Je li Petar Tomić ikada pročitao u Bibliji zapisane Isusove riječi – da ne postoji veća ljubav prema čovjeku od one kada žrtvuje svoj život za prijatelje – nikada sa sigurnošću nećemo znati. No, da je s ovom mišlju živio i s njome i umro, posve je sigurno. Jer, tijelo tog mornaričkog časnika i danas, gotovo osam desetljeća poslije, počiva u valovima mora, nakon što je 7. prosinca 1941., u paklu Pearl Harbora, tijekom japanskog napada na ovu američku bazu, spašavajući živote nekoliko stotina mornara s američkog broda USS Utah, žrtvovao vlastiti život.
Za svoj herojski čin ovaj američki mornar hrvatskog podrijetla Petar Herceg Tonić, u SAD-u poznat kao Peter Tomich, 1942. godine posmrtno je odlikovan Medaljom časti. On je jedan od ukupno 15 pripadnika američke mornarice kojima je to najviše vojno odlikovanje dodijeljeno za izuzetnu hrabrost prilikom japanskoga napada na Pearl Harbor, no Tomićevo odličje, na žalost, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt nije imao kome uručiti.
“Misterij Tomich“ godinama je pobuđivao pozornost američke javnosti, a u novinama se pojavilo više članaka s nagađanjima o tragičnoj i zagonetnoj ličnosti junaka iz Pearl Harbora, hrvatskom imigrantu o čijem se podrijetlu nije znalo baš ništa. Vjerojatno bi tako ostalo da se za Tomićevu sudbinu nije zainteresirao umirovljeni američki kontraadmiral Robert Lunney koncem 90-ih, kada otpočinje jedna iznimna priča o vojničkoj časti, hrabrosti i prijateljstvu premda se dvojica časnika američke vojske – obojica junaci Drugog svjetskog rata – nikada nisu srela.
Silna upornost
No, od trenutka kada je doznao da Tomićeva Medalja časti nije nikome uručena, Robert Lunney dao se u potragu za korijenima junaka kako bi, makar desetljećima poslije, stigla u ruke njegovih potomaka. U tome je, pokazat će se, zahvaljujući silnoj upornosti naposljetku i uspio. Potraga na dva kontinenta koja je potrajala gotovo cijelo desetljeće poslužila je kao predložak za dokumentarni film u produkciji HRT-a “Heroji se ne zaboravljaju – Priča o Petru Tomiću”, čijoj premijeri u Zagrebu u petak je Robert Lunney i osobno nazočio. Vitalnog 91-godišnjaka nije omela ni vremenska razlika pa je već ujutro nakon slijetanja zrakoplova iz SAD posjetio Hrvatski povijesni muzej, ne bez razloga. Upravo ondje je pohranjena za ovu priču iznimno važna i rijetka memorabilija: originalni i dobro očuvani jastuk s broda Utah na kojem je život izgubio Petar Tomić.
– Ovaj jastuk dao mi je jedan od preživjelih s Utaha, a ja sam ga odlučio donijeti u Tomićevu domovinu – tumači Robert Lunney. Premda se sporo kreće, pa ga u korak prati vjerna supruga Joan i premda ima problema sa sluhom, rado se u razgovoru za Večernji list prisjetio događaja koji datiraju u posljednjim danima Drugog svjetskog rata.
– U dobi od 17 godina pridružio sam se Mornarici SAD-a u vodama Pacifika. Na putu za Saipan, a poslije i za Iwo Jimu, prolazeći kroz Pearl Harbor ugledao sam nasukanu olupinu negdašnjeg ratnog broda USS Utah. Tada sam doznao da je ondje, početkom rata, izginulo više od 50 članova posade koji još uvijek leže na dnu broda, no tada sam također čuo da bi se mrtvi brojili u stotinama da nije bilo šefa stroja, časničkog namjesnika Petera Tomicha, hrvatskog imigranta koji je u sudbonosnom trenutku pokazao neviđenu hrabrost – kazao je Robert Lunney, pa tumači kako se brod Utah, pogođen dvama japanskim torpedima, počeo naglo prevrtati.
