U povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima na „Groblju mira“ na Bilima kod Mostara, u subotu je slavljena sv. misa.
Misno slavlje za sve stradale predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolita mons. Tomo Vukšić.
Propovijed nadbiskupa prenosimo u cijelisti:
"Osnovna kršćanska istina o čovjeku zabilježena na prvoj stranici Svetoga Pisma i glasi da je Bog na svoju sliku stvorio čovjeka, da ga je stvorio kao muško i žensko, to jest oboje jednako sebi slične. Stvorio ih je oboje, da budu ne samo njegova pasivna slika nego i aktivna prilika, odraz i prisutnost Božje dobrote u svijetu. Blagoslovio je Bog muškarca i ženu sa zadaćom da budu svjedoci njegove ljubavi i dobrote te da u svakom smislu rastu, rađaju nove slike i prilike Božje i da napune zemlju. A na završetku tog izvještaja veli sveti pisac: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“ (usp. Post 1,27-31).
Međutim, osim što je zemlja uvijek puna dobrote Gospodnje (usp. Ps 33,5) i osim što je bogata čovjekovom dobrotom i uzajamnom solidarnošću, koja je uvijek odraz Božje ljubavi, cijela povijest ljudskoga roda od početka, to jest od Kajinova nasilja nad vlastitim bratom, suprotiva Božjoj želji i posvema protivno izvornoj istini o čovjeku i Božjoj volji o njemu, snažno je obilježena također nasiljem, pa čak i čestim oduzimanjem života. Odnosno, Kajin je uvijek imao sljedbenikȃ zbog čovjekova otpada u obliku neposluha volji Božjoj i izdaje vlastite sličnosti sa Stvoriteljem. Zato su, suprotno Božjoj zapovijedi: „Ne ubij!“, koja bi trebala voditi i ravnati čovjekov odnos poštovanja prema svakom životu, često u dušama i srcima pojedinih ljudi nastupale zloba, pohlepa i mržnja koje su se potom pretvarale također u nasilje, organizirane strukture smrti, ratne pohode nekih država i ideologije rasne i klasne mržnje.
I.
Spasitelj svijeta, Isus Krist, došao je na ovaj svijet zato da preodgoji čovjekovo srce. U tom smislu opominjao je da „iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“ (Mk 7,21-23).
Naučavao je Isus potrebu uspostave pravila kraljevstva nebeskoga među ljudima. To kraljevstvo, prema Isusovu nauku, nije zemljopisni pojam i nema zaseban teritorij, već bi trebalo postojati posvuda. Nije fizička snaga, ni politička, gospodarska ili kulturološka stvarnost. Njegova snaga ne mjeri se gospodarskom ili političkom moći, veličinom teritorija, niti tehničkom opremljenošću njegovih jedinica.
Kraljevstvo nebesko je stanje! To je prije svega stanje duha u kojemu čovjek živi prema Božjim pravilima. To su svako srce i svaka duša, koji su vjerna slika i prilika Božja u svojim željama, nakanama, mislima i djelovanju. Zato je to kraljevstvo, kao stanje, ostvareno i cijelo u svakom čovjeku, kojemu je Bog na prvom mjestu, koji dosljedno primjenjuje njegov zakon i koji, kao Božja slika, štiti život i voli svako njegovo stvorenje. Zato kraljevstvo nebesko može biti ostvareno u svakom vremenu i na svakom području, samo kada i jedino tamo gdje postoje i djeluju takvi ljudi. U skladu s kršćanskim naukom, ono se zove nebesko jer u njemu vladaju Božja pravila, ali je treba biti zemaljska i ljudska stvarnost, a njegovo konkretno ostvarenje čovjekovo je poslanje u povijesti i časna zadaća svakoga dana.
Mnogo puta Isus je, jednostavnim i lako razumljivim slikama, svojim učenicima tumačio potrebu novoga načina života. Pri tomu je koristio razna čovjekova iskustva i, kao dobar pripovjedač, obično izricao prispodobe, koje se često navješćuju za vrijeme Misnih slavlja. I redovito je te svoje govore započinjao riječima: Kraljevstvo nebesko je „kao kad“… Tako smo proteklih dana slušali Isusove riječi o uspostavi kraljevstva nebeskog u čovjeku na način da se on odrekne svojih lutanja i moralnih stranputica. Zato je ono, slušali smo također, kao kad gospodar traži i ljubi izgubljenu ovcu i raduje se kad je nađe, kao kad jedni druge bratski popravljamo, kao kad je pomirenje pravilo čovjekova života te opraštamo sedamdeset puta sedam.
