Broj korisnika javnih kuhinja povećava se iz godine u godinu. Sve je više gladnih koji si ne mogu priuštiti ni komad kruha. I dok oko milijun bh. stanovnika živi na granici siromaštva, od čega više od 600.000 ispod te granice, na deponijima u BiH dnevno završi najmanje 1000 tona hrane, piše Večernji list BiH.
Jeftinije baciti nego donirati
Prema rezultatima analiza javnih poduzeća, građani Sarajeva, Tuzle i Banje Luke dnevno bace najmanje 500 tona hrane. Bitno je naglasiti kako se podaci odnose na regionalne deponije za kompletnu tuzlansku i banjolučku regiju, dok se istraživanje za Sarajevo odnosi samo na gradski deponij. Osim namirnica koje završe u kontejnerima, veliki problem je i hrana koja propada u tvornicama, skladištima, trgovinama, ugostiteljskim objektima. Iz udruga potrošača poručuju kako je, s obzirom na broj gladnih i siromašnih u BiH, bacanje hrane neviđeni zločin. To je, kako ističu, dokaz da sit gladnom ne vjeruje, odnosno da imućne nimalo ne brine što su im susjedi gladni. Žalosno je što je uvoznicima hrane jeftinije hranu koju ne mogu prodati baciti nego je donirati potrebitima. - Svu robu koju ne uspije pregledati sanitarni inspektor, odvozimo na gradski deponij. Na taj način smo oslobođeni plaćanja PDV-a. U slučaju da tu robu doniramo u humanitarne svrhe, na nju moramo platiti PDV, što je apsurdno i svakako bi se po tome trebali ugledati na Zapad i ukinuti PDV na doniranje hrane koja se ne uspije prodati - kazali su nam iz jedne hercegovačke tvrtke koja se bavi uvozom prehrambenih artikala.
Podijeliti hranu
Željko Tatić, predsjednik Udruge ugostitelja RS-a, smatra kako bi bilo dobro da restorani i trgovine koji u ponudi imaju gotova jela, donesu odluku da sve što ne prodaju, nakon zatvaranja podijele građanina. - Kad bi svaki takav objekt dnevno nahranio desetak ljudi, to bi bila velika stvar. Također, nitko ne bi imao razloga strahovati je li ta hrana zdravstveno ispravna jer bi se podijelila u istom danu kad je napravljena - kazao je Tatić za EuroBlic. Smatra da je poražavajuće da u kontejnerima završavaju velike količine hrane, dok mnogi ljudi gladuju. - Moja praksa pokazala je kako se najviše namirnica baci na svadbama umjesto da odmah nakon slavlja jela, koja nisu brzo kvarljiva, budu proslijeđena javnim kuhinjama, sigurnim kućama, domovima za nezbrinutu djecu, odnosno socijalno ugroženim kategorijama. Slažem se da nam je potreban zakon koji bi uredio ovu problematiku, što bi bio prvi korak u borbi protiv bacanja hrane - poručuje Tatić. Kad bi zaživjela, ovakva praksa posebno bi dobro došla umirovljenicima, među kojima ih većina ne može priuštiti ni dovoljno kruha. - To bi, ujedno, bila prilika da malo osvježe svoje oskudne jelovnike na kojima su uglavnom tjestenina i krumpir - kaže Tatić.•
