Koza je domaća životinja koja je nastala udomaćivanjem divlje koze (Capra hircus), zvane bezoar, koja je obitavala na područjima jugozapadne Azije, sjeveroistočne Afrike te u Europi (dijelu Grčke i uz Crno more). Najstariji nalazi domaće koze na području uz rijeku Jordan stari su deset tisuća godina, a najstariji nalazi domaćih koza u Europi, na području Grčke, stari su oko 8500 godina, piše Večernji list BiH. Na područjima današnje BiH i Hrvatske koze i ovce uzgajale su se prije osam tisućljeća. Domaća koza, sa psom i ovcom, spada među prve gospodarski korištene domaće životinje. Ima znanstvenika koji smatraju da je koza prva životinja koju je pomuzao čovjek! Koza, zajedno s ovcom, dio je roda koza u porodici šupljorožaca, uzgajaju se posvuda na kopnu zemaljske kugle i njihov broj sve više raste zbog kvalitete mesa, mlijeka, kože, vune itd.
Drakonski zakon
No, dugo je na prostorima Socijalističke Jugoslavije bio zabranjen njezin uzgoj. U BiH je 1948. godine donesena uredba o zabrani držanja koza na temelju Saveznog zakona, a u Hrvatskoj 1954. Smatralo se da koze uništavaju mlada stabla te onemogućavaju obnavljanje šuma i pošumljavanje, da pojedu biljku s korijenom, izazivajući dezertifikaciju. Tadašnji politički dužnosnici govorili su kako je zabrana uzgoja koza donesena zahvaljujući “dalekovidnosti druga Tita”! Josip Broz je u Trebinju 1954. kazao: “Ja moram reći da sam sretan što ste uništili koze jer sada vidim da se naša brda zelene”. Na prostoru prve Jugoslavije 30-ih godina prošlog stoljeća bilo je oko tri milijuna koza, a dva desetljeća potom u komunističkoj Jugoslaviji gotovo su smaknute. Ostala je ganga: “Mala moja u brdu kod koza, dragi joj se na motoru voza!”. Ostala je i knjiga “Kad su se koze smicale” (zbirka kolumni “Memoari Ivana Đavurka” u Hercegovačkom tjedniku), u kojoj se na satiričan i duhovit način književnik Vladimir Pavlović prisjeća tih vremena.
Oni koji i danas opravdavaju tadašnju zabranu uzgoja koza kažu kako je preporuka stigla iz Ujedinjenih naroda za područje čitavog Mediterana kao mjera protiv degradacije tla. No, nijedna zemlja nije donijela tako drakonski zakon protiv koza i njihovih uzgajivača. Poznavatelji tadašnjih političkih (ne)prilika tvrde kako je zabrana uzgoja ove domaće životinje više političke nego biološke i gospodarske naravi. Komunističkim vlastima nije išlo u prilog to da su brojna seoska kućanstva bila ekonomski samoodrživa i politički nezainteresirana pa ih je valjalo s padina i livada otjerati u grad, u tvornice te od seljaka stvoriti radne ljude i socijalističke građane. Mnogima su u brdskim, kraškim područjima koze život značile, pa su se zvale “sirotinjskim kravama” pa čak i “sirotinjskim majkama”. Komunističke vlasti koze su smatrale nečim primitivnim, zaostalim, simbolima nekulture i neciviliziranosti. A jedna Istra, nadomak Italije i Austrije, ima kozu kao svoj simbol. U Hercegovini su smaknuli koze, a poljoprivrednike su tjerali da uzgajaju pamuk i kikiriki! Što se ubrzo pokazalo jalovim poslom. Embargo na uzgoj koza pogotovo je pogodio najsiromašnije slojeve tadašnjeg društva, posebno u kraškim područjima gdje je koza najekonomičnija domaća životinja jer je skromnih zahtjeva, brsti lišće, može pasti kratku travu, troši najmanje količine hrane po litri mlijeka... Postoje kraška područja koja su pogodna isključivo za uzgoj koza koje se lako prilagođavaju različitim terenima i nadmorskim visinama. Koze grubu hranu lošije kvalitete pretvaraju u meso i mlijeko s bjelančevinama vrhunske kakvoće. Zbog svega toga koza spada među najraširenije životinjske vrste. U Socijalističkoj Jugoslaviji koza je bila zabranjena, a u razvijenom svijetu uzgajaju je kao čistače grmlja, šikare, makije i korova, smanjujući mogućnost požara i njegova širenja. Stariji i u Hercegovini i u Dalmaciji govorili bi kako se do “smicanja” koza nisu događali požari većih razmjera. Smatra se da je sto koza na sto hektara zemljišta najučinkovitija preventiva protiv požara.
