Planine ne treba izbjegavati. Ni zimi ni ljeti. Uvijek imaju svoje draži. Samo, treba poštovati prirodu, ići kada vremenske prilike to dopuštaju, prilagoditi im se, ponijeti prikladnu obuću i odjeću, obvezno uzeti i mobitel i nikako ne ići sam.
Dobro je i obavijestiti obitelj o svom smjeru kretanja. Treba računati i na iznenadnu promjenu vremena, imati zaštitu od kiše i vjetra i rezervnu odjeću. Treba se držati markiranih putova i staza i ponijeti dovoljno vode. Zimi treba biti osobito oprezan zbog ranog mraka i pozorno pratiti vremensku prognozu, ali ne treba se plašiti i sjediti kod kuće – kažu nam to u dahu Tonći Lalić i Stipe Bušelić, pročelnik i tajnik HGSS-ove stanice Makarska, kojima Biokovo, koje je surovo jednako koliko i privlačno, zadaje posla i zimi i ljeti. Ljeti traže turiste koji se izgube u planini, zimi domaće ljude, najčešće dementne starije osobe koje zalutaju i kolege planinare koje iznenade vremenske neprilike. Opreza nikad dosta, a zimi pogotovo, pa za izlete treba birati one planine i brda koje smo upoznali u ljetnim uvjetima, dok u viša brda treba ne treba ići bez iskusnih planinara. I ono najvažnije, ističu naši sugovornici, u nevolji trebate zatražiti pomoć, zovite 112!
– Ja sam dvaput stradao u planini. Prvo, kao mali, sa školom smo išli na Biokovo na izlet. Trčao sam, pao i razbio glavu. Uz pomoć školskih kolega sam se spasio. Drugi put smo kolega iz Gorske Boro Turina i ja ostali s njegovom obitelji u jednoj maloj kućici u Biokovu zameteni u snijegu. Na sigurnom, ali u planini si u pogibli jer ne možeš nikamo. Zvali smo kolege da nas spase. Kad si u takvoj situaciji, zovi pomoć, glupo je poginuti! – priča Tonći Lalić, iskusni planinar i gorski spasitelj, koji priznaje kako su loše procijenili vrijeme, napadalo je snijega, došla je noć, krenula mećava...
– Što onda, zvati HGSS, kolege i prijatelje. Nisu nam se rugali, znaju oni što je Biokovo – kaže Lalić. Zimi su akcije rjeđe, manje je ljudi i na rivijeri i na planini, ali posla za HGSS ima.
– Ljudi željni snijega upute se na Biokovo u neopremljenom vozilu bez zimskih guma i lanaca i, kad zapadnu snijeg, tko će ih drugi spasiti nego Gorska služba spašavanja. Iako nitko nije ozlijeđen, ljudi su u stupici zbog leda, što nije bezopasno jer može doći do težih posljedica. Kada god smo izašli na teren, mogu reći da smo u 100 posto situacija problem riješili – kaže Stipe Bušelić. Također, nikada im nijedan unesrećeni, kada su ga pronašli živog, nije preminuo tijekom transporta, zbog čega su u makarskoj stanici, koja broji oko 35 članova HGSS-a vrlo ponosni. Posljednja akcija bila im je nedavno, na TV odašiljaču smještenom na najvišem vrhu Biokova, Svetom Juri na 1762 metra nadmorske visine. Odašiljač Biokovo najviša je točka na kojoj ljudi u Hrvatskoj rade. Tehničarima je došlo vrijeme za smjenu i trebalo je jednu ekipu odvesti na odašiljač, a drugu spustiti u Makarsku.
– Stroj za čišćenje snijega vozio je ispred nas, mi smo u dva terenca išli za njima. Vozili smo četvero ljudi gore. Od ulazne rampe do vrha Bikova su 23 kilometra, a pješačimo zadnja dva-tri kilometra, što je dobro jer znalo se nekad pješačiti iz Makarske skroz do Svetog Jure. I eto, prvo smo vozili za strojem, slabo je napredovao i ostavili smo vozila. Stavili smo krplje na noge. Nas nekoliko iz Gorske krenuli smo ispred televizijskih tehničara i ugazili im stazu kroz snijeg. Doveli smo ih gore, a smjenu koja ide kući spustili smo niz konope od njihova objekta do našeg vozila. Toga dana iz Makarske smo krenuli oko 10 sati, a s Biokova smo se vratili oko sedam uvečer – kazuje Bušelić. Još pamte zimu 2012. godine kada je snijeg napadao u golemim količinama, bili su sedam dana po Zagori, u Vrgorcu i Imotskom.
