S ciljem podizanja razine osposobljenosti za operacije pomoći civilnim vlastima pri elementarnim nepogodama, OS BiH proveo je obuku na mirnim i brzim vodama, uz ostalo, kroz četverodnevnu plovidbu čamcima na rijeci Savi. Sudjelovalo je 27 pripadnika OS BiH, tri pripadnika Civilne zaštite Orašje, jedan član Veslačkog kluba “Sidro” Orašje i dva člana Rafting kluba “Kanjon” iz Banje Luke. Obuka je ranije provedena i na terenima jezera Špionica u blizini vojarne “Sinovi Posavine”. Instruktor Svjetske raftinške federacije Aleksandar Pastir, donedavni predsjednik Kajak-kanu i rafting saveza BiH, s dugogodišnjim iskustvom raftera i jedan od mnogobrojnih humanista koji su nesebično pomagali u poplavama iz 2014., budno je motrio obuku i davao korisne savjete. - Ovo je skup nekoliko aktivnosti koje smo radili na suradnji OS BiH i civilnog društva. OS je pokazao iznimnu spremnost za suradnju s civilnim sektorom. Skupili smo nove tehnike zajedno i pokazali da je rafting moderan sport koji može pomoći u spašavanju ljudi. Ovom vožnjom mi ujedno povezujemo sve općine u savskom slivu - kaže Pastir, aktualni predsjednik Rafting-kluba “Kanjon” Banja Luka. Prisjeća se poplava iz 2014. smatrajući da povremeno treba progovarati o tim dramatičnim događanjima kako se neke pogreške ne bi ponovile. - Kada su takva dramatična događanja, nema granica jer rijeke ne poznaju granice. Poplava kreće iz općine u općinu, jedna rijeka se ne završava na entitetskoj ili nekoj drugoj granici, kazao je. Pokazala se i velika humanost svih ljudi u BiH, ali i u regiji, pri čemu su rafteri odigrali jednu od ključnih uloga. U poplavama smo bili jako dobro uvezani - od Slovenije, Hrvatske, Bugarske, Crne Gore, Srbije i BiH. Nemamo nikakvih predrasuda. Za nas su i žene isti spasioci i vodiči kao i muškarci. Dakle, potrebno je svako malo podsjetiti na ta vremena i ne treba govoriti da je sve bilo u redu jer tako nije bilo, tvrdi Pastir. - Iako je to bila prva elementarna nepogoda ovih razmjera, svakako da je slaba karika bila nedostatna povezanost na najvišim razinama, nepovezanost u spasilačkim akcijama i u znanju. Većina spašavanja zasnivala se na zastarjelim načinima, a mi smo pokazali da možemo, čak i bez motora, uz ljudsku volju, treningom i iskustvom danima biti na vodi. Ipak, najveći je problem bila nekomunikacija. Tamo gdje je ona postojala i gdje su općine i entiteti surađivali, puno je više napravljeno od područja gdje su jedni od drugih okretali glavu, kazao je. Misli da su svi iz tih događanja izvukli pouku. Ne treba izostaviti ni brojne pozitivne primjere gdje su ljudi stavljali živote na kocku da bi pomagali i spašavali živote iz nabujale rijeke... U tako velikom kaosu kakva je elementarna nepogoda, sve ponovno ovisi o pojedincima, humanim osobama koje sebe ne štete da bi pomagale drugima u nevolji. Ono što pojedinci urade i kakvu želju i volju imaju, najviše doprinosi akciji spašavanja, a zapovjedni lanci već idu po ustaljenim shemama, kaže Pastir.

Uređaj koji mnogi imaju kod kuće mogao bi biti izvor ozbiljnih zdravstvenih problema: ‘Odmah ga isključite ili bacite’