Hrvatsko-američki povjesničar, novinar i političar, 91-godišnji Mate Meštrović, sin Ivana Meštrovića, u životnom intervjuu koji smo vodili u njegovu stanu na Srebrnjaku govorio je o svojoj bogatoj karijeri, o svom ocu Ivanu s kojim je bio usko povezan, kao i životu izvan Hrvatske. Mate se kao dječak s obitelji poslije 2. svjetskog rata preselio u SAD, a u Hrvatsku se vratio 1990. godine kako bi pridonio borbi hrvatskog naroda za samostalnost. Godine 1993. izabran je za zastupnika u Županijskom domu, a od 1997. do 1999. godine bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Bugarskoj.
Izbjegavam društvene kontakte. Uglavnom sam kod kuće, šećem redovito po Srebrnjaku, tamo susrećem vrlo malo ljudi.
Nedostaje li vam društveni život?
Itekako! Čovjek se nelagodno osjeća, ne znate tko je zaražen, tko nije. Hvala Bogu, naš dom je lijep i osunčan pa barem mogu na terasi uživati na suncu ako već ne u društvu prijatelja.
Planirate li se cijepiti?
Mislim da hoću. Nisam htio biti baš među prvima, već sam pričekao malo da vidim kako će se to razvijati. Kada sam bio mlad, u američkoj vojsci dali su mi nekoliko cjepiva protiv raznih bolesti i nakon toga sam razvio alergiju koja mi je ostala čitav život. Zato se nisam žurio, nego sam malo pričekao da vidim.
Rođeni ste 1930. u Zagrebu, ali već 1942. s obitelji ste otišli u Italiju, a nakon toga u Švicarsku zbog očeva otvorenog antifašističkog stava. Koliko ste tada bili svjesni rata, stradanja i svih tih okolnosti?
Nas je rat zatekao u Splitu. To je bilo oko Uskrsa. Bili smo otišli na pokop babe Marte. Jednog dana, rano ujutro, kuća nam se zatresla. Moj otac se probudio i tvrdio da je to potres, dok su sestre tvrdile da su vidjele avione koji nisko prelijeću. Nije se uopće znalo da je počeo rat. Talijani su došli bombardirati Split. Dobar dio njihovih bombi pao je u more, a neke su pogodile nekoliko zgrada. Bilo je više mrtvih. Nakon toga više nisu bombardirali jer je na Marjanu bio jedan stari francuski top iz Prvog svjetskog rata i, kada bi se talijanski zrakoplovi ponovno približili, naši bi počeli pucati iz tog topa.
Jeste li u Splitu dočekali ulazak Talijana?
Da, sjećam se ulaska Talijana u Split, okupacije. Počeli su šikanirati moga oca, došli bi pretraživati našu kuću zbog oružja itd. Drugim riječima, nisu ga htjeli uhititi, već su htjeli da ode iz Splita jer se za vrijeme Prvog svjetskog rata snažno zalagao protiv aneksije Dalmacije koja je bila obećana Talijanima Londonskim ugovorom. Tada smo otišli u Zagreb. Sjećam se, to je bilo ljeto 1941., uz željezničku prugu do Karlovca bili su talijanski vojnici, a od Karlovca do Zagreba su bili Nijemci. Već smo se u jesen vratili u Split. Sjećam se da je vlak išao jako sporo jer su partizani već minirali prugu i bilo je opasno. Međutim, otac se sam ponovno vratio u Zagreb kako bi ishodio putovnice za nas sve kako bi mogli otići u Španjolsku. Tada su ga uhitili ustaše. Mi smo bili u Splitu u velikoj kamenoj palači koju je bilo teško grijati jer je trebala tona ugljena na dan. Po kući smo hodali u zimskim kaputima. Kod nas se sklonio Milan Čurčin sa svojom suprugom Darom i dva sina, Nikom i Ivanom. Niko je umro u našoj kući od meningitisa. Tada je, 1942., situacija postajala sve teža. Partizani su već bili na Muću kod Klisa, Talijani su bili u Splitu u opsadi, a s njima su bili i četnici sa šubarama na kojima su imali mrtvačke glave. Partizani su ubijali po Splitu neke Talijane i njihove suradnike. Sjećam se, jedne noći se čulo bombardiranje Mosora od talijanske artiljerije, vidjeli su se plamenovi kuća koje su gorjele. Kuće su palili četnici jer se Talijani nisu usudili ići u napad. Moj stariji brat bio je član SKOJ-a i preko noći su pisali parole po zidovima. Mama je bila jako zabrinuta za njega i bojala se da će nastradati.