– Sedam dana, svaki dan, cijeli dan. Spavali smo gdje smo stigli, u autima, gdje smo se zatekli. Tada je bilo jako bitno obići sve stare ljude po selima. Neki su bili bez ogrjeva, neki bez hrane, mnogi bez lijekova. Trošili smo svoj novac da bismo kupili jaja, lijekove, kruh. Bilo je strašnih situacija, to su ljudi čija su djeca daleko i ovise o pomoći drugih. Bilo nam je jako drago što možemo pomoći jer, kad ti čovjek ponudi ono malo što ima... – prisjeća se Lalić. Stipe priča kako je bilo neugodnih situacija te zime.
– Kao dio sustava civilne zaštite, članovi Gorske službe su odrađivali najteže zadatke. Donosili smo lijekove bolesnima, dječje potrepštine, probijali se tamo kamo nitko drugi nije mogao. Imali smo stožere u Imotskom i Vrgorcu, mijenjali smo ljude koji su padali od umora. I onda u svemu tome, bilo je svakakvih prohtjeva. Čak je bilo ljudi koji su nas zvali da im kupimo cigarete – priča Bušelić. Nije uvijek lako, na terenu i kad je najhladnije i kada je najtoplije.
– Ljeti ti je druga pjesma. Akcije potrage znaju trajati danima po nesnosnoj vrućini. Prošlog ljeta bio je pakao. Četiri dana smo po suncu tražili Poljakinju koja je poginula. Vrućina, 50 stupnjeva na Biokovu. Boli me glava, ne mogu disati, vadim pumpicu, mislim da je zato što imam astmu, ali gledam kolega Ante s Brača pada dok hoda, a pas dahće i dahće, a ne može uhvatiti zrak. Sunce prži u stijene, sa svih strana peče, piješ vode non-stop, mokar si i žedan stalno ti srce lupa u sljepoočnicama... Prošli smo pokraj nje na udaljenosti od 20 metara i nismo je vidjeli, poslije ju je pronašao pas. I kad smo je nakon četiri dana konačno našli, još je nismo ni donijeli, kolega zove, nestao jedan momak iz BiH. Nitko nije otišao kući. Odmah smo se ukrcali u helikopter i natrag na Biokovo, samo na drugu stranu. I opet smo tražili. To je fizički naporno, a momka nikada nismo našli – kaže Lalić.
Riječ je o Igoru Davidoviću (29) iz Tuzle koji je nestao u kolovozu prošle godine za uspona na Biokovo iznad Podace. U planinu je otišao sam i nikad se nije vratio. Ukupno, šestorica muškaraca koja su nestala u biokovskim vrletima nikada nisu pronađena. To su Česi Jiři Gajda, nestao u rujnu 2010. i Miroslav Novotny, nestao u srpnju 1998. Iste godine oko Božića nestao je na Biokovu Želidrag Ostojić (64) iz Tučepa. Nikad nije pronađen, kao ni Idriz Idrizović, Zagrepčanin koji je u rujnu 1984. na Biokovu krenuo s grupom planinara, ali odvojio se od njih i nestao. Svaki se trag izgubio i još jednom Zagrepčaninu, Maksimilijanu Mandlu, koji je nestao jako davno, sredinom prošlog stoljeća. Prije mjesec dana, 17. veljače u podnožju Biokova, u blizini Velikog brda pronađeno je tijelo Poljaka Mareka Wozniaka (32). Nestao je još 2014., službeno još nije potvrđen identitet kostura koji su planinari pronašli, ali sudeći po osobnim stvarima i odjeći, poprilično je izvjesno kako se radi upravo o njemu. Wozniak je iz Krvavice krenuo na Biokovo u tenisicama i s tri litre vode. Otišao je sam i nije se vratio.
– Ljudi na Biokovu ostanu bez vode, počnu halucinirati i jedini im je cilj spustiti se, a to vam je tolika visinska razlika, i do 1500 metara, pa je spustiti se sigurno, bez adekvatne opreme i vještina, nemoguća misija. Dobro je kad ljudi pozovu pomoć. Onda im kažemo stojte na mjestu i čekajte da vas pronađemo i spasimo, ali ako čovjek forsira da će se sam uspjeti izvući, dan prolazi, on luta, hvata ga panika, krivo stane, padne... Onda tražimo iglu u plastu sijena iako imamo i dronove, pse, termovizijske kamere... – ističe Bušelić, a Lalić dodaje kako je puno lakše pronaći živog čovjeka koji je u nevolji nego kada traže tijelo poginulog.