Nakon stupanja na snagu uredbe o zabrani uzgoja koza tadašnji milicionari i lugari (šumari) znali su pucati na koze koje još nisu bile smaknute, a njihova vlasnika čekalo je mjesec dana zatvora. Oduzete koze bile bi prodane, a novac bi bio namijenjen općinskim proračunima. U Hercegovini bi momci pjevali gangu: “Kolji kozu iako je skozna, odnit’ će je dalmatinska OZNA!” I hercegovačka OZNA bila je jednako stroga kao i ona u Dalmaciji gdje je embargo na koze donesen šest godina kasnije nego u Hercegovini. No, oni najuporniji i najdovitljiviji kozari znali su doskočiti vlastima. Nabavili bi bijele koze, ostrugali im rogove i ubacili ih u stado ovaca. Bio je dopušten uzgoj sanske koze, koja se smatrala plemenitom vrstom (podrijetlo vuče iz Saanske doline uz rijeku Saanu u Švicarskoj), ali u stajama, torovima, u ograđenom prostoru pod nadzorom, bez pristupa otvorenim prostorima. No, 80-ih godina prošloga stoljeća uredba o zabrani uzgoja koza jednostavno je zanemarena pa su počele nicati i farme koza, koje je poticala socijalistička vlast, ali rijetko je koja dočekala demokratske promjene i tranziciju. No, kao da koze rastu iz pepela rata i da za koze sviću novi dani.
Federalni agromediteranski zavod Mostar od 2009. godine vodi jedinstveni registar domaćih životinja (JRDŽ) za ovce, koze i svinje.
- Prema podacima iz JRDŽ-a, možemo vam reći kako se na razini godine prosječno obilježi oko 10.000 novog pomlatka koza. Velikih uzgajivača, koji posjeduju više od 100 koza u FBiH, trenutačno je 149, onih koji posjeduju od šest do 100 koza trenutačno je 915 vlasnika, a najviše je uzgajivača koji posjeduju od jedne do pet koza - njih je trenutačno 1147. Najveći broj koza nalazi se u Hercegovačko-neretvanskoj, Hercegbosanskoj i Zapadnohercegovačkoj županiji te Zeničko-dobojskoj i Tuzlanskoj, a može se istaknuti i to kako se na području ovih županija nalaze i najveće kozarske farme na području Federacije BiH. U pasminskom sastavu na području FBiH prevladava autohtona balkanska pasmina koza i njezini križanci, s udjelom od oko 90 posto ukupne populacije koza, dok manji dio pasmina, oko 10 posto populacije koza naših područja, čine specijalizirane visokoproduktivne pasmine koza, kao što su alpina i sanska (za mlijeko), boer (za meso) te njihovi križanci – kaže Nevenko Ćorluka, pomoćnik ravnatelja Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar.
Ćorluka naglašava kako malobrojnost grla u uzgoju u odnosu na mogućnosti ovog područja još uvijek dobrim dijelom rezultat je zakonske zabrane držanja koza iz 1948., koja se prešutno osamdesetih godina prošlog stoljeća ukida te se počinju uvoziti pasmine koza visokog genetskoga potencijala za proizvodnju mlijeka i, po uzoru na europske zemlje s razvijenim kozarstvom, počinje proizvodnja i prerada kozjeg mlijeka.
