U tijeku dugih desetljeća komunizam je demokratskom svijetu bio glavni izvor straha. Bio je nukleus ozbiljnih strepnji jer on nije bio obična i bezazlena diktatura jednih nad drugima, nego totalitaran sustav koji je u sve prodirao, sve deformirao, tako i način našega života.
Kako?
Godinama je u svijest ljudi ugrađivana specifična struktura životnih vrijednosti i modela ponašanja. Odmah nakon Drugoga svjetskog rata, u revolucionarnom zanosu, Nikoletina Bursać kaže majci:
- Majko, nema Boga!
- Otkad to, sine moj?
- Od danas!
- Ko reče?
- Kapetan je rek’o!
- Jao meni, šta dočeka!
Eto, i tom se pljeskalo!
I tom se štafelalo!
Sve u svemu, bila je to izopačena struktura koja je negirala ustaljene životne intencije. Društvo ih je prihvaćalo ili, bolje rečeno, bilo ih prinuđeno prihvaćati. Tako i čovjek pojedinac!
Padom komunističke vlasti pala je i ta struktura, ali ljudi nisu mogli prihvatiti nove odnose koji odgovaraju elementarnim načelima građanskog društva i demokracije. Ljudska misao i ljudske navike ne mogu se na brzinu i preko noći promijeniti.
Treba vremena!
Dug je to proces!
Ni totalitarni polustoljetni sustav nije u svemu uspio. Kada su došla nova vremena, ljudi s najviših ideoloških pozicija požurili su u prve crkvene i džamijske redove. Počeli su sebe, djecu i unučad krstiti. Najpoznatije ideološke “face”, svećenici, popovi i imami, ispraćaju do posljednjeg počivališta.
Za izgradnju novoga sustava vrijednosti i stvarnog poistovjećivanja s njim potrebno je određeno vrijeme. No, u situaciji kada se nešto sruši, a ništa novo ne izgradi ljudi lako padnu u stanje unutarnje praznine, frustracije i razočaranja.
Mnogi, ne samo na Zapadu nego i na Istoku, radovali su se padu komunizma i vjerovali kako će se svijet nakon svega urazumiti. Vjerovali su da novo vrijeme neće, kao minulo stoljeće, katastrofalno pogriješiti i proizvesti dva svjetska i bezbroj lokalnih ratova.
Danas, četvrt stoljeća i koju godinu više, lavina koju je izazvao pad Berlinskoga zida (9. studenoga 1989.), simbola podjela i komunizma, mnoge na Istoku i Zapadu počeo je plašiti strah postkomunizma. U razgovoru s ljudima sve češće može se čuti da je svijet prije bio, ipak, nešto pregledniji i razumljiviji. Na ovakav dojam čovjeka, promatrača, najbolje može uvjeriti aktualna emisija hrvatske televizije “Nekad i sad”, koju vješto i novinarski savršeno vodi Goran Milić, po mnogočemu neponovljivi publicist i putopisac. Pobornici tih razmišljanja kažu kako smo nekada djecu besplatno školovali, besplatno smo se liječili, radnici su dobivali stanove, gradila su se radnička odmarališta i svakome su bila dostupna. Sedam dana mora budzašto - dosta!
Danas, u doba demokratskoga procvata, nigdje ničega. Onaj tko djecu želi školovati, tko se želi liječiti, krov nad glavom sagraditi ili se na moru odmoriti, sve mora platiti. Vojska nezaposlenih, a i oni koji rade za male i ponižavajuće plaće, moraju pokucati na vrata novčarskih kuća koje se imenom zovu banke.
Pokušao sam riješiti etimologiju riječi banka.
Nisam uspio!
Kada bih ih po svom uvjerenju i osjećaju mogao krstiti, nazvao bih ih nemilosrdnim profiterskim pećinama. Koliko je ljudi zbog kreditnih klauzula ostalo bez zdravlja i krova nad glavom? Koliko je ljudi počinilo samoubojstvo?
To najbolje znaju odvjetnički uredi kroz koje se zrcali društvena stvarnost i okolnosti u kojima ljudi žive pod financijskim terorom stranih bankarskih kuća. Kada država izgubi financijski suverenitet, s njezinim građanima svatko može raditi što hoće.
Jednom prigodom u ured mi dođe prijatelj. Nije to čovjek koji dođe kada mu nešto treba, nego karizmatik čija znanstvena karijera zavrjeđuje naklon do poda.
Vidim da je uzbuđen. Još dok je tražio stolicu na koju će sjesti, poče pričati.
- Prije tri godine uzeo sam vozilo na leasing! Uredno sam plaćao mjesečne rate i još urednije čuvao uplatnice. Kredit sam otplatio, fascikl zatvorio i odložio.
- Što se dogodilo - upitah ga.
- Prije desetak dana dođe mi opomena pred tužbu. Pišu da nisam uplatio ratu iz kolovoza prošle godine. Otvorio sam fascikl, pronašao uplatnicu, fotokopirao je i otišao u banku. Službenici, koja me je ljubazno primila, ponudila kavom i stolicom, dao sam presliku uplatnice. Onu iz kolovoza prošle godine. Službenica gleda i vidi da se sve slaže. Iznos rate, datum uplate, potpis, pečat. Sve! Zatečena onim što vidi, pozvala je šefa odjela. Nakon svega, šef i službenica su se ispričali opravdavajući se kako je to propust njihova računalnog sustava.
Dobro, pomislio sam. Svatko može pogriješiti. Svakom se pogreška može potkrasti. Može i računalnom sustavu. Pozdravili smo se! Dok sam zatvarao jedna pa druga vrata, na izlazu sustiže me šef odjela i na sav glas moli da se vratim. Izvolite, što je sada, upitah ga.