– On viče ili maše, želi da ga vidimo. Najčešće se dere ko lud, a tako i treba. Nije uvijek lako locirati čovjeka koji negdje zapne. Biokovo je opasno i zato što, kad neko viče, stvara se strašna jeka i ne znaš odakle glas dolazi, s koje je strane. Spašavali smo jednom jednog Čeha, a ja dobro govorim i češki i slovački, i Vinko Prizmić, šef koji je bio u helikopteru, tražio je da ga zovem pa da njih navodim jer ne znaju gdje je. Gorivo im se bližilo kraju. Ja pitam Čeha gdje vidi helikopter: iznad sebe, lijevo ili desno, a on samo ponavlja: “Voda, voda, voda...”. Bio je lud od žeđi. Morao sam biti malo bezobrazan. Rekao sam mu: “Slušaj, ako mi ne kažeš gdje vidiš helikopter, umrijet ćeš i nećemo te nikad naći!” Uplašio se i rekao da ga vidi iznad sebe. Rekao sam mu: “Skidaj majicu i maši.” Našli su ga, spasili i dovezli ga u Baško Polje – priča Lalić, ali tu priči nije kraj.
– Piloti mokri, goriva više nema, a Čeh kaže: “Ima još jedan gore na Biokovu.” Mi gledamo u pilota, a pilot kaže nema goriva. Tko će sada pješke?! Pilot je onda rekao da ipak idemo, a taj drugi momak je bio vrlo blizu mjesta gdje smo našli ovog prvog. Prijatelji su. Otišli su gore, svaki je imao po jednu bočicu vode i skoro su dehidrirali – završava storiju Bušelić i napominje kako ljeti na Biokovo treba ponijeti najmanje tri litre vode. Tonći se rado sjeća Slovaka Josifa Broza koji ga je potražio na radnom mjestu, u Turističkoj zajednici, da mu zahvali što ga je ljeto prije spasio. Donio je slovačke novine u kojima je objavljen njegov intervju “Život mi je spasila hrvatska gorska služba”.
– Te smo noći svi bili na stijeni, kiša je padala, gromovi su tukli oko nas. Josef nas je pitao hoće li umrijeti. Spustio ga je dolje pokojni Joško Božić, Stipin sin – prisjećaju se naši sugovornici. U pamćenje im se urezalo i kada su prljavi i umorni, njih 43-oje nakon akcije došli u jedan hotelski restoran u Baškoj Vodi na doručak i, kada su ušli u dvoranu, 300 se ljudi diglo na noge i stalo aplaudirati. Mnogi zahvalni spašeni ljudi nude novac spasiocima. Amerikanci ne mogu vjerovati da se takvo nešto ne plaća i čude se zašto država to ne naplaćuje jer imaju osiguranja.
– Pajdo, kolika ti je plaća? Ti si lud ako ovo radiš bez 20.000 kuna – rekao mi jedan čovjek dok sam ga spuštao s Biokova. Mi smo zadnji koji nešto rade u Hrvatskoj za opće društveno dobro na visoko profesionalnoj razini, a potpuno besplatno – kaže Lalić i priznaje da često nije lako. – Sto puta kažem: “Što mi ovo triba?” i žugam kad me dignu iz kreveta u dva sata ujutro dok svi spavaju, još više kada se gladan dižem od punog stola u tri sata popodne, a vani je 40 stupnjeva, jer mi je zvonio mobitel i moram u akciju. Svjetsko prvenstvo u nogometu, igra Hrvatska, naravno, mi svi u akciji. Što ću, žugam i idem. Bilo nas je 26 i spasili smo čovjeka. A žena? Za svašta grinta, ali za akciju nikad riječ nije rekla. Kaže – “pazi se” i ulijeva mi frišku vodu – priča Lalić.
– Bilo teško ili lako, mi idemo. Pazite da se ne izgubite ili ne ozlijedite na Bikovu, ali ako vam se to dogodi, zovite, spasit ćemo vas! – zaključuje Bušelić.