- Navedeni podaci pokazatelj su dugogodišnjeg zanemarivanja ove proizvodnje. Visoki udio gospodarstava s registriranim malim brojem grla odraz je ekstenzivnog načina držanja koza, primarno u cilju opskrbljivanja vlastitih potreba za mesom i mlijekom. Sekundarna korist je osiguravanje dodatnih, najčešće malih, primanja na gospodarstvo. Cilj je zainteresirati uzgajivače za širenje proizvodnje, pa time i samozapošljavanje na vlastitim imanjima. Povećavanjem broja uzgajivača, koji se komercijalno bave uzgojem koza, uz primjenu odgovarajućih uzgojno-selekcijskih mjera, rezultirat će razvojem ove grane stočarske proizvodnje – dodaje Ćorluka, naglašavajući da osim vrijednih proizvoda koza, prilikom ispaša na terenu, uzgoj koza ima i druge koristi od kojih je svakako najvažnija uloga koza kao čistača terena. One, naime, korištenjem brsta u ishrani doprinose sprječavanju nekontroliranog širenja štetne vegetacije i tako obnavljaju kvalitetu pašnjaka te korištenjem brsta u ishrani umanjuju mogućnost nastanka požara.
Bez obzira na to što BiH ima veliki potencijal za razvoj kozarstva te što postoji zainteresiranost za bavljenjem ovim poslom, iako su njezini potencijali velikim dijelom neiskorišteni, mogućnosti i potencijal razvoja kozarske proizvodnje prvenstveno ovisi o tržišnoj vrijednosti kozjih proizvoda. Unatoč dugoj tradiciji, sami način držanja koza u našim krajevima nije se uvelike promijenio kod većine uzgajivača. Još uvijek dominira ekstenzivan tip držanja koza u kojima prevladavaju različiti križanci između lokalnih pasmina ili lokalnih pasmina s uvoznim plemenitim pasminama. Tek malobrojni, obično novi uzgajivači, odlučili su se za zasnivanje proizvodnje u poluintenzivnom i intenzivnom tipu uzgoja s čistim mliječnim pasminama koza, koji ujedno predstavljaju određen iskorak u organizaciji i proizvodnosti ove grane proizvodnje u FBiH.
U BiH postoje ogromne neiskorištene površine zemljišta, klima je umjerena i pogodna za ovu vrstu proizvodnje, postoji dobra biljna raznovrsnost za ispašu koza, visoka plodnost i ranozrelost omogućuje brzo formiranje i obnovu stada te brz obrt kapitala.
- Očekujemo kako će rasti potražnja za proizvodima od koza. Prerađivači mlijeka u posljednje vrijeme pokazuju zainteresiranost za otkup većih količina kozjeg mlijeka. Za sve one koji se u budućnosti misle baviti ovom proizvodnjom, potrebno je pri nabavi izabrati zdrava i kvalitetna grla, zatim osigurati dobru i kvalitetnu hranu i smještaj. Savjet je da se krene s manjim brojem koza jer u vrijeme jarenja može doći do većih problema iz razloga što sva jarad dolazi u kratkom razdoblju, a tada im se treba posvetiti veća pozornost prilikom sisanja prvog mlijeka. U svakom slučaju, pomladak treba uzimati s provjerenih i organiziranih farmi koje se bave ovim poslom više godina, a još bi bilo bolje da su životinje pod kontrolom proizvodnosti, kako bi se znalo od kojih se roditelja uzima pomladak i kako bi se znalo što se može očekivati od kupljenih životinja – kazuje Ćorluka.
