Ana Babić, predsjedateljica Skupštine Sarajevske županije, govori o političkoj krizi u toj županiji, položaju Hrvata u glavnom gradu, njihovoj nezastupljenosti u vlasti, inicijativi koju je pokrenula za promjenu imena škole koja je nazvana po Mustafi Busuladžiću kojega se vezuje uz djelovanje u NDH, te otkriva što ju je potaknulo početi se baviti politikom nakon glazbene karijere i uloga koje je ostvarila na daskama Narodnog kazališta u Sarajevu.

Što vas je potaknulo krenuti u politiku nakon bogate glazbene karijere i velikog dijela života u kojem ste se posvetili umjetnosti?

- Uvijek sam inzistirala na istini i bila njezin pobornik, kao i na otvorenom dijalogu. U životu sam bila potpuno apolitična osoba, netko koga apsolutno nije zanimalo tko će pobijediti na izborima, tko će sudjelovati u procesu nekih važnih odluka. Moj ulazak u politiku je bio, pa mogu reći, slučajan. Otišla sam na jednu tribinu gdje sam bez ikakvoga iskustva ili neke računice, onako spontano, ispunila pristupnicu, a to je bila pristupnica za Savez za bolju budućnost, gdje se pojavio čovjek koji je djelovao kao pravi lider i kao netko tko imao program koji se meni svidio, za nekoga koji se rodio u Sarajevu, za Hrvaticu koja se osjeća manjinom i u trenutku kada kao takvi osjećate da nemate svoja prava, u vama se pojavi neki bunt, a u tom programu osjetila sam određenu vrstu zaštite u smislu građanskog, europskog sustava i sekularne države. U tom programu jednostavno je adresiran put BiH prema EU. S druge strane, kada shvatite da ste ostvarili neke ciljeve u životu, prirodno mi je bilo nekim svojim glasom doprinijeti ulaskom u politiku.

Spomenuli ste kako se, kao Hrvatica, osjećate manjinom u glavnom gradu BiH. Kako, po vašim saznanjima, inače Hrvati žive u Sarajevu?

- Možda bih najsretnija bila kada bi u Sarajevu djelovala jedna jaka hrvatska politička stranka koja bi mogla biti konkurentna vodećim političkim opcijama i da se na taj način stvori neka ravnoteža. Teško se inače boriti kada ste manjina. Ne mogu konkretno reći kako Hrvati žive u Sarajevu, ali kada pogledamo koliko su raspoređeni na dužnosti u SŽ-u, gotovo ih i nema, mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Pa i za sebe mogu reći - na dužnost predsjedateljice Skupštine SŽ-a došla sam isključivo zbog svog imena Ana i zato što sam Hrvatica. Nažalost, to je bolna konstatacija da vas netko po brojevima ili krvnim zrncima stavlja na neke pozicije i da po tome pripadate negdje. Više bih voljela da pripadam po zaslugama i svojoj referentnosti. Ovako, osuđeni ste na borbu s vjetrenjačama te mislim kako će ta borba dugo trajati.

Koliko je zastupnika Hrvata u Skupštini Sarajevske županije?

- Osim mene, tu su još dva zastupnika koja su hrvatske nacionalnosti među 35 zastupnika.

Nedavno ste pokrenuli inicijativu za promjenu imena škole koja je nazvana po Mustafi Busuladžiću kojega se vezuje uz djelovanje u NDH, što je izazvalo različite reakcije u javnosti. Zbog čega ste tako postupili?

- S 18 glasova stavljena je odluka izvan snage o izmjeni imena Osnovne škole “Mustafa Busuladžić” koja je donesena još 2016. Moj klub je sa mnom digao ruku za tu odluku. No, cijela priča o toj školi već dulje traje, stoga ću vam ukratko iznijeti najzanimljivije detalje. Od Instituta za povijest dobili smo informacije u kojima je navedeno kako je Mustafa Busuladžić bio bošnjački intelektualac koji je pisao o islamu, o čemu je jako pozitivno pisao. Afirmativno je u jednom tekstu pod nazivom “Islam i socijalizam” iznio svoje stajalište kakav bi bio život muslimana u socijalističkom društvu. Više od dva i pol mjeseca sam, zahvaljujući pojedinim ljudima, povjesničarima, bila involvirana u taj slučaj. Onog trenutka kada je u Ured Skupštine stigla informacija da je izraelsko Veleposlanstvo za BiH sa sjedištem u Tirani poslalo prosvjednu notu jer škola nosi ime Mustafe Busluadžića, za mene je bilo šokantno da škola već vodi prepisku s izraelskim Veleposlanstvom, što je pogrešan put za takvu vrstu komunikacije. Izraelsko Veleposlanstvo uputilo je dopise i MVP-u, federalnoj Vladi, pa tek županijskoj, ali taj problem nikad nije došao na skupštinsko razmatranje. Nakon svega uputila sam dopis načelniku općine Novi Grad, vijećnicima, jer takva inicijativa treba biti pokrenuta od najnižih razina vlasti. No, oni su se na to oglušili, ali je ta točka ipak stavljena na dnevni red Skupštine. Smatram kako ova Skupština mora znati o kakvom je čovjeku riječ. Nije jedini razlog što je on pripadao sustavu kakav je bio NDH, on je bio deklarirani fašist i antisemit.

