Čovjek je najovisniji o vodi od svih drugih sisavaca. Naša tijela čini između 55 i 60 posto vode, potrebno nam je unijeti 2 do 3 litre tekućine dnevno kako bismo se održali pravilno hidriranima. U prethistoriji su naši preci do vode dolazili uzimajući je iz jezera, močvara i rijeka, no riječ je tek o 0,01 posto sve vode danas na Zemlji. U prijevodu, svježe vode prikladne za piće ima malo, ona je zapravo jako rijetka. Progresivno isušivanje pojačavalo je kroz povijest taj problem, neki znanstvenici tvrde da je ono doista snažno utjecalo i na nestanak nama srodnih vrsta, poput neandertalaca.
Voda potaknula istraživanja
Mi smo kao vrsta opstali, prema ovoj teoriji, i zbog toga što smo kontinuirano oblikovali okoliš tako da u njemu bude osiguran pristup pitkoj vodi. Primjerice, stari rimski grad Cezareja u današnjem Izraelu prije dvije tisuće godina nije se mogao održati s postojećim izvorima vode. Zato su, koristeći robovski rad, Rimljani izgradili mrežu akvedukata kojima se voda dovodila čak i s udaljenosti od 16 km čime se osigurala količina od 145 litara vode za svakoga od njezinih 50.000 stanovnika.
Cezareja je Rimljanima strateški bila iznimno važna i morala je opstati. Bez vode to nije bilo moguće. Takve vještine omogućile su ljudima da se odmaknu od lokacija prvobitnih naselja i hrabrije istražuju druge dijelove kontinenata. Znati doći do vode znači opstanak, bez vode umiremo u nekoliko dana. Voda je naše postojanje oblikovala onoliko koliko i hrana. Njezin nedostatak, primjerice, već za razvoja fetusa može snažno utjecati na kasnije navike i potrebe djeteta za vodom. Moguća je i pojava kardiovaskularnih bolesti. I to je tek jedan od niza razloga koji utječu na to kako će naše tijelo reagirati na smanjen unos vode, odnosno njezin nedostatak. Naše tijelo koje je površinom puno veće od, recimo, našeg prethodnika australopiteka, puno racionalnije raspolaže svojom tekućinom, lakše rasipa višak temperature čime se postigla i manja potreba za tekućinom za vrijeme kretanja. Dvije su vrste žlijezda znojnica u čovjeka, apokrine i ekrine. No ljudi imaju i daleko više ekrinih žlijezda od bilo kojeg drugog primata, do čega je moguće dovela stalna mutacija gena EN1 što je dovelo do viška ekrinih žlijezda znojnica. Zbog tog pojačanog znojenja kod kojega isparavanje znoja hladi kožu i krvne žile rani je čovjek mogao biti aktivniji od ostalih primata u sušim uvjetima. Zbog toga je moguće da smo i preživjeli, jer čovjek se zbog te svoje osobine mogao upustiti u dugotrajan lov na životinju koja tu osobinu nije imala.
Pregrijavanje i tjelesna masa
Naprosto je životinju gonio dok se ona nije “pregrijala”. No ista ta osobina skriva i prijetnju, a to je dehidracija. Homo erectus mogao je ganjati životinju koju je lovio pet sati prije nego što je izgubio 10 posto svoje tjelesne mase. Mi to ne možemo, upozorava se u temi o vodi i čovjeku u časopisu Scientific American. Zato su nama kao vrsti potrebniji vanjski izvori vode nego našim rođacima primatima ili drugim životinjama poput ovaca, deva ili koza koje mogu izgubiti i 20 do 40 posto tjelesne tekućine bez da dođu u smrtnu opasnost. Doduše, one imaju mogućnost i pohraniti rezervu vode u posebnom “pretincu”.
Naša sposobnost da preživimo bez svježe vode bitno je manja nego tih životinja pri čemu postoje i druge kod kojih je ta sposobnost još i izraženija. No ni pretjerani unos vode za nas nije rješenje jer, ako to radimo često, narušavamo svoju sposobnost rehidriranja, a ako pijemo prebrzo, možemo poremetiti ravnotežu elektrolita u tijelu i pretjerano smanjiti količinu natrija u krvi, što je podjednako fatalno kao i dehidracija.
