezanosti s narodom ovih krajeva. Veliki broj iseljenih Hrvata vuče svoje korijenje upravo iz BiH. I ja sam proveo svoje djetinjstvo u Širokom Brijegu. Hrvati u BiH danas su jako ugroženi. Hrvatski iseljenički kongres nije samo prilika da upozorimo i Hrvatsku i svjetsku javnost o teškim psihosocijalnim i pravnim uvjetima Hrvata iz BiH. Slika nas iseljenih Hrvata je ona slika koju smo mi ponijeli prije 30, 40, 50 ili više godina, a realnost je, po svoj prilici, nešto potpuno drugo, jer je došlo do razvoja i nas samih i ljudi u Hercegovini i Bosni. Zato je važno da izmijenimo iskustva i učimo jedni od drugih i tako se uzajamno obogatimo.

Večernji list: Možete li prepričati svoj put od Hercegovine do Njemačke? Što su bili najveći izazovi?

- Rodio sam se u tipičnoj hercegovačkoj obitelji. Nas devetero djece bili smo jedno drugom do uha. Kad mi je bilo sedam godina, umre otac. Ostala je majka sirotica s devetero djece. Selo je počelo pričati: "O, Bože, što će biti od njih? Bit će gladni kruha!" Dođe tetak Vrane i veli: "Ne bojte se djeco, tetak će biti uvijek uz vas tu." Ujak veli: "Djeco, ne bojte se, ujak je tu." I tako dalje, prijatelji, rodbina rekoše: "Mi smo uz vas." Nije prošlo ni pola godine, tetak Vrane umre. Ostadoše nećaci sirotinja. Već tada pojavio se prkos u meni, možda će drugi ogladnjeti, ali ja sigurno neću! I nakon završene osnovne škole uputio sam se u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Splitu. Nakon završene gimnazije i kratkog studija u Sarajevu odlučio sam otići u Njemačku jer tamo su bila moja tri brata. Pri polasku iz Mostara isprati me uplakana majka i veli: "Sine, da ti dam malo novca da se možeš vratiti." Imao sam samo kartu u jednom smjeru. Rekoh: "Ne boj se, majko, ja ću se već snaći." Došao sam u Njemačku i počeo prvo raditi na selu kod jednog čovjeka; čistio štalu, kopao, tovario kamen i drva, hranio životinje... Nakon nekoliko mjeseci uputio sam se u Münster, gdje sam odlučio studirati. No, kako moja matura iz bivše Jugoslavije nije bila priznata, tako sam morao učiti njemački u isto vrijeme i polagati njemačku maturu. Nakon završene mature upisao sam studij psihologije. Završivši psihologiju, dobio sam mjesto u Schwarzwaldu u klinici za ovisnike. I tu sam pravio svoje prve korake kao psiholog. Nakon sedam godina rada s ovisnicima prešao sam u kliniku za psihosomatska oboljenja i tu ostadoh isto sedam godina. Nakon toga prelazim u kliniku za akutnu psihijatriju u Bavarskoj u Landshutu, gdje ostajem devet godina. I na koncu 2006. odlučio sam se osamostaliti i otvoriti svoju ordinaciju. Specijalizirao sam kliničku psihologiju, psihoterapiju, obiteljsku terapiju, psihijatrijsku psihoterapiju. Izazova je bilo puno. Najteže mi je bilo onda kada nisam znao kako ću preživjeti od jednog do drugog mjeseca. Kad sam došao u Njemačku i htio se prijaviti za stan, policija za strance mi nije dala boravak jer, prvo, nemam stana, drugo, nemam novca za život. Tako me pozove šef Ureda za strance i veli: "U roku 10 dana morate napustiti Njemačku. "Bio sam iznenađen. Što sad? Pomolim se svojoj Briješkoj Gospi, koja je uvijek bila moje utočište, i dođe mi ideja da od jednog studentskog doma do drugog idem. I tako dođem u Caritas, pričam svoju priču, a jedna časna sestra me onako blago pogleda i reče: "Mladiću, novca nemamo, ali ako misliš studirati, možda možeš dobiti sobu u studentskom domu." Bio sam sretan po skočim 3 m uvis. I velim: "Naravno, meni soba treba!" I dobijem poziv, ne znam ni njemačkog da valja. Bijaše jedan hrvatski mladić koji mi je prevodio. I prvo pitanje koje mi postavljaju: "Kako ćeš ti platiti sobu?" A ja kao iz topa kažem: "Nema problema, imam brata koji će me financirati." I nazovem brata i velim kako bi mi trebalo potpisati da će me uzdržavati. Brat kaže: "Nema problema, samo reci kad treba to potpisati. Ti pripremi, doći ću i riješit ćemo to!" Sav radostan odem kod javnog bilježnika da pripremi dokumentaciju i problem riješen. Ali sam znao da moram raditi i radio sam i kao student. Dobijem mjesto sakristana u jednoj crkvi i zatražim radnu dozvolu. Ured za strance odbija dozvolu. Šef ureda me zove i veli: "Vi radite na crno!" A ja onako gledam pa odgovorim: "Čujte, gospodine K., zar nije dopušteno u Njemačkoj raditi dobrotvorno? Istina radim, ali nisam dobio novac za posao." On me pogleda onako ispod oka i govori: "Aha, imate pravo, vi niste dobili plaću." I uporan sam bio u traženju radne dozvole. Natezali smo se oko 10 mjeseci i napokon smiluje se Ured za strance i da mi radnu dozvolu. Moj poslodavac, ministarska biskupija, bio je pošten i isplati mi svih 10 mjeseci unatrag.

