“Zovem se Alisa Mahmutović i da nisam majka Mahira Rakovca, nedavno tragično preminulog četrnaestogodišnjaka, preko ovog teksta bi se prešlo kao preko svakog recepta za brzo mršavljenje…Majka sam, a moje dijete leži u hladnom grobu. Moj četrnaestogodišnji dječak, sat vremena prije smrti, sjedio je na prozoru zgrade u kojoj je živio, a zatim je zapalio školski ruksak s udžbenicima i zauvijek otišao s ovog svijeta. A posljednjih sat vremena za mene će ostati vječni misterij. Zamislite samo sat vremena i na autobusnom stajalištu, a kamoli sat vremena pred sigurnu smrt. Taj i takav sat duži je od vječnosti.” Ovako svoje otvoreno pismo “svima nama kojih se tiče” počinje majka dječaka Mahira Rakovca koji je sredinom prosinca izvršio samoubojstvo bacivši se sa zgrade u kojoj je u Sarajevu živio s majkom i očuhom, poznatim intelektualcem i sveučilišnim profesorom Dubravkom Lovrenovićem.
Otvorenom pismu ožalošćene majke Alise Mahmutović, također sveučilišne profesorice, prethodilo je Lovrenovićevo obraćanje javnosti preko Facebooka. – Borim se s osjećajem najtežeg mogućeg gubitka – gubitka djeteta kojem, istina, nisam bio biološki otac, ali koje me zvalo ocem i bio je moj sin. Dolazim s užasnom spoznajom koju još nisam preradio i ne znam hoću li ikada, da je moj Mahir, prema svemu onome što je, na žalost, tek nakon njegove smrti izašlo na vidjelo, žrtva vršnjačkog nasilja. Sve se, brže nego što se očekivalo, raspliće i slaže u sliku na kojoj bi Mahirovim vršnjacima - zlostavljačima i zlostavljačicama, pozavidio i “stanovnik” Danteovog pakla – napisao je Lovrenović i prvi skrenuo pozornost javnosti na mogućnost da se nesretni dječak na put u smrt odlučio zbog maltretiranja kojem je bio izložen od drugih tinejdžera.Lovrenović u svom obraćanju javnosti proziva institucije i pedagoge koji nisu prepoznali ili reagirali na zlostavljanje, a majka u još emotivnijem pismu na određeni način proziva i sve druge na koje je naslovljeno pismo, od Ministarstava obrazovanja, škole koju je do nekoliko mjeseci pred smrt pohađao njezin sin, do medija i susjeda.- Portali, gladni senzacija i krvi, dok je Mahir još ležao na pločniku ispred zgrade prenijeli su da je anonimna susjeda vidjela dijete kako najmanje sat sjedi pored prozora. Treba li ovo komentirati ili je ovo samo dokaz našeg tradicionalnog ‘merhametluka’? A meni opet, kao majci, ostaje pitanje – kako da nam nitko toga dana nije pokucao na vrata? Hoće li nam anonimni susjed barem sad pokucati? Toliko o susjedstvu i našem opjevanom ‘merhametluku’, piše ogorčena majka koja je prije dva tjedna pokopala sina jedinca.Ogorčena je ona, očito je to iz pisma, i na policiju zbog načina kako se ponijela u cijelom slučaju. - U trenutku dok se moj suprug i ja pripremamo za poslovni izlazak – zazvonio je interfon, jednom, dugo. A poslije petnaestak minuta ponovno, višekratno: dižem slušalicu – javlja se ženski glas s pitanjem: Živi li tu dječak koji ima četrnaest godina? Odgovorila sam potvrdno, dok je ženski glas zapovjedio da siđem jer nas treba policija. Interfonom su nas, jer je očito sedmi kat tog dana bio previsoko, pozvali pred ulaz zgrade, da sasvim nepripremljeni svjedočimo užasu, u kojem je već sudjelovala radoznala svjetina dajući anonimne izjave. Zato, molim vas, policiju ovoga grada, da mi odgovorite na pitanje: Imate li djecu? Policija me, u trenu kad svjedočim užasnoj smrti jedinog sina, stavila pred rulju, znatiželjnu masu, vatrogasce i hitnu pomoć. Naravno i kamere su već bile tu jer su svi znali prije mene. Znači li to da ćete imati isto ili više srca prema malodobnim sadistima koji su mi dugotrajnim, sustavnim i nadasve morbidnim