U svakom odgovoru, rečenici i riječi pročelnice Studija politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru doc. dr. sc. Ana-Mari Bošnjak iščitavaju se dijalog, razum, kompromis. U tome vidi rješenje za nagomilane bošnjačko-hrvatske probleme u Federaciji. U protivnom, ova mlada znanstvenica poručuje - dolazimo opet do nepomirljivih razlika koje su najčešći uzrok svih razvoda.
Večernji list: Profesorice, kako pitanje Izbornog zakona ponovno staviti na stol kao strateško bez kojeg nema normaliziranja odnosa u Federaciji?
- Pitanje Izbornog zakona je već desetljeće na vrhu agende. Već je svima jasno da postojeći nije dobar jer ne udovoljava minimalnim zahtjevima legitimnosti i reprezentativnosti, ali ostrašćena rasprava ne dopušta rasplet iznalaženja drugačijih institucionalnih mehanizama. Kompromis oko izbornog modela tim je teži jer suprotstavljene strane nerijetko ni same nisu načisto kakav model žele, odnosno koji će im osigurati povoljnije političke posljedice. Geneza ovog pitanja pokazala je da uglavnom ne žele ono što druga strana želi, a situaciju usložnjavaju i vanjski akteri koji se preko izbornog sustava nastoje obračunati sa stranačkim sustavom. Sada se posredstvom izbornog zakonodavstva produbljuje politički kaos, no sa statusom “točke napetosti”, bez koje nije moguće izvesti transformaciju, umnažat će se i pokušaji njegova rješavanja.
Večernji list: Može li doći do dogovora ako jedna strana ide s maksimalističkim zahtjevom izgradnje jednonacionalne države kroz formulu “jedan čovjek - jedan glas” dok druga strana ide s realnim zahtjevom, da njezino biračko tijelo izabere člana Predsjedništva i izaslanike u domove naroda?
- Izborni zakon najjasnije testira minimalnu volju njezinih zajedničkih nazivnika za obnovom društvenog tkiva, što je mnogo veći problem i od samog zakona. Ovakvi zahtjevi mnogo govore o društvenim odnosima među pojedincima i zajednicama. Ako je Izborni zakon test, do sada se pokazao kao poligon za testiranje izbornog inženjeringa i manifestni vid ostalih procesa i interakcija u organizacijskom sustavu.
Večernji list: Vidite li kod čelnika “trojke” Konakovića, Nikšića i Forte prvo želju, a onda i kapacitet da se prekine sa starim zavadama, starim navikama preglasavanja, starim navikama otimačine pozicija u tijelima vlasti?
- Ono što je za sada vidljivo jest da su pomrsili račune strankama koje su uživale potporu bošnjačkog glasačkog tijela. Odmak od njihova utabanog puta produljuje im životni vijek jer se, prema rezultatima posljednjih izbora, spomenuto glasačko tijelo zasitilo istih i glasalo protiv njih. Istina je i da se stvorilo političko ozračje u kojem se sam razgovor o kolektivnim pravima ne doživljava kao grešan. Nadati je se da će se izbjeći i zamka da se opiše kao neprimjeren pred socijalnim i ekonomskim pitanjima jer jedno ne isključuje drugo. Zaključno, budući da smo žitelji krhke demokracije u kojoj obitava mnogo nedemokrata, sam načelni pristanak na dijalog gleda se kao progres.
Večernji list: Jesu li u pravu oni koji kažu da je ona bošnjačka stranka koja prekine s praksom preglasavanja Hrvata i otimanja pozicija politički mrtvac?
- Nazovite to političkim samoubojstvom ili hrabrošću, sigurno je da, kada biste imali bošnjačku stranku na vlasti koja bi se nametnula kao zaštitnica daytonskog Ustava i predstavničke demokracije, odnosno branila reprezentaciju većinske volje triju konstitutivnih naroda prilikom izbora kakvi su za Predsjedništvo BiH, dala bi novu priliku političkim institucijama, a posljedično i društvenim. U suprotnom, postoji realna bojazan da će separatistički pokreti jačati i postati dominantni narativ.
Večernji list: Koliko je bošnjačka politika vjerodostojna kada je protiv konsocijacije na državnoj i entitetskoj razini, a taj model traži i dobila je u Mostaru – na lokalnoj razini, gdje bi se trebala rješavati komunalna pitanja?
- Da, u lokalnom sustavu prepoznate su stvarne slabosti većinskog pravila poput isključivosti, konfliktnosti, kao i prijetnje ekskluzivne vlasti u ovako podijeljenom društvu. Ironija je da je, zapravo, ova razina vlasti prirodno strukturirana za sučeljavanje većine i manjine. Mostar, kao složena lokalna teritorijalna zajednica, refleks je političkih obilježja bh. sustava, što ga je godinama činilo gradom slučajem. Sada se može uzeti za slučaj primjer jer je svojevrsna učionica konsocijacijskog modela. Koliko god to lokalnim vlastima usložnjavalo bavljenje uistinu lokalnim politikama.
Večernji list: Pa ipak, unatoč svim problemima, vidite li točke konsenzusa između predstavnika Bošnjaka i Hrvata i kako doći do stabiliziranja stanja u Federaciji?
- Općenito govoreći, konsenzus je posebno problematičan u Federaciji, ali uteg s kojim mora živjeti Federacija BiH jest da ako ne može na političkoj ravni izdržati heterogenost svojih konstitutivnih elemenata, ako ne može živjeti pluralizam, ako poželi igrati na brojeve i preglasavanje, drugi entitet ima krunski dokaz da država BiH ne može opstati. Mislim da je to ono što je vuče dalje i što trenutačna vlast u Federaciji bolje razumije.