Što je u međuvremenu bilo s ocem?
Nakon što je moj otac pušten iz zatvora, otišao je na bijenale u Veneciju. Zanimljivo je da je iz Hrvatske otputovao s putovnicom koju je osobno potpisao Ante Pavelić. Poglavnik je bio naredio Eugenu Didi Kvaterniku, koji je bio šef policije, da potpiše tu putovnicu, a ovaj mu je vratio putovnicu s porukom neka on zapovijeda svojoj ženi. Tako da je Ante Pavelić osobno morao potpisati putovnicu mom ocu. U Veneciji se otac susreo s talijanskim kraljem Viktorom Emanuelom kojega je poznavao iz ranijeg vremena. Talijanski kralj je već tada shvaćao, 1942. godine, da rat ide naopako i bio je vrlo deprimiran. Nakon toga moj je otac otišao u Rim, a mi smo došli za njim iz Splita. Sjećam se, putovali smo brodom iz Splita do Rijeke. Tamo negdje kod Šibenika bila je engleska podmornica koja bi svako malo torpedirala brodove. Naša lađa je bila puna talijanskih vojnika koji su stajali na strani i zamalo da se brod nije prevrnuo jer su oni svi bili na jednoj strani zato što su se bojali torpeda koji bi, da su Englezi gađali, došao s vanjske strane. Na sreću, to se nije dogodilo. Iz Rijeke smo vlakom dalje išli u Rim. Sljedeće godine iz Rima smo otišli u Švicarsku s putovnicama NDH, točno na dan kada su se saveznici iskrcali na Siciliju. Svoju putovnicu NDH koju je potpisao Ante Pavelić moj je otac morao predati švicarskim vlastima. Kasnije je ta putovnica došla u ruke jugoslavenske ambasade u Švicarskoj. Srbi iz ambasade radili su na tome da moj otac bude izbačen iz zemlje. Tada je bio pozvan na sastanak sa šefom federalne policije Švicarske koji mu je rekao: “Znate, ja potpisujem mnogo dokumenata svaki dan i ne gledam baš sve što potpisujem, ali slučajno sam vidio vašu putovnicu na mom stolu na kojoj stoji nalog za protjerivanje iz Švicarske. Taj je nalog trebao imati već tri potpisa i dva potpisa ima, ali treći, moj, neće imati”.
Ali uskoro ste ipak krenuli za SAD?
Osobni izaslanik tadašnjeg američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta u Italiji Marron Taylor dao nam je specijalne američke vize izvan određenih kvota. Takve vize davale su se ljudima za koje je Amerika prosudila da je od interesa da dođu u njihovu zemlju. Na putu za Ameriku zaustavili smo se u Parizu gdje se otac sastao s Vladimirom Mačekom. Razgovarali su o bitnim stvarima, a meni je to bilo dosadno jer imao sam samo 16 godina.
Jeste li bili bliski s ocem Ivanom?