zlostavljanjem dijete otjerali u smrt? Znači li to da ćete i njima, čija su vam imena i obiteljski pedigrei poznati, također zvoniti jednom najprije dugo, a zatim i višekratno? I znači li to da ćete i s njima na isti ili sličan način postupiti ili su oni toliko zaštićeni da mogu uraditi što god požele, pita u svom pismu Alisa Mahmutović. Zamjera ona i “nepoznatom stanaru zgrade” koji je dao izjavu pod uvjetom da ostane anoniman, zašto je cijeli sat gledao dječaka koji sjedi na prozoru požarnih stepenica osmog kata – a da ga ne upita je li dobro, zašto ne ide kući, muči i ga što, gdje su mu roditelji ili da ga pozove u svoj stan?-Jeste li za trenutak svjesni da ste samo s nekoliko pitanja i jednom ljudskom gestom mogli spasiti jedno dijete. Imate li, susjede, dušu? Čega se bojite? Koga, pa ste anonimni? Ili vas je ipak stid, pita Mahirova majka.Posebno ogorčenje pokazuje prema pojedinim medijima koji su se, kako kaže, naslađivali fotografijama dječakove smrti i detaljima cijelog “slučaja”. Podsjeća da su pojedini portali objavili cijelu galeriju fotografija s obiteljskog pogreba bez znanja obitelji. Drugi su, pak, iznosili potpuno neistinite informacije, a bilo je i onih koji su objavili osmrtnicu s imenom žrtve.- Molim Vijeće za tisak da mi pomogne. Molim vas, kao ljude, i one od vas koji ste roditelji – da ne dopustite ovo mučenje i iživljavanje nad roditeljima žrtve. Vi to možete, poručuje majka Alisa.
Ipak, najviše prostora u svom pismu, ali i najviše ogorčenja Alisa pokazuje prema obrazovnim ustanovama, pedagozima i Mahirovim vršnjacima “zaštićenim sinovima i kćerima gradske elite koji su se iživljavali nad njim”.- Dvije godine Mahir je pohađao Međunarodnu školu na Ilidži. Što se uzornom i odličnom djetetu događalo u te dvije godine? Što se može dogoditi djetetu, toliko strašno, toliko neizdrživo da to ne može podijeliti s rođenom majkom? Što se to užasno i neljudsko i danas događa u toj školi – da je moglo četrnaestogodišnjaka otjerati u grob? Što krijete? I za čiji račun? Koliko djece danas šuteći pati i razmišlja o samoubojstvu, dok vi šutite, nastavnici, pedagozi, prosvjetni inspektori, silna ministarstva? Može li novac kupiti baš sve? Bojite li se Boga ili mislite da ste i s Njim napravili poslovni aranžman? O postocima ovdje neću. Plaća i topli obrok dovoljni su nastavniku da gleda i šuti kako se tope životi djece, čiji roditelji ne pripadaju tranzicijskom miljeu. Istina, ne svima, jer neki su mi sa strahom u očima i sniženim glasom savjetovali da Mahira ispišem iz Međunarodne škole, što sam jedva dočekala i uradila u lipnju prošle godine, nadajući se da sam riješila problem jer nisam znala i nisam ni mogla znati razmjere zločina koje su maloljetne sadističke strukture ličnosti sposobne i pomisliti, a kamoli uraditi. Životi naše djece vrijede ljetovanja u Turskoj ili eventualnoj nekoj solidnoj lokaciji na Bosforu, piše u Alisinu pismu.Naglašava da njezin sin, koji nije imao loše ocjene, nije pio, nije se drogirao, nikome nije pravio probleme, a najmanje je bilo koga zlostavljao, izgubio svaku nadu jer je u školi bio višestruko izdan.