Znate, s vašim uplatama sve je u redu, to smo vidjeli. Ostali ste dužni uplatiti troškove opomene.
Što trebam uplatiti? - upitah ga.
Dvanaest maraka i ništa više. Opomena je opomena!
Dakle, ja uredno uplatio, vi pogriješili, nepotrebno me zvali i sada još jedno poniženje. Nikada u životu nekoga - priča mi prijatelj - nisam slađe i iz punih usta poslao u p… materinu kao tog bankarskoga časnika i djelatnika.
U jednom času - priča mi - bijaše mi žao. Što će čovjek? Zna on da je to tuđa kuća, tuđa banka, tuđa uprava, a on samo mali rob koji dan i noć radi za velikog, stranoga gazdu, Zato nauk: što god s bankama radite, četvere oči otvorite, sve pročitajte, pa i ono što je kutku ugovora i najsitnijim slovima napisano. Nikada se ne zna što vas može zaskočiti. Velika je marka tuđina!
Prijatelj se raspričao.
Nikako da stane.
Prekidam ga, tješim i pričam mu:
- I drugim ljudima to se događa.
Nekoliko godina, možda i cijelo desetljeće, zastupam privatno poduzeće koje dobro radi, dobro proizvodi, dobro izvozi i ozbiljno kupuje. Znam da se cjelokupan platni promet odvija preko jedne sarajevske banke. Klijent za poželjeti, kako za odvjetnički ured isto tako i za svaku financijsku kuću.
Evo što mi je prijatelj ispričao…
- Večer je! Samo što sam odslušao dnevnik, oglasi se telefon. Na displeju mobilnoga telefona vidim pozivni broj 033. Dakle, Sarajevo je. Dobra večer! Oglasi se muški, očito nešto mlađi glas. Jeste li vi… - jesam, odgovorih mu. Znate, prema našim evidencijama, ostali ste dužni 7,90 KM za nešto.
Zašto u ovo doba i kakvih 7,90 maraka?! Ljutito sam odbrusio i spustio slušalicu.
Ujutro - pitao sam šefa računovodstva - jesmo li našoj banci nešto dužni? Pola sata kasnije dobio sam podatak da je naše prošlogodišnje poslovanje na razini nekoliko milijuna maraka i da nikome, pa ni banci, nismo ništa dužni. Zaboravio sam na poziv prethodnih dana. Nisam reagirao.
Nekoliko dana kasnije, za vrijeme obiteljske večere, opet telefonski poziv. Opet pozivni broj 033. Opet isti glas i opet upit kada ću uplatiti onih 7,90 maraka.
Suzdržao sam se.
Nisam vikao.
Nisam psovao.
Nakon svega, pitao sam se ima li u ovom vremenu, u ovom tuđem bankarskom svijetu, imalo morala, etike i elementarne pristojnosti i pravde.
Opet, kakva pravda?, pitam se.
Priča za naivne i neuke!
Na Hrvatskoj televiziji i njezinu Prvom programu svako jutro u šest i pol sati može se pogledati emisija u kojoj se govori što se dogodilo toga dana. Tko se značajan rodio, tko je umro, tko je koga napao i tko je koga prevario. Zanimljiva i poučna emisija!
U petak, 16. ožujka, u toj jutarnjoj emisiji slušao sam ispovijest Paula Meadlea, američkog časnika, sudionika vijetnamskoga ratišta.
- Prije pedeset godina (1968.) ušli smo u selo Son My, u središnjoj vijetnamskoj provinciji, i dobili zapovijed da sve živo pobijemo. Zapovijed je bila jasna: “Ako vi ne pobijete njih, ja ću vas, od prvoga do zadnjega, pobiti!”, prijetio je zapovjednik. Izvršavajući surovu vojničku naredbu, poubijali smo radnike na rižinim poljima, stare ljude, žene i djecu. I stoku smo pobili.
Mnoge, pa tako i našu zemlju i njezine narode, uznemiruju postupci demokratskoga Zapada.
Kako se u našoj zemlji čovjek danas može osjećati? Kako živjeti u luđačkoj košulji koja je do pod grlo zakopčana?
Akademici, sveučilišni profesori, znanstvenici, književnici, pjesnici i svećenici, najumniji ljudi jednoga naroda, na savjetovanju u Neumu uglas kažu: - Stanje je nepodnošljivo!
Ovu državu treba preustrojiti.
Četvrt stoljeća tapkamo u mjestu.
Svaki dan je gore i teže.
Ljudi kao na Mepasovim pokretnim stubama klize i odlaze.
Predstavnici radikalnoga i onog drugog, malo svježijeg bošnjačkoga naroda, kažu da se preustroj zemlje bez rata ne može ostvariti. Predstavnik Međunarodne zajednice Valentin Inzko i američka veleposlanica Maureen Cormack uglas kažu: - Nema ni govora! Daytonski mirovni sporazum je biblijsko štivo.
Ne sanjajte ono što želite.
Treći entitet, Bože sačuvaj!
Tri republike, kako priča, piše i obrazlaže akademik Božo Žepić, bez rata - ni slučajno.
Jedna ruska poslovica kaže: “U borbi ne zovi vuka u pomoć!”.
U Daytonu (1995.) srušeno je sve o čemu se na savjetovanju u Neumu u ožujku 2018. godine nadugo i naširoko raspravljalo.
Je li netko za ovakav Daytonski sporazum odgovoran?
Jest!
Došlo je vrijeme da se i o tom dobronamjerno progovori.
Da se skinu maske i otklone zablude!
Ovu kolumnu završit ću molitvom Ive Andrića:
“Gospode, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj, pošto od tvoje volje sve ovisi, da se nadamo i da naše nade ne ostanu uzaludne”.
