Želimir Ćović iz Donjeg Putićeva u općini Travnik, poljoprivrednik od 2010. godine, vlastitu je mehanizaciju nabavio kreditom.
Nemaju potporu
No, nema potporu vlasti, a o poticajima da se i ne govori. Cesta do njega još nije u cijelosti pokrivena asfaltom, trofaznu struju su im poslije rata zamijenili monofaznom... Trenutačno mlijeko koje imaju moraju doslovno prolijevati jer ga nitko neće otkupiti ili ih se ucjenjuje jako niskim otkupnim cijenama, piše portal Dolina Lašve. Tužna priča njega i njegova brata Slavena, magistra Muzičke akademije u Sarajevu, koji svira i pjeva po svadbama, prikazana je u nekoliko minuta potresnog videa. Mladi su ostali bez roditelja i sami se iškolovali, kaže Slaven kroz suze. Želimir se bavi poljoprivredom od malih nogu, ali, i uz svu volju i strojeve, nema kome prodavati plodove svoga rada. - Mlijeko navečer prolijevam svinjama. Dotle je došlo. Mljekare ne žele uzimati od nas, a i cijena je niska. Pola marke je cijena mlijeka ako dobiješ premiju. Ja već imam tolike godine, a nikad nisam dobio poticaj. Premiju sam dobio jednu godinu kad sam imao dvije krave. Čim sam počeo povećavati broj, oni odmah krenu smanjivati cijenu mlijeka. Onda sam počeo prodavati po selu. Bio sam uspješan - priča Čović.
Zbog svih problema i borbe za preživljavanje, Čović je odlučio napustiti BiH i otići u Njemačku.
- Srce mi puca. Nemam kome prodavati mlijeko. Trudim se i sve sam sebi ostvario što sam želio, ali nemam to kome plasirati. To je žalosno. Imam kredit, plaćam ga pošteno, ali ovaj mjesec imam za davanja i gorivo. Zato ću ovdje biti do travnja, potpuno zatvaram farmu. Teško mi je što moram ići, ali moram - govori Želimir za Dolinu Lašve.
Otežan put
Snježne oborine i ove zime otežavaju put do Želimirove kuće, što je još jedan od razloga zašto mljekare ne otkupljuju mlijeko od njega. Njemu, kaže, nije teško ni prošetati i nositi mlijeko, ali i dalje postoji opasnost od proklizavanja kombija koji prevoze mlijeko prilikom spuštanja niz Donje Putićevo. Mještani nemaju samo problem s cestama. Želimir priča kako po tri sata moraju peći pitu zbog slabe monofazne struje. - Prije rata imali smo trofaznu struju, ali su nam onda samo uzeli satove i rekli: “Može vama i ova struja”. Puno je strojeva koji ne mogu raditi na ovoj struji. Kada muzem krave, moram gasiti hladnjak i bojler da bih uključio stroj za izmuzavanje. Vodu u kantu točim tri minute zbog slabog pritiska, a nekad sam mogao za minutu - priča Čović. Želimir ide, a Slaven ostaje. Imao je posao u Žepču, ali kada je zatvoren tunel Vranduk, bio je primoran dati otkaz jer je do posla u jednom smjeru morao putovati tri sata.