Večernji list: Uspješno vodite privatnu kliniku u Njemačkoj. Koliko vaša iskustva mogu pomoći u razvoju zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, ali i BiH?

- Rad u zdravstvu zahtijeva predanost i odanost pozivu, zahtjeva puno vremena i još više znanja. U zdravstvu može raditi samo onaj tko voli svoj poziv. Tada rad nije teret nego razonoda. Mogu samo govoriti na znanstvenoj razini o pojedinim bolestima, organizaciji posla, vođenju suradnika. Da bi na Zapadu netko došao uopće na ideju osnovati svoju kliniku, mora imati visoko stručno znanje u struci. Jer u klinici ste prepušteni samima sebi, snosite odgovornosti za sve svoje odluke. A ovdje na Zapadu zakoni su takvi da i za najmanju pogrešku morate pravno odgovarati. To može imati katastrofalne posljedice za pojedinca i za instituciju. Njemački zdravstveni sustav je vrlo kompleksan. Sigurno ga je teško uspoređivati s onim u Hrvatskoj. U Njemačkoj nije dopušteno da netko može raditi u klinici i u isto vrijeme privatnoj ordinaciji - to se smatra sukobom interesa! Nijemci imaju za strukovne izobrazbe dvojni sustav. Pa tako i u medicini, na primjer, medicinsko osoblje za vrijeme formacije radi četiri dana u bolnici ili u ordinaciji, jedan dan ide u školu. Liječnici poslije završene medicine idu u pravilu u bolnicu i poslije toga polažu stručni ispit. Za sve ovo vrijeme primaju plaću. Tako se i pod našim nadzorom može u našoj klinici završiti specijalizacija. Mislim da je to vrlo učinkovit sustav. Bilo bi važno razmijeniti iskustva koja mi stječemo u zemljama u kojima živimo i u domovini i učiti jedni od drugih. Ali mislim da je jedno vrlo važno: ljubav prema poslu i stručnost!

Večernji list: Vaš klinički centar je već u trećoj godini rada osvojio nagradu za najbolji klinički centar u Bavarskoj. Koliko vam je takvo priznanje predstavljalo motiv za daljnje usavršavanje?

- Naš cilj nije nikada bio osvojiti nagradu, nego pružiti maksimalnu zdravstvenu zaštitu onima koji je u našem kliničkom centru traže. Nagrada je posljedica rada! Kad se s ljubavlju i stručnošću radi, onda nagrada dolazi sama od sebe. Nikada nisam tako stručan da ne mogu biti bolji. Ispričat ću vam jednu zgodu iz mog djetinjstva: Ja "balavac" s nekih 13-14 godina pripovijedao nešto na nekom skupu, a fra Rufin Šilić (provincijal) pomno me sluša, ja pocrvenih i postidjeh se, a fra Rufin će mi onako očinskim glasom: "Ali govori samo dalje, jer ja od tebe učim", a pomislim u sebi: Ti da od mene učiš?! Fra Rufin primijeti moje nedoumice te nadoda: "Kada ne budem u stanju od najmanjih učiti – onda znam da umirem!"