Kvalitetno i zdravo
Iako BiH još uvijek ne koristi sve svoje potencijale za uzgoj koza, ipak postoji nekoliko uzgajivači koji su vrlo uspješni u svom poslu i njihove farme zadovoljavaju sve europske standarde, ali kako se trenutačno nisu osigurali svi potrebni preduvjeti, trenutačno uzgajivači nisu u mogućnosti posjedovati rodovnik ili pedigre, a to bi im svakako pomoglo u njihovom daljnjem razvoju i boljoj prodaji mladih grla drugim uzgajivačima. Kako bi se unaprijedila kozarska proizvodnja područja BiH, potrebno je dati prvenstvo produktivnijim pasminama koza, specijaliziranim za proizvodnju mlijeka ili pak mesa, ovisno o smjeru proizvodnje. Na taj način ostvarivala bi se viša i ekonomski isplativija proizvodnja, čime bi dovelo do samozapošljavanja većeg broja ljudi zainteresiranih za kozarsku proizvodnju.
Prema spoznajama Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, prodaja i plasman proizvoda većinom se odvija izravnom prodajom na imanjima uzgajivača koji svoj proizvod prodaju klaoničarima, zatim restoranima i privatnim osobama, a mlijeko izravno prodaju potrošačima ili prave vlastiti sir, sir iz mijeha i ostale proizvode od mlijeka, a u manjoj mjeri mlijeko predaju u organizirani otkup mljekarama. Ova proizvodnja nudi ograničene količine svojih proizvoda koji se plasiraju na ovdašnje tržište. Zbog posebnih karakteristika kozjih proizvoda i male ponude oni postižu povoljne cijene za svoje proizvode, a posebno za mlijeko, sirutku i sir. U ovom Zavodu vjeruju da će s promjenama u navikama potrošača kozje meso i proizvodi od kozjeg mlijeka biti sve traženiji na ovdašnjem tržištu. Uzgajivači koza trebaju stalno pratiti i upoznavati se s novim znanjima i tehnologijama, naravno uz pomoć i praćenje stručnih službi na terenu. Koze u uzgoju iziskuju povoljne smještajne prilike, odgovarajuću ishranu, zdravstvenu njegu, što bi uz pravilan odabir grla za obnovu stada moglo rezultirati visokom i ekonomski isplativom proizvodnjom.
Nijedna druga vrsta domaćih životinja nema toliko različitih proizvoda, odnosno koristi, kao od koza pa bi bh. vlasti trebale ovoj proizvodnji pružiti podršku kako bi se ona unaprijedila, a time i povećao broj koza u BiH. Računa se da trenutačno u FBiH ima oko 50.000 koza i jaradi.
Vlasnik stada od 50 koza kaže da mjesečno zaradi oko 1000 KM, a onaj od 100 koza zaradi i više od 1000 eura. Kilogram jarećeg mesa košta oko 15 KM, cijena litre kozjeg mlijeka kreće se od dvije do tri KM, a sira od 20 do čak 50 KM! Jedan broj kućanstava u Hercegovini uzgaja jednu ili dvije koze za “kućnu upotrebu”. Jedna koza godišnje u fazi laktacije daje od 600 do 800 litara mlijeka.
- Znam što jedem i pijem, od kozjeg mlijeka i sirutke do sira i mesa kozlića, što je ‘zdravo’ i za kućni proračun – kaže Širokobriježanka, vlasnica dviju koza. Sve više jača svijest o tome da su kozje mlijeko i jareće meso s nutricionističke strane kvalitetnije od proizvoda drugih životinja. Kozje, odnosno jareće, meso sadrži samo 2-3% intramuskularne masti, a janjeće i više od 4%. Jareće meso ima malu razinu kolesterola, gotovo kao i pileće. Jedna litra kozjeg mlijeka ima 32 grama bjelančevina, 70% dnevne potrebe trudnice ili dojilje. Preporuča se posebno djeci, starijima i bolesnicima. Koza je s medicinske i veterinarske strane posebna i po tome da je jedina životinja koja ne može oboljeti od tuberkuloze, a kozji maslac koristi se u medicini i farmaciji. Gnoj od koze je najkvalitetniji, a kozja koža koristi se za izradu dipala, gajdi, bubnjeva, torbi, rukavica, novčanika i slično, a kostrijet odlazi u prošlost. No, koza ima novu budućnost. Za razliku od države koja ih je smicala.•
