Široki Brijeg, u bivšoj državi jedna od najnerazvijenijih općina, sve više skreće pozornost na sebe. Uspjesi u gospodarstvu, kulturi i sportu doveli su ovu općinu na sami vrh države, a nekadašnja varošica dobila je status grada. Povodom Dana grada, prvi put u tom statusu, razgovarali smo s gradonačelnikom Mirom Kraljevićem.
Velika Gospa, kako Širokobriježani zovu blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, je i Dan grada. Ima li razloga za slavlje?
Pa, uvijek ima razloga za slavlje. Vidni su pomaci, ali još mnogo toga stoji pred nama. No, naši ljudi su radišni, imamo potencijala i njega kanimo iskoristiti. Cilj nam je osigurati ljudima da od svoga rada žive i na putu smo to realizirati i da naši ljudi ne moraju zarađivati za život koristeći putovnicu.
Prvi put slavite Dan grada u tom statusu?
Dobili smo taj status, ali Široki je uvijek Široki. A taj status, jesmo li ga opravdali? Ako nismo, onda ga treba opravdati. Svima nam je drago da smo grad, ali se tako moramo i odnositi prema njemu. Nije grad samo zgrada Općine, grad su svi naši objekti i svi ljudi u njemu.
Je li vam status donio i veći imidž?
Široki je imidž sam po sebi, možda više kod drugih nego kod nas. Ja to često osjetim. Ponekad se i sam iznenadim. Dok ja razmišljam o nekim našim problemima, a ima ih hvala Bogu, a kad drugi pričaju o nama i sam se iznenadim. Evo jučer sam bio u jednom gradu i dodjeljuju se nagrade, opet se spominje Široki, čovjek je u Širokom završio Gimnaziju. Ne može se zaobići naša bogata povijest i tradicija, ma koliko je neki zanemarivali. Pa skoro svi poznati ljudi u ovim krajevima su završili našu gimnaziju. Ne može se zanemariti činjenica da dok se prije Drugog svjetskog rata u drugim mjestima na prste moglo prebrojati pismene ljude, u širokobriješkoj Gimnaziji predavalo je dvadesetak doktora znanosti.
Krenulo je, barem tako prenose mediji.
Po svim dostupnim podacima, širokobriješka općina je bila u Jugoslaviji među posljednjim i svrstavali su je među najnerazvijenije općine. Međutim, današnji pokazatelji tvrde da smo među prvima u državi, po gospodarstvu nas stavljaju među najrazvijenije u BiH. Ja tvrdim da u Širokom ima zraka i da će tu biti života, naravno to zavisi, ne samo od ljudi na vlasti, već prvenstveno od ljudi koji se bave gospodarstvom, ali i od svakog pojedinca.
Brujanje strojeva para uši, ali je znak da se nešto radi.
Pa to su projekti koji imaju svoj kontinuitet, nastavak započetih radova iz ranijih godina. To su projekti koji se rade godinama i same pripreme traju godinama. Već sam napomenuo kakav smo status imali u bivšoj državi i zato nije ni čudo što nam treba dosta i vremena i novca da stignemo one koji su bili ispred nas. A tek da ih prestignemo. Prvi put smo u Širokom Brijegu pokušali primijeniti privatno-javno partnerstvo, ne znam je li u BiH dosad učinjen sličan projekt. Investitor i grad su našli zajednički interes u izgradnji autobusnog kolodvora. Radovi su u punom jeku i već ove jeseni će naši putnici i učenici imati odgovarajući prostor i neće morati na kiši čekati.
Kanalizacija, puno posla i rovarenja po gradu. Kako to komentirate?
To je jedan od većih projekata. Onaj dio kroz središte grada je završen. U ovoj godini imamo ovaj natječaj kroz Njivice koji bi trebao biti završen prije kraja godine. Ovaj projekt bi mogao biti podmiren grant sredstvima, tako da nećemo morati aktivirati kreditna sredstva. Slijedi nastavak na Pecari pa onda dalje. U cijeloj toj priči najvažnija je stavka prečistač voda. Nije nam baš išlo lako, neki su nam projekti oko prečistača propali, sada projekt prilagođavamo postojećoj tehnologiji i vjerujem da ćemo i za njega naći rješenje. To je iznimno značajan projekt bez kojeg se projekt kanalizacije ne može ni zamisliti, za Široki Brijeg, našu rijeku, Blato i svu okolinu.