Bio sam jako blizak s ocem, njegov mezimac. Dok sam bio mali, govorio je da je on mene rodio, ja sam znao tko mi je otac, ali nisam bio siguran tko mi je majka (smijeh). Sjećam se jednog događaja, bilo mi je oko šest godina. Bio sam u našoj kuhinji pokraj prozora sa svojim starijim bratom Tvrtkom. Jedna žena prošla je pored prozora, a moj brat Tvrtko je rekao: “To je žena našeg oca.” To je bila tatina bivša supruga Ruža. Ja sam se preplašio jer, ako je ta žena supruga mog oca, tko je onda moja majka? Ja sam otrčao do svoje mame i upitao je je li ona moja mama? Zagrlila me i nasmijala se. Uvijek sam bio uz oca i često mu sjedio u krilu. Kad bi on radio u ateljeu, nije podnosio da netko bude tamo. Jedino je svom pomoćniku i šoferu dozvoljavao da mu dolazi i pomaže. Nosio bi mu glinu pa bi pokrivao kipove. A naravno, ja sam bio jedini kojem je bilo dozvoljeno biti u ateljeu dok on radi. Dok je otac radio svoje, ja sam se igrao s plastelinom i postavljao mu pitanja. Nakon nekog vremena znao mi je reći da prestanem jer ne može raditi i voditi razgovor sa mnom. Ja bih prestao, ali nakon par minuta opet bih počeo s pitanjima. Moj otac je puno pušio i često bi zapalio cigaretu, stavio je u pepeljaru i zaboravio na nju. Nakon minute dvije zapalio bi drugu. Meni je uvijek govorio da ne pušim, da je to loše. Ja, hvala Bogu, ne pušim.
Koliko se njegov antifašizam razlikuje od ovoga današnjeg, kakav se javno proklamira u Hrvatskoj?
Tadašnji antifašizam bio je usredotočen direktno protiv nacističke Njemačke, u manjoj mjeri fašističke Italije. To je bio antifašizam koji je bio direktno povezan s Hitlerovom Njemačkom i Mussolinijevom Italijom. Danas je antifašizam ideološki. U ono vrijeme bio je povezan i zemljopisno i ideološki, dok je danas samo pitanje ideologije. Razlika je velika. Zanimljivo je to da su se Nijemci nakon poraza u Drugom svjetskom ratu potpuno odmakli od nacizma, Hitlera i njegove ideologije. Ali još uvijek imamo Hrvata koji slave Antu Pavelića i de facto ustaški pokret koji je, po mojemu mišljenju, nanio veliku štetu Hrvatskoj. Na kraju Hrvatska je država, kao što je to rekao Stepinac, bila izražaj želje hrvatskog naroda, ali nije ona uspostavljena od hrvatskog naroda, već Mussolinija i prvenstveno uz podršku Hitlera. To je bila jedna tvorevina koja je bila stvorena od Italije u prvom redu, pa i od Njemačke, koja ustvari nikada nije imala kontrolu nad čitavim svojim teritorijem. Od same uspostave NDH Hrvatska je bila okupirana do Karlovca od Talijana, a na sjeveru su bili Nijemci. Vrlo brzo nakon propasti Jugoslavije pokrenuo se četnički i partizanski pokret i NDH nikad nije bila u posjedu čitavog svog teritorija. Talijani su bili u Dalmaciji sve do kapitulacije Italije 1943. godine, nakon toga su partizani već došli u Split. NDH su stvorili Mussolini i Hitler. Ali ljudi vjeruju u svašta. Sada se mi čudimo da ima toliko milijuna Amerikanaca koji vjeruju u Trumpovu priču da je on ustvari pobijedio na izborima i da su izbori ukradeni. Mi se sada čudimo kako ljudi mogu vjerovati u takve laži, ali, na kraju, ljudi su u prošlosti vjerovali da je Zemlja plosnata, da postoje vještice, vjerovali su u svašta. Ljude možeš dobiti, nažalost, da vjeruju u bilo što.
Jesu li vas veći dio života doživljavali samo kao sina Ivana Meštrovića ili ste zbog impresivne novinarske, sveučilišne, diplomatske, pa i vojne karijere uspjeli stvoriti svoje ime?
