Ovoga tjedna, točnije u srijedu, bit će točno 30 godina od kultne, nikada odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde u Maksimiru. Kreativna, nadahnuta ekipa Bad Blue Boysa s Jaruna, u Ulici Hrgovići, nedaleko od ulaza na jezero, zid stambene zgrade oslikala je fenomenalnim muralom posvećenom događajima u Maksimiru tog 13. svibnja 1990., i navijačkim idolima toga doba, Shali, Bobanu i pokojnom Kužeu.
Pod muralom s dvojicom iz starije navijačke garde, dečkima iz kvarta, Stipom Renićem i Željkom Galeom, evociramo sjećanja na jedan od najvažnijih događaja u Dinamovoj povijesti. Priča je to bez politiziranja, zaplotnjaštva, teorija zavjere oko neodigrane utakmice, već čisti pogled iz navijačke perspektive.
– Ja se zovem Stipe Renić i imao sam čast da sam toga bio na stadionu u Maksimiru...
Vjerojatno u rujnu
Ali ne kao navijač Dinama, već kao navijač Hajduka, ali taj dan svi smo navijali za Dinamo! – priča Renić i prisjeća se anegdote: – Mene su par dana prije te utakmice nazvali navijači Crvene zvezde iz Beograda i oni su mi, prijeteći, najavili da ćemo u Zagrebu svi najeb..i; da kao dolazi Crna ruka! Pa dobro, ako vi imate Crnu ruku – ja brzo izmislim nešto i kažem – e onda mi imamo ovdje UTO; ustašku tajnu organizaciju. Već dolaze snage iz Australije, Amerike, Argentine, Čilea..., nema odakle sve ne dolaze u Zagreb. Neki od njih su već tu, po kampovima, i svi će biti u nedjelju na stadionu.
Famoznoga 13. svibnja 1990. Stipe je bio 23-godišnjak, punokrvni navijač krcat adrenalinom.
– Nakon što su već počeli neredi, ja sam uočio čovjeka s akreditacijom oko vrata kako u kantu skuplja kamenje s poda i nosi je prema južnoj tribini s Delijama, te im ih vraća. Zaletio sam se u njega i zveknuo ga, on je pao, kanta je odletjela, a akreditaciju na kojoj je pisalo “Press Tanjug” stavio sam si oko vrata. I sad sam ja “baja” gdje god se krećem po stadionu! A svi su me znali, jer sam u to vrijeme radio kao konobar u diskoteci “88”, na stadionu. Policija je dobila signal da sam bio u “akciji”, pa me počela ganjati po terenu i kada sam se počeo penjati na ogradu da se vratim na zapadnu tribinu, dobio sam pendrekom po glavi. Sa zapada je tada preselio na jug. – Dok sam bio na zapadu, shvatio sam i što se događa na jugu, pa sam, preskočivši ograde, došao i pod tu tribinu. Navijači Zvezde tukli su tamo nekog našeg, a ja sam bio prvi, zaista prvi, koji je stolce koje su Delije bacale, počeo vraćati na njih. E, onda je uletio i Željko – zastaje Renić i pokazuje na prijatelja.
Stipe će se s ponosom sjetiti i kako je u jednom trenutku gužve i napetosti dohvatio pod ruku Dinamova kapetana.
– Ja sam također bio prvi koji je, nakon što je Boban udario policajca, ulovio Zvonu pod ruku, i to se dobro vidi na snimci, te ga odvukao na sigurno. Htjeli smo mu na neki način dati zaštitu, pokazati mu da je ono što je napravio dobro djelo. Bili smo u tim trenucima jako ponosni na njega – priča Stipe, koji je četiri mjeseca poslije bio i na Poljudu, na još jednoj povijesnoj utakmici, kada je prekinut sraz Hajduka i Partizana, i kada je bila zapaljena jugoslavenska zastava.
Željko Gale, legenda Boysa, sa stotinama utakmica u nogama, također ima zanimljivu priču iz 13. svibnja 1990.
– Toga dana rano ujutro s ekipom sam čekao Zvezdine navijače na Glavnom kolodvoru. Ja u odijelu, jer sam prethodnu noć bio na svadbi, Vjesnik pod rukom, i nas 150 čekamo Delije, spremni na sve. Dinamo i Hrvatska bili su nam tada sve! Dinamo nam je bio jedini ispušni ventil. Nismo ih dočekali na kolodvoru, pa smo ih išli tražiti po gradu i ugledali ih u Vukovarskoj, kako hodaju po tramvajskoj pruzi. Tada je došlo do međusobnoga kamenovanja – priča Gale.
Zvone najavio Domovinski rat
Što vam znači 13. svibnja 1990.?
– Ta je utakmica na simboličan način značila početak Domovinskog rata. Mnogi od nas završili su poslije u postrojbama Hrvatske vojske i policije.
Što je za vas značio Boban? Je li istina da su BBB bili kivni na njega nakon poraza od Olimpije tjedan dana ranije?
– Ne na njega, nego na Panadića. On se pred nama, ispred busa, postavio bahato, pa sam mu ja na svoj način uzvratio. On nam se tada bio zamjerio, a ne Zvone. Dapače, vjerujem da je Zvone bio jako emotivan, i zbog poraza od Olimpije, ali i zbog nas, koji za njih živimo i “ginemo”. Boban je za mene oličenje pravog hrvatskog čovjeka, nacionalni junak, i više od toga. Na to se nadovezuje Stipe Renić. – Boban nam je toga dana zapravo poručio da se – spremamo. Tako je i bilo; spremali smo se godinu dana i tada smo krenuli u rat, i sada, hvala Bogu, imamo ono za što smo se borili, svoju Hrvatsku. Sve je bolja i bolja, unatoč nekim stvarima koje nam političari rade – zaključio je Stipe Renić.
