"Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj (IFAD) nastavit će lupati na vrata javnog i privatnog sektora kako bi potaknuli ulaganja u programe koji se bore s temeljnim uzrocima nesigurnosti hrane, a to uključuje radnje koje omogućuju više lokalne proizvodnje hrane, veću integraciju regionalnih tržišta i daljnju diverzifikaciju usjeva".
Poruka je to koja se čula nedavno na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Neki su i bez upozorenja iz Davosa svjesni važnosti domaće proizvodnje, a jedno svjetsko istraživanje kaže da je sve više onih koji imaju pšenice i kukuruza uskladištenih za idućih nekoliko godina.
Prošle godine, nakon objave koji su proizvodi poskupjeli i zbog čega im prijeti nestašica, počelo je ozbiljnije skladištenje artikala poput riže, koja nema rok trajanja, tjestenine zbog problema s pšenicom, čokolade. Na posljednjem mjestu proizvoda koji poskupljuju i kojima prijeti nestašica je brašno.
Što se BiH tiče, mjesta za proizvodnju određenih kultura je napretek. Polja su godinama prazna. Malo su se ljudi pokrenuli 2020. u pandemiji, međutim, brzo se sve vratilo u rutinu. Svojedobno je ekonomski analitičar Zoran Pavlović zaključio da država koja nije u stanju proizvesti barem pola hrane koja je potrebna građanima nije održiva. - Briga države o poljoprivrednoj proizvodnji mora biti značajno veća, ozbiljnija i financijski bolje podržana, inače ćemo ostati bez nje - govorio je. I inženjerka prehrambene tehnologije Esma Žuna Zjajo kazala je da nije u redu da se u BiH prodaje krumpir iz Egipta, a ovdje imamo rani ljubuški, nevesinjski, glamočki. Previše je uvoznih jabuka, mrkve, luka..., svega onoga što se može proizvoditi u BiH i biti vrhunske kvalitete.
- Svijest naših građana, kad je riječ o kupnji i korištenju domaćih proizvoda, na jako je niskoj razini. To se najbolje pokazuje kad iz godine u godinu imamo članke o milijunima litara uvezene vode. Većina građana slabo obraća pozornost na to je li nešto domaće ili iz uvoza. Možda se baš ove godine opametimo jer države koje proizvode svjesne su da živimo u lošim vremenima i da prvo treba osigurati stanovništvo unutar svojih granica te mu ponuditi proizvode od kojih mogu (pre)živjeti pa tek onda misliti na izvoz. U BiH se ne razmišlja toliko strateški.