- S jedne strane od svojih prijatelja, s druge strane od onih koji su ga prvi morali zaštititi, ako ništa drugo, onda zato jer im je to zakonska obveza. Doduše, samo ako bi bili u školskom sustavu BiH. Međutim, ova škola, kao i većina privatnih poslije rata, bez obzira na formalne uzuse, u suštini su eksteritorijalne. U njih će se možda za neko vrijeme početi ulaziti s vizom i putovnicom. Ostaje da se odgovori na kraju: Odakle dolaze svi ti profesori i tko je izdao licenciju školi; koliko se zadržavaju, kada i gdje odlaze profesori, tko ih iz inspekcijskih organa provjerava i na koji način; tko im verificira i nostrificira diplome, jer se u Bosni teško nostrificira i oxfordska diploma; jesu li poznati njihovi radni dosjei, i ako jesu – kome jesu; tko provjerava njihovu stručnost, koliko im se često posjećuje nastava; tko provjerava njihov engleski – British Council ne, a oni su jedino nadležni; tko je nadležan za njihov pripravnički i državni ispit? BiH očigledno nije, ali netko ipak jest, pa nas zanima tko; tko provjerava njihova sveučilišta s kojih dolaze diplome; kako to da u osnovnoj školi nema zajedničkih roditeljskih sastanaka, što je temelj funkcioniranja razreda; zašto su oni do te mjere eksteritorijalni da inspekcija Ministarstva ne može, neće ili ne želi išta provjeravati? Ili se samo radi o tome da struktura učenika određuje pristup nadležnih županijskih organa; tko će nam odgovoriti na sva ova i još brojna slična pitanja? Nitko – to nam je jasno. I dalje ćemo o svemu na kavi i Facebooku. Moramo postati svjesni da se u ovoj zemlji, osobito nakon uvođenja “demokracije”, mora oteti ono što ti pripada, navodi ožalošćena majka.Pojašnjava i zašto ova pitanja postavlja institucijama u Sarajevu kada je njezin sin istu školu šest godina pohađao i u Tuzli bez ikakvih problema. Ističe da je razlika u tome što su učenici u Tuzli bili Bosanci, kao i velika većina nastavnika, koji su ipak primjenjivali visoke pedagoške standarde koje smo, kako kaže, preuzeli iz bivše nam zemlje.
Učenici su pripadali istom socijalnom sloju, koje su roditelji nastojali sačuvati suvremenih pošasti. S druge strane, ističe, nastavnici su Turcima ipak uspjeli objasniti da su oni u Bosni i da su ovdje samo gosti, a kao gosti moraju usvojiti običaje domaćina, što su uspijevali učiniti.- Ne znam tko je ni u kakvoj vezi iz županijske Vlade s predstavnicima i vlasnicima škole, to prepuštam policiji i Tužiteljstvu. Dragi moj sin, lišen osjećaja za materijalno kao ideje vodilje u životu, morao je silom prilika živjeti u svijetu u kojem je profit jedino mjerilo stvari, a novac i političke veze u skupoj “elitnoj” školi daju pravo maloljetnim monstrumima na sve što požele, pa i najgore perverzije. Dragi naši zavodi, inspekcije, međunarodne škole, ministarstva, pedagoški zavodi, nastavni savjetnici – čestitamo vam – uspješno odgajate monstrume, sinove nogometaša, nogometaše sinove veleposlanika, biznismena, monstrume koji se više ne mogu obuzdati ni unutar školskih zidova gdje vulgarni, prosto, nasilnički vrijeđaju, pred nastavnicima maltretiraju, u školi oni bezdušno tuku, mrcvare i siluju.Svi šute. I vjerojatno će i dalje tako. Možda će im život tako biti lakši, kao što nedavno rekoh jednoj nasmrt uplašenoj nastavnici od koje sam tražila da na sudu posvjedoči samo ono što je i sama vidjela. Neka radi po svojoj savjesti. Moje dijete, na moju beskrajnu tugu, nije izdržalo, ali se svejedno i s razlogom bojim za druge. Bojim se - Čije je dijete sljedeće?Koliko mučenih i mrcvarenih nikada više neće doći kući? Ili će doći, ali trajno traumatizirani. Koja majka više neće ugledati svoje dijete s ruksakom na vratima?Koja je, majke, od nas sljedeća, pita Alisa, koja svoje emotivno pismo javnosti zaključuje porukom djevojčicama koje su, kako ističe, Mahira sustavno psihički zlostavljale kako vulgarnim i ponižavajućim crtežima, tako i pogrdnim riječima.- Bit ćete jednog dana majke, a ja vam želim da vam vašu djecu ne pokazuju mrtvu na pločnicima zato što su ih, između ostalih, zlostavljale djevojčice poput vas, zaključuje majka pokojnog Mahira Rakovca, u pismu koje će sigurno izazvati mnogo bure u domaćoj javnosti i institucijama.
