Dino Hubanić bio je najteži pacijent COVID odjela Opće bolnice “Prim.dr. Abdulah Nakaš” u Sarajevu. Tamo je proveo 90 dana između života i smrti. Uz njega je cijelo vrijeme bila supruga Tatjana Kos, koja je danas liječnicima i cijelom osoblju zahvalna što je Dino ipak došao kući. U “Danu uživo” na N1 podijelili su svoju priču i borbu.
Dino je kazao da je nemoguća misija u nekoliko minuta pojasniti što znači pobijediti smrt.
“A ako se još trebate zahvaliti ljudima koji su vam pomogli da ostanete u životu, onda je to izuzetno teško. Reći samo ‘hvala’ je banalno i uvredljivo za te ljude koji su svoju životnu priču i misiju posvetili onima poput mene, koji su se borili da ostanu među živima”, rekao je Dino.
Dino je 90 dana bio najteži pacijent u intenzivnoj njezi na COVID odjelu Opće bolnice u Sarajevu.
“Ostao sam živ zahvaljujući znanju, želji, ali prije svega ljudskosti ljudi koji tamo rade. Danas vam se obraćam s jednim životnim iskustvom koje je za mene jako važno jer sam spoznao da postoje nevjerojatni ljudi kao što je Ismet Gavrankapetanović koji nije samo veliki stručnjak nego još veći čovjek. Svojim trudom, znanjem, empatijom prema svima, a posebno prema nama pacijentima. On je na tom odjelu stvorio ambijent u kojem je vladao red, sigurnost i u kojem prije svega vlada ljubav. Kada su me svi otpisali on je došao i rekao mi ‘momčino, glava gore, izvući ću ja tebe, samo nam je ljubav potrebna’. Gledao sam u njega, nisam vjerovao što mi čovjek govori. Mi smo uspjeli, on je uspio, oni su uspjeli i neka im Bog dadne sve najbolje”, naglasio je Dino.
Tatjana Kos, Dinina supruga, kazala je da su tih 90 dana koliko je on proveo u bolnici, bili najteži u njihovom životu te se nada da se nikada neće ponoviti ništa slično.
“On nije 90 dana bio pacijent koji je imao boljitak, već je bio pacijent koji nije imao šanse za preživjeti ni jedan posto. Cijelo vrijeme je bio na rubu najgoreg i svakodnevno su se radile pretrage i nisam čekala da mi kažu koliko je bolje već sam samo očekivala da mi kažu je li malo ili puno lošije. Jedini moj strah kada se sve ovo počelo događati početkom rujna jeste što sam ja u Sarajevu, a ne Beogradu gdje imam nekog svog. Inače sam rođena Beograđanka, a u Sarajevu živim oko četiri godine i nije mi se zaista bilo teško naviknuti. Ovo je jedna divna sredina i topao grad. Mene je ljubav dovela u Sarajevo i mislim da mi je to najbolja životna odluka. A to što bi mi bilo lakše da sam u tom periodu kada je Dino bio loše bila u Beogradu jeste zato što se osjećate sigurnije kada imate nekog, moja mama je bila bivša liječnica i imate nekoga koga možete pozvati u 3:00 sata ujutro za nešto i onda odjedanput kako se sve događalo, dolazimo u bolnicu i brzo sam shvatila da tu imamo sve. Jedna apsolutna empatija i razumijevanje i svima je bilo dozvoljeno da posjete pacijente. Uopće nemam namjeru bilo koga razuvjeravati imam li politički motiv ili nemam, ja sam ovdje kao čovjek i svjedok velike borbe ljudi koji imaju minorne plaće, koji rade po 24 sata, a opet se daju maksimalno”, pojasnila je Tatjana.
Iako je nada držala cijelo vrijeme, Tatjana priznaje da se ipak svake sekunde bojala da Dino neće doći kući.
“Ali nikada tu rečenicu nisam izgovorila naglas. Ona je negdje postojala i to uvijek negdje lebdi. Međutim, nešto se onda čudno dogodi u tim hodnicima i nekako naviknete živjeti sa svim tim. I pošto je tu nažalost, malo toga lijepog za vidjeti, onda pokušavate da u jednom bistrom pogledu, samo dvije spojene riječi prepoznate i vidite neki boljitak”, poručila je Tatjana.