Nikada se nisam mogao u stvari odvojiti od svoga oca jer je on bio dominantna osoba u mojem životu. Sjećam se kada je umro u siječnju 1962. godine, bio sam u New Yorku, nazvala me mama telefonom i rekla tužnu vijest. Odmah sam, usred noći, krenuo prema njima u South Bend u Indianu gdje su živjeli. U jednom trenutku imao sam neki čudan osjećaj, kao da sam se tog trena oslobodio oca, dobio slobodu. Ali to je brzo prošlo. Jer biti sin oca kao što je bio moj prednost je i privilegij, ali i jedno veliko breme. Ljudi te neprekidno uspoređuju s ocem. Nikada me nije gurao da se bavim umjetnošću. Smatrao je da čovjek treba sam naći čime će se baviti, prema svome nadahnuću. Njemu je bilo važno da sam školovan. Kad sam došao u Ameriku, u Syracuse, upoznao sam suprugu predsjednika tog sveučilišta i razgovarao s njome. Ona je rekla kako znam mnogo više nego moji vršnjaci Amerikanci. Zamolila je svog muža da me odmah upiše na sveučilište. Sjećam se da je u to vrijeme bilo mnogo veterana Drugog svjetskog rata koji su studirali na tom sveučilištu jer je američki Kongres izglasao da država plaća njihovo školovanje na sveučilištu. Oni su to učinili, između ostalog, i zbog toga da sva ta gomila ljudi ne prijeđe u radni odnos i bude mnogo više nezaposlenih. Tako su smanjili pritisak velikog broja ljudi koji su odjednom završili vojni rok. Meni je bilo samo 16 godina, a mnogi moji kolege su tada imali 25, 30, 35 godina. Osjećao sam se malo čudno i nelagodno. Doktorirao sam na sveučilištu Columbia u New Yorku s 26 godina. Počeo sam svoj doktorat prije mobilizacije, a završio ga nakon vojske. Doktorirao sam suvremenu europsku povijest, tema je bila “Jugoslavensko ujedinjenje i počeci srpsko-hrvatskog spora 1918. – 1923. godine”.
Imate status korejskog veterana?
Tehnički, rat nije bio završen u vrijeme služenje mog vojnog roka. Vi ste veteran Drugog svjetskog rata ako ste bili u Americi za vrijeme čitavog rata ili na Iwo Jimi i Okinawi. To je bilo pitanje roka. Kada sam ja mobiliziran, rat nije bio službeno završio i svi oni koji su bili u vojsci u to vrijeme veterani su toga rata, bez obzira na to jeste li bili u Koreji ili u Islandu. Ja sam tehnički veteran Korejskog rata, ali nisam bio u Koreji. Vojsku sam proveo u Sjevernoj Karolini i poslije na Havajima.
Kako ste se uopće našli u vojsci?
U ono vrijeme je bila obavezna mobilizacija. Nisam ja bio dobrovoljac. Mene su mobilizirali kao i druge mlade ljude. Pozovu te na sastanak da procijene kamo da te smjeste. Taj razgovor je obavljao jedan mladi čovjek, nije bio oficir, on je u to vrijeme završavao svoj vojni rok. Jako lijepo sam s njim razgovarao i on me poslao u specijalnu jedinicu za psihološki rat u koju se obično dolazilo samo preko političkih veza. Veći dio svog vojnog roka proveo sam u Honoluluu na Havajima, u glavnom stožeru američke vojske za Pacifik. Ustvari je bilo zabavno i tamo sam stekao svoja najbolja američka prijateljstva.
Bavili ste se dugo novinarstvom – što su bile teme o kojima ste pisali?
Dok sam bio u magazinu Time, pisao sam o svjetskim zbivanjima. Filozofija Timea bila je: “ne želimo imati stručnjake koji pišu članke jer stručnjaci pišu za stručnjake, a mi pišemo za publiku”. Morali smo pisati kao dio te publike. Morali smo vidjeti tu problematiku kao što bi je vidio svaki prosječan čovjek. Počeo sam kao novinar i završio kao jedan od urednika.
Osamdesetih godina bili ste u čelništvu Hrvatskog narodnog vijeća. Na čemu je bio fokus?