Božja providnost je htjela da se danas, kad se molimo za sve žrtve nasilja totalitarnih režima i ljudske zlobe, na Euharistijskim slavljima u Katoličkoj Crkvi posvuda u svijetu naviješta odlomak iz Matejeva evanđelja, čiji je sadržaj upravo kraljevstvo nebesko. Ovaj put ne radi se o prispodobi nego jednoj kratkoj zgodi iz Isusova života i, jer je vrlo prikladna za ovu prigodu i jer na svoj način nudi rješenje protiv svih nasilja i svake ugroze ljudskoga života, ponovit ćemo tih nekoliko riječi.
Kaže evanđelista Matej: „Doniješe Isusu dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: 'Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!'“ (Mt 19,13-14).
Naime, bio je redovit običaj u Isusovo vrijeme da su roditelji djecu dovodili pred poznate rabine da oni na njih polože ruke i da ih blagoslove. I upravo to se dogodilo Isusu u opisanoj prigodi. No, osim što je stavio ruke na djecu i pomolio se za njih, Isus je događaj iskoristio da svoju kratku propovijed u kojoj djeca simboliziraju stav i ponašanje svih koji žele pripadati kraljevstvu nebeskom, jer ono je takvih kakva su djeca. Odnosno, svi trebaju biti kao djeca. A jednostavnost, poniznost, iskrenost, prijateljska ovisnost i radostan odnos prema drugima, poučljivost, otvorenost i povjerenje su osnovne oznake djeteta. Dijete je u potrebi i u skladu s tim se ponaša i sebi ne umišlja više negoli jest.
„Ne priječite im k meni!“, kaže Isus. Isus tako govori zato što djeca svojim ponašanjem i svojim načinom svima pokazuju koja su vrata kraljevstva nebeskoga. To je razlog zašto je u jednoj drugoj zgodi Isus pozvao dijete i postavio ga pred svoje učenike te kazao: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom“ (Mt 18,3-4).
II.
U povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine su 3. svibnja 1995. uputili Pismo crkvenoj i društvenoj javnosti. I danas, kad molimo za sve žrtve totalitarnih režima, čini se prikladnim i aktualnim podsjetiti na neke misli iz toga Pisma o molitvi za sve žrtve ratova i poraća, jer imaju trajnu poruku i vrijednost.
„Ne molimo – pisali su biskupi – samo za Hrvate katolike – biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i tolike vjernike – nego molimo i za sve nevine žrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti ratnog vihora (…).
Uvjereni smo da će doći vrijeme kada će se moći zabilježiti sva tragedija koja je učinjena nevinu čovjeku bez obzira koje vjere ili narodnosti bio. Zato spominjanje tih žrtava ne smije biti izazivanje novih rana. U duhu Poruke, koju je sveti Otac, (…) trebao izgovoriti u sarajevskoj katedrali 8. rujna 1994., želimo ostvarivati zahtjev iz Gospodnje nam molitve: Oprosti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ovim riječima, napisao je Papa, dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na njega upozorio kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica: 'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine' (Lk 23,34) (...). Danas želimo moliti da se ponovi slična gesta 'opraštamo i tražimo oproštenje' za našu braću na Balkanu! Bez takva stava, teško je graditi mir. Nizanje 'krivnja' i 'kazna' neće se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti! Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda (…).
U tom duhu molimo za sve nevine žrtve ovoga stoljeća na našim prostorima. Žalimo nad svim učinjenim nepravdama i zlima. Želimo da svaki čovjek može proživljavati svoje ljudsko dostojanstvo, svoj vjerski i nacionalni identitet u slobodi i miru, tuđe poštujući, a svojim se ponoseći. Neka naše ljudsko i vjersko pomirenje sa svima drugim bude zalogom trajnog mira.“
III.
Tako su pisali biskupi, a Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe „podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi“ (čl. 3). Također, „izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teška kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu“ (čl. 4).
Kao katolički vjernici, danas okupljeni na ovom mjestu mira, sa željom da nam Gospodin pomogne imati srce djeteta i radi izgradnje kraljevstva nebeskoga na zemlji, usrdno i ponizno molimo, da među ljudima i narodima, među vjernicima i onima koji to nisu, budu ostvarene plemenite nakane mira, suradnje, sloge, molitvenoga sjećanja, razumijevanja, oprosta, čišćenja pamćenja i oslobođenja od zlopamćenja. A sve radi veće slave Božje na ovomu svijetu, radi izgradnje društvene sloge među ljudima i narodima, radi ekumenskoga susretanja, međureligijskoga dijaloga i radi sretnoga napretka svih Božjih stvorenja. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.". naveo je Vukšić u svojoj propovijedi.
