Ugledni njemački novinar i publicist Michael Martens nedavno je objavio dio deklasificiranih dokumenata njemačkog ministarstva vanjskih poslova iz kojih proizlazi da se Njemačka protivila raspadu Jugoslavije te je smatrala kako bi u tom scenariju sličnu sudbinu mogla doživjeti i Bosna i Hercegovina. Njemačka se u zapadnim krugovima smatra krivom za smrt Jugoslavije, s pojedinim ocjenama kako se radilo o dogovoru koji ima izvorište i simpatije iz vremena nacizma i ustaške države. No, Martens je otkrivenim dokumentima tu tezu posve poništio, piše Večernji list BiH.
Veza s II. svjetskim ratom
"Od 1992. godine Pariz, a prije svega London, igrali su kobnu ulogu u Bosni i Hercegovini i s toga su kasnije pokušavali skrenuti pozornost. Kada je Le Monde 1991. bio uvjeren da se ponovno čuju njemačko-hrvatska nacistička zvona ili kada je britanski publicist Mischa Glenny u New York Review of Books optužio Njemačku da je priznala Hrvatsku i Sloveniju u političkom aktu 'sumnjive moralne vrijednosti' i ne obazirući se na demokratske standarde, to su bili primjeri novinarskog pisanja na način koje je i danas prisutan: Njemačka je kriva. I na njemačkom govornom području ovo gledište ima svoje pristaše do dandanas", piše Martens. Dapače, on tvrdi kako Bonn predugo nije htio shvatiti da Jugoslaviji nije bilo spasa. Čak ni 1991. godine.
"Stotine izvješća o stanju na terenu iz njemačkog veleposlanstva u Beogradu i generalnog konzulata u Zagrebu, bilježaka, transkripata sastanaka u kabinetu ministra, zapisnika Kohlovih i Genscherovih razgovora sa srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i drugim akterima u Jugoslaviji sugeriraju da Bonn predugo nije htio uvidjeti da se jugoslavenska država, desetljećima cijenjena kao nesvrstani faktor stabilnosti, već i zbog toga nije mogla spasiti jer je vlasti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani iz različitih razloga uopće nisu htjele spasiti", ističe. Dodaje kako se njemačka pozicija promijenila pod dojmom eskalacije sukoba, donosi Večernji list BiH. Budući da se to iz dana u dan pokazivalo sve iluzornijim, u jesen 1991. prevladala je druga linija. Kohl i Genscher su došli do zaključka da bi priznanje Slovenije i Hrvatske predstavljalo manje zlo u jugoslavenskoj dvojbi. Nakon toga su bili spremni - i u toj točki je bajka o samostalnom njemačkom djelovanju donekle točna - braniti svoje stajalište od prigovora iz Washingtona, Londona i Pariza. Bilješka iz siječnja 1991. govori o posve drukčijem razmišljanju Njemačke.
"U interesu europske stabilnosti, interesi Zapada moraju i dalje biti usmjereni na očuvanje Jugoslavije." Tako je bilo i krajem mjeseca kada je njemački veleposlanik u Beogradu Hansjörg Eiff napisao izvješće Bonnu u kojem je sažeo pedesetominutni razgovor koji je vodio s Franjom Tuđmanom u Zagrebu.
U svom standardnom šifriranom teleksu veleposlanik izvješćuje da je Tuđman nakon razgovora odletio u Beč, "gdje su ga primili predsjednik Waldheim i kancelar Vranitzky". I Tuđmanovi pokušaji da zaobilaznim putem dođe do izravnog susreta s Kohlom i Genscherom su propali. Njemačka je strahovala od rata u Jugoslaviji. "Mora se osigurati da Hrvati i Srbi 'ponovno ne podlegnu iskušenju i pokušaju anektirati Bosnu i Hercegovinu, uključujući i muslimane koji tamo žive", navodi se.
Uloga SPD-ovca Gansela
Njemačka je počela mijenjati stajalište nakon što je središnja vlast počela slabjeti, a kap koja je prelila čašu bili su zločini u Vukovaru. "Tijek događaja to nije promijenio, pogotovo nakon što je u studenom JNA bombardiranjem Vukovar sravnila sa zemljom. U noći na 17. prosinca 1991. dvanaest država Europske zajednice odlučilo je zajednički priznati Sloveniju i Hrvatsku 15. siječnja 1992. godine. Tada je došlo do jednog istrčavanja, kada je Njemačka, po nalogu Helmuta Kohla, odluku o priznavanju objavila već 23. prosinca", piše Martens. Posebno važnom Martens ističe ulogu SPD-ovca Norberta Gansela koji je zagovarao raspad Jugoslavije. •