Hrvatsko narodno vijeće zalagalo se za uspostavu demokratske hrvatske države. Ja sam poznavao Hrvate u New Yorku i New Jerseyu koji su bili članovi HNV-a i ranije dok nisam još bio formalno član. Pomagao sam im u pisanju pisama ili proglasa, kao i reklama na engleskom jeziku koji su oni slabo govorili i pisali. Meni se čini da je tu bila odlučujuća smrt Tita 1980. godine. Već je bilo jasno da Jugoslavija preživljava zbog Tita i da će ona otići s njime. Tito je nekako držao Jugoslaviju još u cjelini, ali to se sve drmalo. Prije toga ostvarenje hrvatske države nije bilo izgledno. Na ostvarenje hrvatske države utjecao je i raspad SSSR-a. Da se SSSR nije raspao, teško da bi se i Jugoslavija raspala. To je bio dio tog jednog procesa. Kao što je Jugoslavija i stvorena kao dio procesa, tj. sloma Austro-Ugarske, nestanka multinacionalne države, onda se trebalo nekako to sve skupa nakon tog rasula i složiti. To su sve veliki povijesni pokreti.
Je li vas istaknute članove HNV-a pratila Udba?
Naravno da jesu. Rekla mi je Savka Dabčević, kad bih došao u Zagreb i bio izvan hotela, onda bi došli u moju sobu i pregledavali prtljagu. Dali su mi i pratnju. Kada sam bio u Srbiji pedesetih godina, imao sam pratnju. Bio sam upoznao srpskog novinara Miodraga Maksimovića. Pisao je za Politiku. Sprijateljili smo se i on me vodio naokolo po Srbiji, pa i k nekoj svojoj rodbini blizu Čačka. Rano ujutro hodali smo cestom, dolazio je neki srpski seljak prema nama i Miodrag ga je pozdravio sa: “Zdravo, brate Srbine, danas je lep srpski dan.” Ostao sam zaprepašten, nikada nisam čuo u životu da se nekoga pozdravlja na taj način. U Jugoslaviji su bili pametni i nisu mi poslali nekog udbaša da se vidi da je baš on udbaš, znate. To su ljudi koji su radili za dvije strane. I, na kraju, kako je Tuđman došao na vlast? To sve ostaje na neki način misterij.
Kako ste doživjeli kad je Zvonimir Bušić oteo avion? To baš i nije pomoglo Hrvatima....
To su sve bila mutna posla. UDBA i KOS infiltrirali su se u hrvatsku emigraciju. Nije se znalo tko je član Udbe, a tko nije, tko radi za američku politiku, tko je doušnik. Tu je vrijedila ona priča: “Imam tri brata Hercegovca, jedan je udbaš, drugi svećenik, a treći luburićevac i oni se sastaju i nešto međusobno govore.” I ta otmica aviona bila je mutna. Tada je svećenik u New Yorku bio fra Ljubo Čuvalo kojeg su Amerikanci optužili da je stajao iza te otmice, ali ga nisu uhitili jer je svećenik. Tada su napravili pritisak na Crkvu da ga makne i bio je premješten u kanadsku zabit, tamo ga se lakše moglo eliminirati, pisao mi je. Možda je Udba znala za otmicu aviona i nekima je bilo u interesu da se blati Hrvate i proglasi ih se teroristima. Jugoslavenska propaganda bila je usmjerena na dva cilja – da su Hrvati fašisti i da su teroristi. Oni bi Hrvate uvijek udarali po toj liniji. Nitko u Americi nije mogao odobriti otmicu američkog aviona i ugrožavanje života tih potpuno nevinih putnika koji nemaju veze s tom problematikom.
Kad ste upoznali Tuđmana?
