Svaki pravi novinar kad-tad osjeti potrebu postati dio svijeta u kojem su nekad vladali Dostojevski i Marquez, a danas Mihail Šiškin. Većina novinara, ipak, nikad ne objavi knjigu, poneki to učine za svoga života, a Večernjakova novinarka vjerojatno je svjetski raritet jer je u istome danu izdala čak dvije knjige. I to potpuno različitog žanra: "Ponosna pustinja" je putopis kroz Perziju, a "Retrovizor" zbirka Milinih kolumni koje je u Večernjem listu objavila u razdoblju od 2007. do 2013. godine.
Iako sam za knjigu "Retrovizor" pisao pogovor svojoj dragoj kolegici, ipak ću se najprije posvetiti knjizi "Ponosna pustinja" jer me ta knjiga zapravo više zaintrigirala. Zapravo, Mila je napisala jedan predivan esej o zemlji koja je nepravedno označena "osovinom zla" koja je desetljećima bila u izolaciji i koja je tek velikim političkim naporima američkog predsjednika Baracka Obame i njegova državnog tajnika Johna Kerryja lišena tih okova. I usprkos bolesnim nastojanjima izraelskih i saudijskih političara, postala dio boljeg svijeta. A tom svijetu Iran pripada više nego njegovi oponenti.
I sam sam novinar i već godinama pratim Iran, zemlju bogate povijesti i kulture, državu koja ima razvijen nuklearni i svemirski program, civilizaciju koja se diči sjajnom kinematografijom i fenomenalnim piscima, dio svijeta koji ima najobrazovaniju mladu populaciju. Državu koja više od 300 godina nikoga nije napala, ali koju za ratne aspiracije uporno optužuju oni koji bez pardona bombardiraju druge kad god im se to prohtije.
Iran je zemlja u kojoj kršćani i židovi imaju zajamčena mjesta u parlamentu, u kojoj se zoroastrizam njeguje kao jedinstvena baština, u kojoj Kurdi od sve četiri države u kojima su nastanjeni najbolje žive. To je zemlja u kojoj žive neki od najboljih filmskih redatelja današnjice: Asghar Farhadi, Majid Majidi, Jafar Panahi. Osobno, nisam gledao ljepši i emotivniji film od Majidijeve "Boje neba", predivne priče o slijepom iranskom dječaku kroz koju je tako opipljiva tama i smrt, ali i nada u beskraj.
Godinama pratim kako zapadni mainstream mediji pišu o Iranu. Promatram fotografije koje iz Teherana objavljuju svjetske agencije poput Reutersa, AFP-a, AP-a. Uglavnom su na njihovim servisima fotografije koje prikazuju stare iranske žene zamotane u crne marame. Nigdje nećete vidjeti mladu djevojku u mini suknji ili mladića u trapericama iako je Teheran zapravo prepun upravo takve mladeži.
Sve ovo o čemu pišem je razbijanje stereotipa o Iranu i Irancima i upravo to u svojoj knjizi radi kolegica Mila Stanković. I ja sam naprosto ponosan što je osoba iz moga grada otišla u tu drevnu zemlju i što nam je iz vlastitog iskustva ispričala nježnu, toplu i zanosnu priču o Irancima. Sretan sam što je baš moja kolegica iz Večernjeg lista ta koja je začepila usta izraelskim i saudijskim dužnosnicima koji nam o Iranu lažu kao o zemlji zla, a Iran je zemlja istine i ljubavi. To je jedina zemlja Bliskog istoka koja vas miluje toplinom i čarolijom. Možda je to donedavno bila i Sirija, ali je uništena besmislenom, zapadnom željom da sruši režim koji je osiguravao kakav-takav sklad u zemlji tisuću etničkih zajednica.
Mila Stanković je rođena Širokobriježanka. Cijeli je život provela radeći u novinarstvu. Naravno, nije puno zaradila, ali je 'skucala' za nekakav auto kojim svaki dan putuje 22 kilometra iz Širokog Brijega na posao u Mostar. Ali je Mila bila i dovoljno štedljiva da skupi novac i u vlastitoj nakladi izda dvije knjige. Ova druga, "Retrovizor", temeljita je zbirka kolumni u razdoblju od šest godina. Za nju sam napisao i pogovor i ne vidim da bih mogao pametnije opisati njezinu drugu, sjajnu knjigu, pa ću ovdje iznijeti nekoliko pasusa iz te recenzije.