Večernji list: Ali može li se graditi povjerenje tamo gdje se diže hajka na hrvatske kadrove koji bi trebali biti izabrani ili imenovani u federalne institucije s čijim se stavovima političko Sarajevo ne slaže, dok se s druge strane zanemaruju stavovi bošnjačkih kadrova koji su izrazito radikalni prema Hrvatima?
- Da, ovdje imate na djelu jezično manevriranje, da ne kažem nasilje, kojim se održava status podređenosti, odnosno legitimira i reproducira postojeće nepravedno stanje zajednice. Pri tome je napose korozivno stajalište pojedinih bošnjačkih kadrova koji nameću vlastiti kao jedini pravilan pogled na širok raspon političkih pitanja. Bojazan izaziva doza autoritarnosti, represije i zabrane kojom se zbog drugačijih stavova etiketira fašistom i ostaje bez posla. Paradoks je što se od političkih neslaganja i pitanja politički korektnog govora brani govorom mržnje, koji je eksplicitna ugroza onima kojima je upućen.
Večernji list: Kako Središnjem izbornom povjerenstvu vratiti dignitet, vratiti ono mjesto koje bi mu trebalo pripadati u izbornom procesu?
- Po prirodi stvari ovo tijelo čine stručnjaci za izborno pravo i ono bi po funkciji trebalo biti opisivano kao regulatorno i nadzorno, a neovisnost i profesionalnost njegovih članova bile bi jamac digniteta. S obzirom na borbu koja se vodi za njegovu političku pripadnost, izreka “nije važno tko glasa, nego tko broji” nepotpuna je bez onih koji reguliraju.
Večernji list: Mnogo ste istraživali kanadski i belgijski model. Što možemo naučiti od tih dviju uspješnih zemalja, pa onda možda i primijeniti?
- Istražujući javne politike u tim zemljama bilo je zanimljivo promatrati projekt federalizacije koji nije išao glatko, ali se pokazao kao nužan kompromis između želje za jedinstvenom državom i želje određenih dijelova društva za autonomijom. Kanadski zakonodavni okvir, koji je u početku bio zamišljen da zaštiti interese dviju kultura, proširen je i ojačan kako bi se bolje odražavala podrška rastućoj kulturnoj raznolikosti građana. Sam Quebec je specifičan, ali usporediv i poučan. Borba Quebeca, jačanje nacionalizma te otpori ostalih anglofonih provincija, kao i provedeni referendumi, važna su lekcija o strahu od asimilacije koji je u korelaciji sa strahom od secesije. Kad je riječ o Belgiji, zanimljivo je da je flamanski pokret, “ojačan” demografskom i ekonomskom transformacijom, izazivao “postojanu prednost” francuskog jezika u visokom obrazovanju, državnim birokracijama i Bruxellesu, no unatoč brojčanoj prednosti, nije otišao dalje od zahtjeva za jednakost. S druge strane, zbog mira u kući i na periferiji Bruxellesa, Belgija nikada nije ratificirala konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina.
Večernji list: Zašto u većem dijelu međunarodne zajednice nije prepoznata politika srednjeg puta izvornog federalizma kao kohezivnog elementa za BiH koju vodi politički Mostar u odnosu na banjolučku politiku separatizma i sarajevsku politiku nacional-unitarizma?
- Naglasak treba staviti na konsocijacijske aranžmane koje međunarodna zajednica koristi tek kao privremene modele institucionalnog upravljanja sukobima te ih je propisala u Daytonu “na recept”. Nošeni političkim trendovima ili nepromišljenošću, međunarodni akteri poslije su propitivali i osporavali ovaj model i pokazali se neobzirnima prema situaciji na terenu. Gurajući BiH od ovog modela, gurali su je u još veću nestabilnost. Država BiH je podijeljena, složena država sastavljena od različitih segmenata i kao takva traži i konsocijativna i federativna rješenja. Druge dvije pozicije vode, zapravo, istom rezultatu i bliže su nego što to njihovi pobornici žele priznati. Zamislite ih kao dva kraja potkove koja sigurno nisu srećonoša budućnosti BiH.
Večernji list: Dok traje ovaj zrakoprazni prostor oko Izbornog zakona, bi li strategija trebala biti jačanje institucija: Sveučilišta, kazališta, bolnice, medija, ulaganja u proizvodnju, demografiju, digitalnu transformaciju...?
- Kultura i obrazovanje trebali bi biti prepoznati i priznati kao ključna strategija u borbi za autonomiju, a ne “plan B”. U državama slične prirode svaki konstituens već u prvim koracima nastoji ovladati nadležnostima i instrumentima kulturne i obrazovne politike, a podrška i politička volja ilustriraju se izdvojenim financijskim sredstvima. Posljedično, te politike postaju moćno sredstvo afirmacije i emancipacije konstitutivnog elementa.
Večernji list: I na kraju, ima li išta od europskog puta dok se ne riješe spomenuta pretpolitička pitanja te koliko su, s obzirom na poteze, Banja Luka i Sarajevo istinski za EU integracije?
- Europski put, ako ste za njega opredijeljeni, treba vam biti na vrhu agende i kada ste vlast i oporba. Loši politički gubitnici koji nas stoje milijune eura jasan su odgovor na vaše pitanje. I dok se literatura bavi time želi li se BiH tek približiti ili uistinu pridružiti EU, za neke političke stranke i približavanje je sporno ako ga ne mogu predstaviti kao vlastiti politički uspjeh.