Bilo je to 60-ih godina. Živio sam u New Yorku. Ivan Supek pisao mi je da u Ameriku dolazi Tuđman i da bi me volio upoznati. Nakon što je Tuđman stigao, pozvao sam ga na ručak. Na ručku, osim Tuđmana, bili su i Zbigniew Brzezinski i Philip Mosely, vodeći američki stručnjak za Sovjetski Savez. Od tada sam s Tuđmanom imao kontakte povremeno kad bih došao u Jugoslaviju. Posjetio bih ga u njegovoj vili u Tuškancu, pokušao sam mu poslati neki novac preko fratara da mu pomognem, ali on ga nikada nije dobio. Meni nije bila jasna njegova veza s krajnjom desnicom, ljudima koji su bili povezani s političkim atentatima. Kako su najekstremniji hrvatski desničari dobili dozvolu da dođu na prvi Kongres HDZ-a u Zagreb? Bili su proglašeni neprijateljima i teroristima, a dolazili su tu na sastanak bez problema. Tuđman je dobivao dozvolu da putuje inkognito izvan Jugoslavije i da se vrati a da mu se ništa ne dogodi. Očito je imao nečiji placet ili podršku. Znam da je Tuđman dobio 2 ili 3 milijuna dolara od fra Ljube Krasića, župnika u Norvalu u Kanadi, što je bilo važno u tom trenutku pokretanja HDZ-a.
Zašto HNS, a ne HDZ?
Ja sam prvo bio u HNS-u kod Savke Dabčević jer sam od ranije poznavao Miku Tripala koji je na mene stavio dojam pametnog, karizmatičnog čovjeka. Vrlo me impresionirao. I Savka je na mene ostavila vrlo dobar dojam, jedne razborite, energične i karizmatične osobe. Tu je bio i general Rukavina čiji je brat bio ustaša, a on je bio jugoslavenski general. Tu su bili ljudi koji su se meni više sviđali nego društvo u HDZ-u u koji su prešle dvije trećine članova Komunističke partije. Kasnije, kada je već bio na vlasti dulje vrijeme, Tuđman me zvao i pitao me: “Što vi hoćete?” Nisam razumio pitanje. On je valjda smatrao da se ja bunim jer nisam dobio što sam želio. “Želite li biti ministar, ambasador, želite li kuću, brod... što želite? Da budemo otvoreni, da se ne igramo miša i mačke?” Ja sam naprosto bio uvrijeđen i mislio, ako on mene zove na sastanak u četiri oka, da ima neki prijedlog i, recimo, kaže: “Vi poznajete Ameriku i budite naš predstavnik u UN-u“, a ne da ja njemu kažem da ja hoću to, to i to.
Jeste li na njegovu inicijativu postali ambasador u Bugarskoj?
Ivan Aralica je rekao da me on predložio Tuđmanu.
Ali vi ste se razišli s Tuđmanom i stalno ste ga javno kritizirali, prozivali i napadali u javnosti?
Moji odnosi s Tuđmanom bili su svakojaki. Ja sam u Americi izdao njegovu knjigu “Nacionalizam u istočnoj Europi”. Problem u toj knjizi bio je što je Tuđman htio predstaviti problematiku Hrvatske, a da to prekrije, uključio je pisanje o Baskima, Kataloncima i drugim manjinskim narodima. Vidjelo se da nije baš stručan u tom području, odnosno nije dubinski upoznat s tom problematikom. Smisao je bio da on tu svoju tezu o hrvatskoj nezavisnosti predstavi Americi. Ta se knjiga prodala samo u 700 primjeraka. On meni nije nikada ništa direktno prigovorio, ali sam čuo od treće osobe kako je govorio da sam ja sabotirao tu njegovu knjigu po nalogu CIA-e.
Što su vaše glavne političke agende – kakvu ste Hrvatsku zamišljali?