Dakle, to su Miline mjesečne kolumne iz tih šest godina i donose nam zapažanja iz preciznog ženskog kuta, pomalo pomilovana poetikom. Mila kolumne često započinje haiku rečenicama. Recimo: "Listopad. Težak mjesec". I inače, stil njezina pisanja je vrlo jednostavan, bez rečenica koje upadaju u beskrajne digresije i gube smisao. Njezino je pisanje zaokruženo poput zemaljske putanje oko Sunca.
Dok sam sredinom devedesetih radio na HTV-u u dopisništvu u Širokom Brijegu, krišom sam jedno vrelo popodne promatrao nedavno preminulog Petra Miloša kako piše tekst za svoj prilog. Popušio je pola kutije cigareta, a nije ni slova napisao. Onda je ustao, iz gepeka izvadio iz gajbe toplu pivu, drugu, treću... A onda je konačno iz njega nešto navrlo i učas je 'nalupao' tekst. Kad je skoknuo u wc riješiti se pive, ja sam se nadvirio nad pisaći stroj i vidio deset prostih rečenica. To je bio prilog od 30 sekundi za središnji Dnevnik. Pitao sam se - što li se Petar toliko mučio, a rečenice mu k'o u djeteta? Ali navečer kad sam pogledao Dnevnik shvatio sam koliko je Petrova genijalnost miljama iznad ostalih. Samo su njegove rečenice klizile ekranom poput najboljeg viskija suhim grlom. U tome je poanta, u jednostavnosti i čistoći jezika, pa onda i minijutarna pridjevska igrica zasjaji poput Venere na nebu. Tako je i s Milom, njezino je pisanje kratko, stilski dotjerano i jasno. Ona zvuči, glazbeno rečeno, poput Creedencea.
Ono što još lijepo pokazuje ovaj kolumnistički vremeplov jest kako smo mi retardirani optimisti. Recimo, u kolumni s kraja 2007. Mila piše kako optimisti vjeruju da će BiH ući u Europsku uniju 2014. Znajući sebe, vjerujem kad sam to pročitao da sam rekao: ajde Mila, o'ladi malo, ući ćemo mi puno ranije. Bilo je to godinu dana prije nego što je letjelica New Horizons poletjela na neizvjesnu misiju prema Plutonu. Nikada se ne bih kladio da će sonda veličine klavira doći do Plutona, ali eto - došla je na rub našeg Sunčeva sustava, do mrginja unutar kojeg se, s ostalim planetima, poput obitelji, guramo i vrtimo oko iste majke zvijezde. Ali BiH danas nije ni milimetra bliže da se ugura u tu zajednicu europskih obitelji koju smatramo svojom malom, zemaljskom kućom. Da Mila sad napiše da ćemo u EU ući 2034., ne bih vjerovao. Više nisam optimist. Bar ne u tome. I da, te 2007. kad je Mila napisala tu kolumnu izišao je prvi iPhone. A ja ovaj pogovor svojoj dragoj kolegici pišem na iPadu. Sve je nekud otišlo, samo ta naša BiH ne vrti se nigdje, čini mi se čak ni oko Sunca.
Znam da ste, ako ste pročitali knjigu, naišli i na niz drugih zanimljivih situacija. Ako niste, i ako ste počeli čitati knjigu unatrag od pogovora - što i ja redovito činim - onda sad navalite s početka. Čeka vas zanimljivo putovanje kroz vrijeme, podsjetnik na mnogo teških trenutaka i tek poneki sretan dan. Poput ovoga kad ste u rukama počeli listati ovu knjigu.
Ja sam sretnik koji je obje ove knjige već pročitao i nadam se da ću u sljedećim mjesecima biti pozvan da bar na jednom predstavljanju kažem još nešto o ovim predivnim djelima svoje kolegice. I nadam se da će nas Mila jednog dana iznenaditi još pokojim esejem jer njezina literarna misao naprosto žudi za avanturom i slobodom.