Nakon ostavke premijera Konakovića, evidentna je kriza Vlasti u SŽ-u, slično onome što se posljednjih dana događalo i TŽ-u. O njegovoj ostavci raspravljat će se na idućoj skupštinskoj sjednici, kakav je vaš i stav vaše stranke po tom pitanju?

- Savez za bolju budućnost će podržati smjenu Vlade.

Što su najveći problemi koji opterećuju SŽ?

- Goruća pitanja u SŽ-u su vodovod i kanalizacija, ali se tu situacija u posljednje vrijeme popravlja. No, gorući problem je GRAS. Ne bih ulazila u dijalog o tome kakav je konflikt premijera Konakovića sa svojom bivšom strankom i što će se izroditi na kraju. Koliko će to utjecati na daljnji rad Skupštine, vrijeme će pokazati. No, općenito, istina o pravom stanju u Sarajevskoj županiji, čini mi se, lebdi negdje u zraku.

Jesu li, po vašem mišljenju, žene dovoljno zastupljene u politici u BiH?

- Zastupljene su, ali u nedovoljnom broju. O njihovoj zastupljenosti običava se govoriti samo u nekim kavanskim kuloarima, da se zadovolji forma, ponekad nacionalna, ili pak strukturna koja se odnosi na postotak koliko bi trebalo biti žena na dužnostima prema Izbornom zakonu.

Kažu da ste britki na jeziku, imate li zbog toga problema u svakodnevnom životu?

- Ne znam što je to kod mene britko. U politiku sam ušla neiskusna i gotovo apolitična, a već sam dosta toga naučila te smatram kako sam danas osoba koja može biti političarka kojoj će netko vjerovati za ono što radi i za što odgovara. Ako je to britkost, onda će mi to imponirati. Smatram da u mandatu od četiri godine ne možete puno učiniti, ali znam da ću časno hodati po Sarajevu nakon svog mandata i boriti se za istinu koja mi je cilj u životu.

Imate i hercegovačkih korijena?

- Moj pokojni otac je Posavljak, baka je iz Ciste Provo, majka Primoštenka, pa ponekad znam reći i da sam Dalmatinka.

Poznati ste kao osoba koja se bavi i humanitarnim radom u slobodno vrijeme...

- Poznata sam po tome. Već dulje radim na programima zaštite žena, kao i djece s posebnim potrebama. S druge strane, ponosna sam i na to što nikada nisam zapostavila ono što je značajno za hrvatski narod, kako u Sarajevu tako i u drugim krajevima BiH, a to je njegovanje tradicije. U tom smislu držim do prezentiranja hrvatske tradicije i običaja. To se zrcalilo u mom radu u HKD “Napredak”, Ogranku Matice hrvatske u Sarajevu.

Je li umjetnost ili, bolje rečeno, glazba u kojoj ste dosegnuli svoj zenit iza vas?

- Primarnu profesiju nisam nikada zapostavila niti je ostavila. Pri ulasku u moj ured dočekalo vas je pozitivno ozračje s glazbom “Bog svijeta i mog života”. Nisam ostavila pjevanje. I dalje sam prisutna, ali se ne eksponiram. Ono što mi je Bog darovao, a to je najjači medij kojim mogu komunicirati, pa tako će biti, nadam se, i dalje.

Kada ste nedavno otpjevali bh. himnu, na društvenim mrežama su vas pojedinci ismijavali, je li vas to razljutilo?

- Ne, nije me razljutilo. To su osobe koje apsolutno ništa ne znaju o BiH. Ja sam rođena u BiH, imam, što bi neki rekli, i rezervnu domovinu, a to je Hrvatska, i nje se ne odričem, ali smatram kako ovdje gdje pripadam i gdje već više od 50 godina živim moram njegovati tu tradiciju.

Završili ste Glazbenu akademiju, studij solo pjevanja pohađali u klasi profesorice Milice Buljubašić, zatim kod profesorica Brune Špiler i Ljiljane Molnar-Talajić. Pjevali ste mnoge uloge, teško ih je nabrojiti, koja vam se najviše sviđa?

- Nastupala sam u “Carmini Burani”, “Cavalleri Rusticani”, “Knezu Igoru”, “Figarovoj ženidbi”, “Travijati”, “Rigolettu”, ima ih još toliko, no najdraža mi je “Carmina Burana” jer sam s njom ostvarila mnogo turneja i velikih uspjeha. No, svaki nastup za mene je bio značajan jer se u neku ruku radilo o trijumfu, ali i velikoj obvezi uvijek biti što bolja.

Europski gigant na koljenima. Direktor dao ostavku dan nakon zahtjeva za stečaj, a evo kako je sve krenulo po zlu