Večernji list: Na koji način snažnije uvezati iseljeništvo i domovine (Hrvatsku i BiH) te koliko bi jačanje produktivnih veza moglo dovesti do poboljšanja ukupnih ekonomskih prilika?

- Ima puno načina kako bi iseljena Hrvatska mogla surađivati na različitim područjima s ljudima koji su ostali na svojim ognjištima. Tu bi, prije svega, trebalo stvarati zajedništvo. Bez zajedništva nema uspjeha. Samo onaj narod koji se uspije povezati - stvoriti jake zajednice - ima svijetlu budućnost. Mi danas u iseljeništvu imamo otprilike isti broj Hrvata kao i u domovini. To je strašan broj, koji nas sve zabrinjava i ako se nastavi ovaj odljev Hrvata, onda će jednoga dana hrvatskog naroda nestati na ovim prostorima. Sama pomisao da je to tako ledi krv u žilama. Zato smatram da bi bezuvjetno bilo potrebno da se Hrvati povežu u pravne ustanove poput zaklada i da učine sve da Hrvati na ovim prostorima mogu opstati. Bilo bi potrebno osnovati zaklade, koje bi na svojstven način podržavali opstanak Hrvata na ovom području. Spontano mi pada napamet potpora u školstvu gdje bi mi pojedine studente financirali, a oni se obvezali vratiti u rodni kraj. Mogli bismo podržavati obitelji s puno djece, organizirati da dovedemo velike tvrtke koje bi osigurale radna mjesta. No, da bi to postala realnost, potrebno je povjerenje. Nažalost, mi Hrvati 1000 godina nismo imali svoje države i manjka nam osjećaj za to. Rekoh malo prije da je velika odgovornost svakog pojedinca, mi Hrvati moramo shvatiti da je to naša država i da će biti onakva kakvom je učinimo. Nerijetko nasjedamo na provokacije onih kojima nije u interesu dobrobit hrvatskog naroda, a oni ubace kost za glodanje i borimo se između sebe zaboravljajući pritom naše više ciljeve. Ako pogledamo samo hrvatsku politiku, onda vidimo i oporbu koja samo kritizira, kritizira i kritizira, a ne daje nikakav konstruktivan prijedlog što bi bilo bolje. Kritika je važna, ali je još važnije kazati koji put vodi prema uspjehu. U tom smislu preostaje nam još puno, puno posla i, nažalost, ne mogu ni sebe niti svoje sunarodnjake u dijaspori izuzeti. Previše brzo preuzimamo ljagu koju naši protivnici bace na pojedinca i tako nas raščlanjuju. Poznata je ona rimska izreka: Divide et impera! I s pravom nam se to događa. I zato ja dižem svoj glas i kažem jasno: "Bez mene!" Nadam se da će mi se mnogi pridružiti i gdje će glasno reći: "Bez nas! Nas ne možete i nećete dijeliti!" Hrvati se moraju udružiti, stvoriti svoje zajednice u okvirima zakona zemalja u kojima žive. Samo i jedino tako imamo izgleda nešto ozbiljno učiniti! Imamo svježi primjer iz Domovinskog rata kad je Hrvat do Hrvata stao kao jedan i rekao do zubi naoružanom jugoslavenskom zločincu: "Dosta je!" Tada je iseljena i domovinska Hrvatska stala jedan uz drugoga. Kao što narodna poslovica kaže: Složna braća nove dvore grade, a nesložna i stare razgrađuju! A mi Hrvati smo sposobni, voljni i spremni graditi nove dvore! Trebalo bi održavati češće skupove, poput ovoga u Mostaru, da razmijenimo iskustva, obostrano se obogatimo i tako razvijemo nove ideje koje će uroditi višestrukim plodovima. To je narod - iz kojega smo mi postali - zaslužio i to smo mu mi ostali dužni.

Večernji list: Koliko hrvatsko iseljeništvo može biti snažan odvjetnik u borbi za politička prava, a napose Hrvata u BiH?

