Obitelj Mirjane i Petra Pere Aleksića jedina je čisto katolička hrvatska obitelj u Bosanskoj Krupi među dvadeset Hrvata katolika, koliko ih poslije Domovinskoga rata živi u toj općini Unsko-sanske županije, piše Večernji list BiH.
Mirjanu i Petra posjetili smo u njihovu domu na Veliki četvrtak i doznali kako će proslaviti blagdan Kristova uskrsnuća. Mirjana je službenica Općinske uprave u Bosanskoj Krupi, a suprug Petar, Krupljanima poznatiji kao Pero, dugogodišnji je ljekarnik, danas u mirovini. Pero, rođeni Banjolučanin, kaže kako je svoj radni vijek od četrdeset godina proveo u Bosanskoj Krupi u koju je došao u siječnju davne 1971.
- Došao sam nakratko, a ostao za stalno. I prije rata, i poslije rata. Cijeli rat sam proveo u Bihaću u vojarni, a s ljudima sam uvijek bio u dobrim odnosima, i prije i poslije rata. Nikakvu razliku nisam osjetio poslije rata kad sam se vratio u svoju Bosansku Krupu. Svi su me rado dočekali i sa svima sam uvijek bio u dobrim odnosima. Sada sam u mirovini. U mirovini mi je lijepo. Prošećem se, sa svima se pozdravim, sa svima se viđam. Uživam - kaže Petar i dodaje kako ga zdravlje još uvijek dobro služi.
- Dokle će, ne znam - kaže uz osmijeh. Dodaje kako mu odlazak u crkvu i vjerski običaji nadomještaju ono što u životu nema, što mu nedostaje. - Doček Božića i Uskrsa s obitelji, odlazak u crkvu, mnogo mi znače - kaže naš sugovornik.
Križni put
Mirjana kaže kako se za Uskrs pripremaju kao i sve ostale katoličke obitelji. - Ovaj tjedan je Veliki tjedan u kojem je Isus podnosio sve svoje muke i kad je na Veliki petak razapet na križu izdahnuo. Treći dan je uskrsnuo. Uglavnom, tijekom korizme smo se pridržavali naših katoličkih vjerskih pravila. Svakog petka odlazili smo u Bihać na svetu misu u župnu crkvu sv. Ante Padovanskoga u kojoj se upriličavao križni put koji simbolizira sve Isusove postaje, od trenutka kada je uzeo svoj križ i krenuo kroz sve svoje muke i patnje koje je pretrpio, pa do trenutka kada su ga na križ čavlima razapeli i na kojem je na Veliki petak izdahnuo - pripovijeda Mirjana Aleksić. Dodaje kako se u sklopu priprema na Veliki petak i Veliku subotu kuhaju tradicijska jela. - Veliki petak je dan kada su čisti post i nemrs, kada se posti. Potom Velika subota, a Uskrs je uvijek u nedjelju. Pripremaju se tradicijska jela i boje jaja. Pripremaju se juhe, pite, kolači, torte, koliko je tko u mogućnosti pripremiti. Uskrs je, kao i Božić, obiteljski blagdan i prilika za obiteljska okupljanja - kaže Mirjana. S njom i suprugom Petrom živi sin Kristijan, zaposlen u Općini, a kći Sanja je magistrica političkih znanosti i već dvije godine zaposlena je u Münchenu, u Njemačkoj, kao socijalna radnica. Zbog brojnih obveza na poslu ovaj Uskrs neće moći provesti s roditeljima i bratom, ali je očekuju poslije Uskrsa, početkom svibnja. - Bez obzira na to što, nažalost, neće moći doći, mi ćemo u mislima biti s njom i ona s nama. Sve svoje vjerske dužnosti i obveze će ispuniti u Münchenu, a mi ćemo se čuti i vidjeti preko interneta i društvenih mreža - kaže Mirjana.
Jedina čisto katolička obitelj
Jaja se boje na Veliku subotu, a jela su uglavnom svečanija uz kolače i torte. Tu su pite, sarma… Budući da u Bosanskoj Krupi kapelica imena Marijina podno Staroga grada nije svakodnevno u funkciji i ne obavljaju se misna slavlja, Mirjana i Petar vjeru prakticiraju u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskoga u Bihaću, koju posjećuju svake nedjelje na misi. - Od kad sam iz Bihaća došla u Bosansku Krupu, davne 1977., pa sve do danas, redovito svake nedjelje se ide u crkvu. I ako nije nedjelja, ako na druge dane padaju blagdani, odlazimo u crkvu. I djeca, dok su bila mala, odlazila su redovito na vjeronauk. Sin, ja i muž u crkvu odlazimo i danas, a kći Sanja u Münchenu. Moja obitelj je sad, poslije rata, jedina čisto katolička obitelj koja živi u ovom gradu. Još je nekoliko obitelji mješovitih brakova. U Bosanskoj Otoci žive tri-četiri katoličke obitelji. U svoje ime mogu kazati, a mislim kako moje mišljenje dijele i ostali katolici, da se osjećamo kao da su svi ljudi oko nas katolici. Ja i moja obitelj u ovome gradu nismo doživjeli nikad ni jednu ružnu gestu od bilo koga u ovom gradu, da nas drukčije gleda ili da nam je nešto rekao zato što smo katolici i što ne pripadamo islamskoj vjeri. Svi ljudi, i dok se gradila ova naša katolička crkva, su s istom ljubavlju, žarom željeli da se crkvica obnovi. Uvijek su govorili da im ta crkva predstavlja svojevrsni “broš na haljini žene koja je ukras”. Stariji kažu kako su još kao djeca u nju ulazili te rado ulaze i danas kad se njezina vrata otvore, pogledaju njezinu unutrašnjost. Iako je kapelica obnovljena, još nije dobila svoje zvono. Premda je postojala ideja da se ono kupi i postavi, do toga još nije došlo. Mirjana ističe kako je zbog teške financijske situacije to teško očekivati iako se trudila da se prikupe sredstva, kucala na sva vrata. - Još uvijek nisam uspjela prikupiti potreban novac za zvono. Nije baš malo novca. Otprilike 4000 eura košta to zvono. Nadam se kako ćemo, uz pomoć, prvo dragoga Boga, a onda i dobrih ljudi, u neko dogledno vrijeme, ako Bog da, možda i za sljedeći Uskrs, to zvono postaviti. Imalo bi ono svoje vjersko značenje. S obzirom na to da su ovdje u trokutu od stotinu metara sve tri bogomolje - katolička, pravoslavna crkva i džamija, dalo bi to dodatnu ljepotu ovom gradu da se točno u podne zajedno oglase crkveno zvono i glas mujezina s minareta džamije. Bila bi to potvrda da možemo živjeti ne jedni pored drugih već jedni s drugima uvažavajući svatko svačije različitosti - poručila je Mirjana. •