Mog su oca optuživali da je jedan od ideoloških stvaratelja Jugoslavije. Na neki način to je i točno, s tim Vidovdanskim ciklusom koji je on napravio i zalaganjem za stvaranje Jugoslavije. Ja smatram da su Hrvati dobro prošli i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu uzevši u obzir da su bili na poraženoj strani. Hrvatska bi bila poražena da je spašena nakon Prvog svjetskog rata. Budući da je bila uključena u Jugoslaviju, Srbija nije uzela Bosnu i dio Dalmacije, a Talijani drugi dio Dalmacije. Hrvatska bi u suprotnom bila svedena na amputiranu zemlju koja ne bi bila mogla opstati. U Drugom svjetskom ratu opet je Hrvatska bila poražena država, dio nacističkog poretka, i izbor je bio između partizana i četnika. Tu nije bila izbor hrvatska država i Jugoslavija, već hoće li Jugoslavija biti četnička srpska ili će biti komunistička Jugoslavija. Za Hrvate je bilo mnogo bolje da su pobijedili partizani jer oni nisu bili protiv Hrvata kao naroda, već protiv svojih ideoloških protivnika. Oni su uspostavili, barem na papiru, jednu federalnu državu, i Hrvatska je i nakon Domovinskog rata i neovisnosti ostala u toj avnojskoj granici. Kroz povijest je hrvatska politika često bila vođena na krivi način. Naravno da nisam sada zadovoljan situacijom kakva je u Hrvatskoj, kao što to nije ni većina Hrvata koji su htjeli imati nezavisnu državu, a sada su iz Jugoslavije prešli u EU. Hrvati su prvo bili dio Austro-Ugarske, zatim su bili dio Jugoslavije, gdje su Srbi imali glavnu riječ, a sada su dio EU gdje glavnu riječ ima Bruxelles. Vrlo je teško imati jednu malu nezavisnu državicu u svjetskoj konjukturi gdje imate velesile.
Kako gledate na današnje političke prilike u Hrvatskoj?
Očito je da veliki broj Hrvata jako loše živi u Hrvatskoj, zapravo je većini ljudi materijalno gore nego što im je bilo u Jugoslaviji 70-ih i 80-ih godina kada je već taj režim olabavio. Ljudi glasaju za jedne pa se razočaraju pa glasaju za druge i vide da od toga nema ništa, pa se stranke brzo raspadnu i opet preslože nove. Mnogi ulaze u politiku iz osobnih interesa, a ne da učine nešto za dobrobit hrvatskog naroda.
Kako gledate na premijera Plenkovića?
Plenkovića sam upoznao kao diplomata u Parizu. Supruga i ja pozvani smo na ručak kod tadašnjeg veleposlanika Mirka Galića. Tada je Plenković na mene ostavio odličan dojam zgodnog, pametnog, finog, obrazovnog i civiliziranog čovjeka koji govori strane jezike i dobro se uklapa u međunarodni ambijent. Danas se na njegovu licu vidi umor i općenito se promijenio. Ta naša politika izjede čovjeka, osim Vladimira Šeksa koji je rijetka iznimka.
Jeste li glasali na američkim izborima?
Ne, nisam. Bilo je komplicirano, ali nikada nisam bio za Trumpa.
Mislite li da će Biden biti bolji predsjednik od Trumpa?
Ma sigurno da će biti bolji, bit će mirnija situacija. Znate što možete očekivati od njega. On je postao senator s 30 godina. U politici je već 50 godina. Neće napraviti neku ludoriju. Smirit će situaciju. Amerika se mijenja. Kada sam ja došao u Ameriku 1947., 90 posto Amerikanaca bilo je klasificirano kao bijelci, a danas ih je svega 59 posto. Sada su šefovi velikih američkih tvrtki kao što su Google, Microsoft, IBM i ljudi iz Indije ili Indijci rođeni u Americi. Bijelci koji žive u manjim sredinama često su manje obrazovani, siromašniji su i osjećaju se ugroženima. Oni gube Ameriku. Trump nije stvorio tu svoju bazu. Ona je postojala, ali nije mogla doći do izražaja. Kada se pojavio Trump, ti bijelci su ga vidjeli kao spasitelja. Amerika gubi svoj položaj kao glavna sila svijeta, a parira joj Kina.
Tko se brine za ostavštinu vašeg oca?