Poljoprivreda traži ulaganja, zar ne?
Nakon rekonstrukcije kanala, Blato lagano oživljava. Na sve više njiva koje je godinama prekrivao korov, počinje nicati voće i povrće. Tu nam pomaže i Elektroprivreda koja radi odvodnjavanje, te je time riješena i opasnost od poplave. O blatu se priča više od stoljeća kao velikom potencijalu. Ja bih volio da ga je riješila Austrija ili bivša država, ali nije. U naše vrijeme dogodio se i tunel i regulacija odvoda i odvodnja i hidrocentrala i još neka se dogodi kontroliranje korita rijeke i Blato će postati primamljivo za sve poljoprivredne kulture. To je ogroman potencijal i siguran sam da će ga naši ljudi znati iskoristiti. Tu bi se dosta dalo dodatno zaraditi, što već čine pojedinci. Vidite da niču polja smilja i kadulje, beru se krastavci, sade se sve vrste povrća koje uz obilje hercegovačkog sunca i vode iz rijeke Lištice mora uspjeti.
Pri kraju ste s opskrbom sela pitkom vodom.
Sva naselja u našoj općini će uskoro dobiti pitku vodu. Znam da je o takvom projektu govoriti u 21. stoljeću iluzorno, ali samo prije nekoliko godina takav privilegij su imali samo stanovnici užeg dijela grada. Danas je tek nekoliko sela ostalo s djelomičnim rješenjem, ali uz pomoć mještana, za kratko vrijeme, za nekoliko godina, u svakoj kući poteći će voda.
Ni infrastruktura vam ne ide na ruku?
Živimo kraj najprometnije ceste u regiji, tako su berem snimili prometnicu koja prolazi kroz Široki Brijeg. No, teško je i povjerovati da će uskoro poteći nova i šira cesta koja će zaobilaznicom riješiti ovaj prometni čvor, to nije u našoj nadležnosti. Što se tiče lokalnih cesta, one su zaista zrele za obnovu. To su ceste stare četrdesetak godina koje su uglavnom financirali sami mještani. Danas nije vrijeme za takve investicije. Treba naći novca i za to, ali sada ga zaista nema. Vjerujem da će općina i županija naći načina da renovira ceste, barem one pristupne naseljima, od krpanja nema koristi. Dakle, uz vodu, infrastruktura je ono što bi ljude vezalo uz svoje mjesto i zaustavilo iseljavanje. Kada je u pitanju iseljavanje u grad, to je odavno zaustavljeno. Sve je manje zanimanja za općinsko zemljište u gradu. Vjerujem da će uskoro početi povratak u rodna mjesta.
Prvi kružni tok je dobro napravljen. Kada će drugi?
Kružni tok, onaj na raskrižju za crkvu i Gimnaziju, nismo započeli prije jer ga nismo mogli završiti prije Velike Gospe. Devetnice i Gospojina su za nas najveći događaji i nismo ni željeli ni htjeli u ovakve dane stvarati zastoje i prašinu po gradu. Tu su mještani, ali i ljudi koji svojim bližima stižu iz cijelog svijeta. Krenut ćemo odmah nakon Gospojine i pokušati se dogovoriti s izvođačem da pokuša barem grube radove završiti dok počne škola. On će biti ekscentričan, ali iste kvalitete kao i ovaj prvi. No, u projektu se nalaze i pješačke stube s Puringaja u Klanac.
Koji su projekti na stolu?
Evo u poslovnoj zoni Knešpolje imamo više zahtjeva za parcelizacijom, a jedna je posebice naglašena, normalno, čovjeku se žuri. Radi se o važnom i velikom projektu. No, sporost zakona opet je na putu brzog rješavanja. Učinit ćemo sve da to što prije riješimo i da tako čovjeku iziđemo u susret. Odnosno, ona nama izlazi u susret, jer će on i zaposliti radnike i plaćati porez. Slično je i sa zahtjevom iz Buhova za proizvodnju pelena, te solarnom elektranom na Trnu. Što je u rukama pojedinaca, to ide dobro, međutim razvitak koči sustav. Treba to pojednostaviti. Vjerujem da će se na sljedećem Općinskom vijeću dati zeleno svjetlo za realizaciju traženih projekata.