U trenutku kada je izdana zapovijed za napuštanje broda, Tomić je, međutim, otišao natrag u kotlovnicu kako bi se uvjerio da su svi njegovi ljudi izašli, da bi sve do kraja ostao sam polako ispuštajući paru iz kotlova i gaseći ih kako bi brod i dalje imao potrebnu struju za evakuaciju i kako kotlovi ne bi eksplodirali i tako prouzročili još veće žrtve. – Na taj način svjesno je žrtvovao vlastiti život i spasio stotine života mornara – prisjeća se admiral Lunney te 1945. kada je prvi put čuo priču koju, pokazat će se, nikada nije zaboravio.
Brod USS Tomich
Admiral Lunney potom je slijedio svoj životni, ali i ratni put koji ga je, kao pripadnika američke vojske, vodio dalje u Korejski rat, a poslije je ostvario i uspješnu karijeru pravnika, sve dok jednog dana u Navy Timesu nije pročitao priču o jednoj od rijetkih neuručenih Medalja časti.
U čast Tomićevoj žrtvi za Mornaricu tijekom Drugog svjetskog rata, jedan od bojnih brodova nazvan je njegovim imenom USS Tomich, a Mornarica je jednu od dvorana na Vojnoj akademiji u Newport Rhode Islandu nazvala “Tomich Hall” njemu u spomen, no u potrazi za rodbinom svojeg junaka Američka mornarica nikada nije otišla predaleko. Kada se Robert Lunney zainteresirao za ovu priču, o kojoj je prvi put čuo u posljednjim danima rata, od presudne važnosti ispale su informacije koje je dobio od kućne pomoćnice Julijane Velčić s otoka Cresa. I tako je otpočeo vlastitu istragu o čovjeku s kojim je ratovao ispod istog stijega premda ga nikada nije upoznao. Prema dokumentaciji Mornarice SAD-a, Tomich je rođen 3. lipnja 1893. godine u Prologu “u Austriji“, iako je riječ o selu u sastavu općine Ljubuški u Hercegovini. “Preko bare” otisnuo se još kao mladić, umalo dječak, kada je stigao u Queens. Korpusu vojske SAD-a pristupio je još tijekom Prvog svjetskog rata, 1917. godine u Fort Slocumu u New Yorku, da bi se dvije godine kasnije pridružio Američkoj mornarici te ubrzo postao i američki državljanin.
Kao i mnogi imigranti koji su prešli ocean, i njegovo je ime doživjelo svojevrsnu modifikaciju pa je Petar postao Peter, Tonić je postao Tonich, naposljetku i Tomich. Ta je činjenica, pretpostavlja se, zakomplicirala potragu za njegovim potomcima. – Tijekom istrage susreo sam se s jednim od preživjelih mornara s broda Utah koji je zadržao Tomića u prekrasnom sjećanju zbog njegova tihog, nenametljivog ponašanja, ali i zbog neprekidne brige za ljude s kojima je radio. Taj preživjeli mornar prisjetio se kako je brod Utah potonuo u roku od samo 12 minuta nakon udara japanskog torpeda, uz neprekidno mitraljiranje po posadi koja je napuštala brod. Među njima nije bio Petar Tomić. U više od 20 godina službe u Američkoj mornarici kolege i suborci bili su njegova obitelj i to je bilo vidljivo, pričao mi je svjedok, u trenutku kada se posada uspinjala ljestvama, dok se Tomić spuštao ljestvama prema kotlovnici kako bi spasio tuđe živote. On je nedvojbeno žrtvovao vlastiti život kako bi njegovi suborci mogli živjeti – kazuje admiral o trenutku kada je odlučio prijeći ocean u potrazi za Tomićevim bližnjima.
– Brod je naš život i naša obitelj i naša dužnost. Mornari imaju posebnu vezu koja je jedinstvena, mi cijenimo jedini druge i dužnost koju obnašamo. Preživjeli Tomićevi prijatelji s broda Utah ohrabrili su me da učinim pravu stvar i tako smo u ljeto 1997. godine moja supruga Joan, naš sin Alexander i ja isplanirali prvi posjet Hrvatskoj. No, moja potraga ne bi bila moguća bez pomoći dobrih ljudi hrvatskih korijena – ističe Lunney, pa dodaje kako su mu u potrazi pomogli Adam Eterovich, predsjednik rodoslovnog društva Hrvatske bratske zajednice u Americi, koji je nabavio rodoslovno stablo obitelji Tomić, a od velike pomoći bili su i hrvatski novinar u SAD-u Vjekoslav Krsnik i hrvatski slikar Zvonimir Mihanović. Upravo uz slikarovu pomoć Lunney je tijekom posjeta Hrvatskoj otputovao u Međugorje kako bi posjetio franjevački samostan na Humcu u Ljubuškom, gdje je u prašnjavim župnim knjigama pronašao sve podatke o Petru Hercegu Toniću, koji je u SAD-u promijenio prezime u Tomich.