- Hrvatsko iseljeništvo je bilo i ostalo odvjetnik svih Hrvata u domovini! Mi u iseljeništvu imamo možda jedan veliki nedostatak, a to je da nismo dovoljno povezani i nemamo jake organizacije koje bi bile u svakom trenutku u mogućnosti stvoriti i provesti ideje u djelo. Reći ću samo jedan primjer, kad bi se nas 1000 Hrvata našlo u jednoj zajednici i svaki od nas stavio 1000 eura u tu zajednicu - to nije novac koji bi nas uništio - imali bismo 1,000.000 eura na raspolaganju. Ja kao pojedinac s 1000 eura ne mogu gotovo ništa započeti, a 1,000.000 eura je iznos s kojim se puno toga moglo ostvariti. I zato drage Hrvatice i Hrvati, zajednica je vrlo važna i ona može činiti čuda. Sami smo sa svojim zajedništvom uspjeli stvoriti hrvatsku državu. Ali to zajedništvo ne može i ne smije prestati s oslobađanjem okupiranih hrvatskih područja - sada moramo graditi suverenu demokratsku državu o kojoj ćemo s ponosom govoriti.

Večernji list: Dolazite iz Hercegovine, regije bogate prošlosti, ali i prostora iznimno vrijednih ljudi koji su spremni uhvatiti se u koštac s brojnim životnim nedaćama. Gdje su danas najveći potencijali razvoja toga prostora, a samim tim i poboljšanja ukupne demografske situacije?

- Dolazim iz Hercegovine, zemlje poštenih, hrabrih i mudrih ljudi. Potencijali Hercegovine nevjerojatno su veliki, osobito u ovo današnje vrijeme moderne tehnike kada možete iz Hercegovine raditi za Njemačku, Ameriku, Australiju ili ne znam gdje. Sunčana energija, vjetrenjače, internet, EDV - to je budućnost. I to nam jamči da možemo opstati na ovom području i ne moramo napuštati domovinu. Često puta čujem kako ljudi govore: "Pa nisu mi dali radno mjesto! Nije mi nitko ništa ponudio!" Hrvatska sestro i brate, kako jednom reče veliki američki predsjednik Kennedy: "Ne pitaj domovinu što ti je dala, nego pitaj sebe što sam ja dao domovini!" Treba se uhvatiti u koštac s našom hrvatskom realnošću, koja je kamenita, brdovita, izložena suncu i buri…, ali nama tako drago. I zato svi oni koji nose političku i bilo koju drugu odgovornost moraju se svaki dan pitati na koji način možemo zadržati pametne glave na ovome prostoru. Jer samo ako nam uspije zadržati mozgove na ovim prostorima, imat ćemo uspjeha. Nažalost, Zapad nas plaća bolje, ali oni kupuju izgrađena čovjeka - kupuju mozgove, koje je hercegovačka sirotinja obogatila i odgojila. Hercegovini ostaje samo odgajati nove naraštaje i žal za iseljenim sinovima i kćerima, koji znanjem i radinošću bogate čine još bogatijima. Dosta je toga - vrijeme je da svoje znanje ulažemo u svoje i u svoj narod. I na kraju moram nešto reći: Šuvarovom reformom uništeno je hrvatsko školstvo. Nažalost, na ovim prostorima nemamo ni jedne klasične gimnazije koja bi stvarala buduće intelektualce, liječnike, akademike, pjesnike, inženjere, građevinare, pravnike, političare, mislioce! Klasična gimnazija je preduvjet da se nešto bitno promijeni na ovim prostorima. Jer, ako imamo stručnjake koji su sposobni i staviti se na raspolaganje svom narodu, onda se ne trebamo bojati. Hrvatski rode, previše oplakujemo mrtve, a premalo cijenimo žive. Vrijeme je da mrtvima odamo počast, a žive dignemo na postolja. Pogledajte samo koliko se hrvatskih branitelja ubilo, jer su zapostavljeni, jer su gurnuti u slijepu ulicu, jer ih se danas predstavlja kao zločince, kao nekoga tko je nešto nepravedno učinio, a on je samo branio svoje. I to je njegova sveta dužnost! Zato, hrvatski rode, probudi se, ne daj se, ne daj se izmanipulirati da ti kažu: "Naši ne valjaju!" S mog gledišta stvarnost je potpuno drukčija, Hrvati su pošteni, odani, vjerni, ali ponekad naivni, jer ne znaju cijeniti svoje - a ne znaju cijeniti zato što nikada svoje države nisu okusili. Danas je imamo i moramo je njegovati, cijeniti i pomoći joj da odraste i da se od pupoljka ruža rascvjeta!

Europski gigant na koljenima. Direktor dao ostavku dan nakon zahtjeva za stečaj, a evo kako je sve krenulo po zlu