Ti projekti su u tijeku, ima li najava novih?
Veliko je zanimanje za otvaranje projekata u Širokom Brijegu, kako od tvrtki koje već imaju pogone u mjestu, među kojima i dosta renomiranih, pa osoba koje se namjeravaju baviti nekom proizvodnjom, pa do nekih izvan naše županije i države. No, ja o tome ne mogu govoriti dok zahtjevi ne postanu službeni. Mnoge ozbiljne tvrtke traže zemljište za proširenje djelatnosti, ili pak kapaciteta i tako dalje. Dakle, ima zanimanja i vjerujem da će radnih mjesta biti sve više.
Dakle, neće biti razloga za odlazak preko granice?
U nekim dijelovima Hercegovine oko nas je to malo izraženije, prije svega zbog tradicije, dok je to kod nas manje izraženo. Ja vjerujem da će svi ovi projekti, ali i otvaranje mogućnosti dodatnih zarada na poljoprivredi, zaustaviti, ili barem ublažiti, odlazak ljudi iz ovih krajeva. Ni vani ne „cvjetaju ruže", mnogi su odlazili i brzo se vratili. Nisam protiv toga da ljudi nađu posao vani, ali neka se vrate kući. Na ovim prostorima će biti dovoljno posla i novca za sve.
Ljudi upiru prstom u Penavića kuća. Zaobilaze ih u širokom luku?
Mi smo uradili ono najnužnije, stavili smo građevinsku ogradu da se ne bi izložili opasnosti. Mi ćemo pozvati ove ljude koji u tom dijelu imaju stambeni prostor i razgovarati s njima. Tu je problem što ima veliki broj nasljednika, a mali je stambeni prostor.
Nije to jedini objekt s kojim će se i Općina morati pozabaviti. Ima tu još objekata koji su ruglo općine, ali i smetaju odvijanju normalnog prometa i slično. Pa dobro, ako je nešto i izgrađeno bez dozvole, da se regulirati i legalizirati, ako nikomu ne smeta, ali ne može se suziti prometnica, napraviti objekt na trasi, stavljati vozila i stvari na prometnicu i slično. Zaista je krajnje vrijeme da se tome stane u kraj.
Svi pričaju o Mamiću?
Dobro je da se ljudi toliko zanimaju za osobe koje su dobile priznanje našeg grada. Mogu vam reći da mi je pomalo i drago zbog toga. Tako bi trebalo raspravljati o svakom našem kandidatu i dobitniku. Gospodina Mamića su predložili sportski djelatnici i obrazložili svoj zahtjev. Vijeće je usvojilo njihov prijedlog i Mamić će ove godine dobiti to priznanje. On je zanimljiva osoba i često skreće pozornost na sebe, ali on je takav. Vjerujem da je mnogo učinio za sport i u Hrvatskoj i BiH, a naše mlade sportaše pomaže i stručno i materijalno, i za to je zaslužio priznanje. U ugovoru stoji da će on naš klub pomagati s deset tisuća eura mjesečno, što treba cijeniti. Mamić je sebi time osigurao i pravo prvenstva kupnje, takav je to biznis, njemu će se vjerojatno to isplatiti, ali nama dobro dođe. Neka netko drugi takav ili sličan ugovor ponudi, i on će biti kandidat za nagradu. A što mu neki to osporavaju, pa komu nisu.
Jesu li se Širokobriježani zasitili sportskih uspjeha?
Širokobriješki ljubitelji sporta su naučili da naši klubovi budu na vrhu, i ne zadovoljavaju se ničim drugim osim titule prvaka. Sjetite se vremena kada je druga liga za nekadašnji nogometni klub Boksit ili Mladost bio samo san. Sada smo u Premijer ligi, i to u vrhu, ali se traži više.
Treba za to i novca, ali mi smo ipak mala sredina. Naš je i nogometni i košarkaški klub, ali i drugi klubovi, osvojio više pehara od svih u državi, ali su po doniranom novcu daleko ispod mnogih klubova. Da je Sarajevo, Željezničar, Bosna ili neki drugi klub ostvario ovakve rezultate, imao bi stostruko veću potporu od naših. Ne govorim o lokalnim uspjesima, ako si ti prvak države, onda država ima obveza prema tebi.