– Imali smo veliko zadovoljstvo susresti cijelu Petrovu obitelj, a posebno me razveselilo otkriće da je njegov najbliži rođak također junak, odlikovani pukovnik iz Domovinskog rata Srećko Herceg Tonić, koji je nastavio obiteljsku tradiciju hrvatskog junaštva i hrabrosti – priča ushićeni Robert Lunney.
No, njegova otkrića američka Ratna mornarica nije priznala ni nakon devet punih godina borbe, pa je u međuvremenu podignuo i dvije tužbe protiv Ratne mornarice, koje je izgubio, kao i novac uložen u njih, sve dok 2005. nije presuđeno da se medalja ipak uruči obitelji.
I, naposljetku, dogodilo se – šest i pol desetljeća poslije, jedna od rijetkih neuručenih Medalja časti dodijeljena je bliskim članovima obitelji Tonić, i to na palubi najvećeg nosača zrakoplova američke ratne mornarice Enterprise usidrenim 2006. pred Splitom. Medalju časti pukovniku Srećku Hercegu Toniću dodijelio je zapovjednik američkih pomorskih snaga u Europi admiral Henry Ulrich, a na svečanosti, treba li uopće napominjati, nazočio je Robert Lunney, kao i njegova supruga i sin.
Evakuirao Korejce
Nakon ovog dirljivog događaja u Splitu, svjetski poznati američki glazbenik hrvatskog podrijetla Nenad Bach počeo je snimati dokumentarni film, ali ga nije uspio završiti. Snimanje i finalizacija filma je poput Lunneyeve potrage također potrajala cijelo desetljeće dok nije završen u produkciji HRT-a ove godine: redatelj filma je Ištvan Filaković, a scenarist je uz Nenada Bacha i Vladimir Brnardić, koji je proteklih dana bio zagrebački domaćin bračnom paru Lunney. Paralelno s filmom “Heroji se ne zaboravljaju” čija je premijera upravo održana, Brnardić je snimao još jedan film, koji se zove “Krug časti”, u čijem je središtu upravo admiral Robert Lunney, a koji će se emitirati na HTV-u u vrijeme Božića. U ovom televizijskom dokumentarnom filmu od 52 minute osim o njegovoj potrazi za Tomićem veliki dio filma odnosi se na manje poznate detalje iz Lunneyeva života, koje bi u razgovoru s medijima najčešće skromno prešutio.
Riječ je, primjerice, o njegovu doprinosu evakuaciji korejskih izbjeglica iz Hungnama 1950. godine, u kojoj je sudjelovao i američki teretni brod SS Meredith Victory na kojem je Lunney služio. U kratko vrijeme posada je spasila živote oko 14.000 korejskih izbjeglica u najvećoj pomorskoj evakuaciji u povijesti, upisanoj i u Guinnessovoj knjizi rekorda. – Među brojnim potomcima izbjeglica evakuiranih iz Hungnama je i današnji južnokorejski predsjednik Moon Jae-in, a brodu je podignut spomenik u Južnoj Koreji – navodi Vladimir Brnardić. Tijekom snimanja obaju filmova, HTV-ova ekipa posjetila je ključne lokacije u SAD-u, uključujući Pearl Harbor, gdje su obišli danas memorijalni brod Utah koji u svojoj utrobi još uvijek krije tijelo Petra Tomića i njegovih pedesetak suboraca, onih koje nije uspio spasiti.
Premda su ih tamošnje vlasti tijekom godina pokušavale izvući, brod se u trenutku potonuća preduboko zabio u pješčano dno, pa mornari i 77 godina poslije počivaju na dnu broda, sjedinjeni u zagrljaju smrti. Admiral Lunney promišlja i o tome. Petar Tomić, kaže, još uvijek je na straži.