Osim nas njegovih nasljednika, o toj ostavštini morala bi se brinuti kulturna ustanova Muzeji Ivana Meštrovića koja je naslijedila bivšu Fundaciju Ivana Meštrovića. Nažalost, politika bira ravnatelja Muzeja Ivana Meštrovića, a istodobno daje tako malo novca da je čudo što Muzeji Ivana Meštrovića opstaju i što stručni djelatnici nekako uspijevaju u nemogućim uvjetima postići bilo što. Najveći apsurd je da je političkom odlukom danas sjedište Meštrovićevih muzeja u Splitu, a ne u glavnom gradu Hrvatske, gdje je darovnica 1952. i rađena. Ivan Meštrović zaslužuje da ga i današnja politika više poštuje kao najvećeg donatora u kulturi jer jedini je darovao državi i svoja najbolja djela, enorman broj kipova, ali i vlastite zgrade, obiteljski dom, obiteljsku ljetnu palaču, obiteljski mauzolej itd. Meni je drago da je moj otac napravio darovnicu 1952. jer inače sve to bi možda propalo u Jugoslaviji. Nakon rata u naše kuće uselili su se razni ljudi, bio je veliki nered, puno toga je nestalo, a danas ipak postoje Muzeji. Kada je moj otac donosio tu odluku, meni su bile 22 godine i pitao me slažem li se s time. Naravno da sam se slagao. Nikada mi nije palo na pamet da se ne bih slagao s time. Ali sve to ide teško, sporo. Npr., u Drnišu se nalazi remek-djelo mog oca “Vrelo života” (1907.) koje je prije bilo u dvorcu Karla Wittgensteina u Beču, a 1957. ga je Meštrović otkupio i poklonio Drnišu. Taj granitni kip huligani su nekoliko puta teško oštetili te propada, a ni nakon dugogodišnjih mojih i molbi Drnišana, Ministarstvo kulture nije pristalo dati 50-ak tisuća kuna da se “Vrelo života” spasi. To je samo jedan primjer kako se politika danas brine o očuvanju djela Ivana Meštrovića.
Postoje li neke stvari vašeg oca koje javnost još nije vidjela – možda neke umjetnine ili neka pisma, neki rukopisi...?
Naravno, to je moja privatna obiteljska arhiva, jedan dio je u Americi, drugi u Hrvatskoj. Postoji i velik broj kipova koji su u obiteljskom vlasništvu u Americi i u Hrvatskoj (ti kipovi, crteži i slike su u pohrani u Gliptoteci, u Muzejima Ivana Meštrovića u Zagrebu i Splitu itd.). Budući da hrvatska publika slabo poznaje američko razdoblje stvaralaštva mog oca, a i da bismo potakli ideju o doniranju u našoj zemlji, na inicijativu moje supruge u zadnjih nekoliko godina poklonili smo Meštrovićeva kapitalna djela iz Amerike, vrijedna oko pola milijuna dolara, prema procjenama svjetskih aukcijskih kuća. Nažalost, ministrica kulture nije ni došla na prezentaciju tih kipova, što govori puno o odnosu politike prema kulturi i donatorstvu. Za sličnu gestu prema Republici Poljskoj njihov predsjednik je meni i mojoj supruzi uručio najveće odlikovanje za doprinos u kulturi, Komandorski križ Ordena zasluga. Arhiva u Ateljeu Meštrović na Gornjem gradu pripada meni, arhivu na sveučilištu Notre-Dame donirao sam ja: da bude omogućen pristup istraživačima djela moga oca. Kuća u Mletačkoj prema darovnici iz 1952. trebala je biti samo privremeni Meštrovićev muzej dok država ne nađe bolje rješenje za trajni smještaj muzeja Ivana Meštrovića u Zagrebu. Međutim, tužno je i žalosno da ni nakon 70 godina darovnica nije i u tom segmentu ispoštovana! Naša nekadašnja obiteljska kuća mora biti samo spomen-kuća, a enorman broj kipova koji su sada natrpani u njoj ili sakriveni u podrumu ili razbacani po drugim mjestima, kao i u Gliptoteci HAZU u Zagrebu ili u Spomen-galeriji Meštrović u Vrpolju, mora dobiti novi adekvatni izložbeni prostor. Tužno je koliko malo država ulaze u umjetnost i kulturu. Narod uvijek govori da će biti bolje, samo ne znam kada.
