Mise zornice u Posavini draga su tradicija i nezaobilazan dio priprave za Božić. Simboliziraju budnost na koju nas pozivaju čitanja iz Biblije koja se mogu čuti na svetim misama tijekom došašća, vremena radosnog iščekivanja Isusova rođenja, istodobno i pokorničkog vremena, piše Večernji list BiH. U ozračju tog ranojutarnjeg okupljanja vjernika na jutarnjim misama u posavskim crkvama, i ove se godine odvija priprava za najradosniji katolički blagdan Božić. Tradicija je to koja traje, kako nekada tako i danas, te se održava u posavskim domovima. Kako je to nekada bilo i kako danas vidi tu tradiciju, razgovarali smo s časnom sestrom Anom Dominković, Tolišankom koja je na službi u crkvi sv. Ane Domaljevac, i to s razlogom jer angažirana i skromna sestra ove godine obilježava 40 godina redovništva.
40 godina redovništva
- U samostan sam otišla 1980., a tri godine poslije dala prve zavjete, pa kada je ove godine sestra Suzana Benković slavila svoje prve zavjete u Tolisi, sjetila sam se svojih zavjeta jer sam ih isto položila u svojoj župi Tolisa. Puno je obveza i doista puno radim sada u župnoj zajednici sv. Ane u Domaljevcu s mladima, zborovima, u školi, ali Bog blagoslivlja pa se sve stignem. Kada čovjek s ljubavlju radi, Bog umnaža vrijeme i za sve, ako imaš ljubavi, ima i vremena. Ja sve s radošću radim. Svoj život sam posvetila Bogu i kraljevstvu Božjem da ga gradim na ovome svijetu i svoj život stavljam u službu Kraljevstva Božjega. To je onda mir, ljubav, zajedništvo, radost, što je zapravo i smisao života. Koliko se dajem, onda osjećam da još više primam, tako da mi ništa nije teško, a Bog mi daje elan i volju. To mi je čisti Božji dar - kazala nam je sestra Ana.
Razgovor sa sestrom Anom nastavili smo o običajima Božića i posebnostima u Posavini.
- U novije vrijeme uvedeno je svečano paljenje svijeća i prigodan program organizira se ne samo u domovima već i na javnim trgovima u Posavini. Paljenjem svijeća kao simbola dolazi sve više svjetla. Isus, koji je mlado sunce, s visine dolazi među nas, unosi svjetlo u tamu, svijet ljubavi, pravde, mira, istine i vijenac je tako postao snažan simbol. Ovakvi događaji nas povezuju i osjećamo se ugodno, družimo, što je zapravo Isusov novi svijet koji zbližava ljude i povezuje, želi da ljudi vide jedni druge, budu blizu jedni drugima, kao što je Bog postao blizak čovjeku, čovječanstvu, rodio se da bude Bog s nama. To su običaji koji traju, zato je Božić najljepši blagdan uz najveći blagdan Uskrs. Iako je u zimsko vrijeme, to je najtopliji blagdan jer ta ljubav, zajedništvo, dobrota koja ide uz taj blagdan, širi se među ljudima i to daje ozračje topline i u ovim hladnim zimskim danima jer srce je puno i svijet ljepši u zajedništvu i ljubavi - kaže nam sestra Ana.
Položaji, slama...
Prisjeća se sestra Ana vremena božićnih običaja kada je bila dijete.
- Unosili bi slamu na Badnjak, pjevali "U sve vrijeme godišta...", i to cijelu pjesmu sa svih 10 strofa svečano stojeći, kao obitelj. To mi je ostalo u sjećanju kao nešto najljepše, slika koja me prati cijeli život. Uz Božić u Posavini vezuje se tzv. položajstvo jer mi bismo bili položaji ujaku, strinama, rodbini ili bi nama netko došao. Spavali bismo na toj slami i pamtili tu Badnju noć. Išli bismo onda na polnoćku i kako su tada bile uglavnom bile jake zime, pješice bismo išli do crkve jer nije bilo prijevoza. Smrznuti bismo se vraćali jer crkva se nije grijala, bila je hladna, ali, opet, srca su nam bila topla, duša ispunjena. Po povratku kući posebno bismo iščekivali da jedemo jabuku koja je bila u žitu, simbolu novoga života. Žito je uvijeno s trobojnicom, a u sredini čaše bile su tri svijeće koje su okruživale jabuku. Ta je jabuka bila posebno slatka jer u to vrijeme bilo se više gladno, a i to malo što se imalo, bilo je slatko i u tom dijeljenju bili smo zadovoljni - prisjeća se sestra Ana.
Što se priprave trpeze u vrijeme božićnih blagdana u Posavini tiče, nekako sve kreće od uređenja doma u kojem najviše posla imaju kućanice u nastojanju svoje domove što ljepše ukrasiti. Od blagdana svete Kate počele su intenzivnije priprave, na svetu Luciju posijana je pšenica i počela je priprema kolača za Božić, najviše suhih, i to najrazličitijih boja i oblika, ali po starim recepturama posavskih baka. Dan prije Badnjaka pripremaju se pečenice i tek po povratku misara s polnoćke moglo ih se načeti. Večera za Badnjak je posna. Jede se najčešće bijeli gnječeni grah, riba, nemasna gibanica, suhe šljive, orasi. Poseban se i kruh mijesi. Za vrijeme božićnih dana u Posavini to je omiljena delicija jer je blagdanski. Pripravlja se od najboljeg brašna i kvasca te s puno truda i ljubavi u gotovo umjetničkom ukrašavanju.
I božićni sajmovi o kojima je pričala sestra Ana postali su posljednjih godina mjesta masovnog okupljanja na javnim trgovima u Posavini. Uz delicije koje se vezuju uz blagdan Božića, svake nedjelje organizira se i prigodan program uz svečano paljenje adventskih svijeća.
