Oblači travanj cvjetnu togu. Dolovi, lazine i vlake zarasli u mladu zelen. Peludni oblačci prše sa zrelih cvjetnih grozdova smreke i čempresa. Prvi pupoljci buhača bojažljivo otvaraju zlatne očice. Još malo i svibanj će granuti sav u draganju i cvijeću. Sav u mirisu i pjevu. Pijan od sunca, zuja, bruja i milja. Srebrno-zlatni cvjetovi prekrit će nepregledne krajolike od planine Žabe do mora. Bjelina i zlatna boja ispunit će svaku poru prirode i života. Ispunit će pogled Božjom ljepotom. Mirisnom ljepotom biljke zvanom dalmatinski buhač. Jednostavno ćemo reći - buhač. I iz davnih kutaka prošlosti probudit će se priče i zgode kada se živjelo i disalo s ovom biljkom, kada su od nje bila ovisna mnoga gladna seljačka usta, piše Večernji list BiH. Kao što je to bio slučaj i s kaduljom, smiljem i dračom. Dalmatinski buhač vezan je uz imena dvojice hrvatskih velikana. Jedan je dubrovački ljekarnik Antun Drobac, a drugi nobelovac Lavoslav Ružička.
Hercegovačka ivančica
Na južnom neumskom području od Gradca do Neuma raste trajna zeljasta biljka buhač. Šire područje gdje uspijeva buhač je središnje i južno dalmatinsko područje uz Jadransko more. Dalmatinski buhač autohtona je biljka ovih područja. Njezin latinski naziv je Chrysanthemum/Pyrethrum/Tanacetum cinerariaefolium i pripada najbrojnijoj porodici flore južne Europe: Compositae/Astaraceae. Mnogi je nazivaju dalmatinska ivančica, analogno tome i hercegovačka ivančica. Iz Dalmacije je u drugoj polovici 19. stoljeća prenesena u susjedne zemlje. Dalmatinski buhač razlikuje se od sličnih vrsta u svijetu kao što su kavkaski, perzijski i aramejski buhač. Prvi je ovu biljku pronašao i opisao dubrovački ljekarnik Antun Drobac (1810. - 1882.). On je surađivao s liječnikom Šibenčaninom Robertom Visianijem te ga je upoznao s insekticidnim djelovanjem buhača, a Visiani je svoga kolegu opisao i njegova istraživanja uvrstio u svoje monumentalno djelo Flora Dalmatica izdano 1847. Hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička (1887. - 1976.) proučavao je kemijske sastojke dalmatinskog buhača te izolirao i opisao najsnažniji biljni insekticid piretrin. Piretrin je skupni naziv za šest sastavnica: piretrin I, piretrin II, cinerin I, cinerin II, jasmonil I i jasmolin II.
Ovih dana odlazim u prirodu. Zove rodni Gradac, zove Neum. Mami rano proljeće i otkriva svoje čari. Zuje pčele, pjevaju kukavice, ciliču pirle, prvi cvjetovi šire mirisnu raskoš. Poneki stručak buhača samo što nije procvao, zamladila se iva, propupali zlaćani cvjetići bukavca, lemprika se zabijelila, zanovjet zazlatila, u hramu prirode sve miriše na tamjan i mladi vosak. Samo buhač ne da mi mira. U punom je cvatu tek u svibnju i lipnju. Evo, imam sada priliku ubrati pokoji njegov cvjetni pupoljak. Zaista lijepo i ugodno miriše. Kao da si u nekom cvjetnom raju. Sve me ovo podsjeća na rano djetinjstvo. Na jedan izgubljen san. Na jednu meni dragu i čudesnu ''igračku'' koja je stajala u dvorištu moje rodne kuće. Mi djeca smo je nazivali grebeni. Bila je to zagonetna naprava koja nas je dobro zabavljala. Baka Ana mi je tumačila da su grebeni služili za ''češljanje buhača''. Ne tako davno naši stari su ''krčili'' lazine. Sjekli bilje u brdima i udolinama, palili ga, a zatim vadili zaostalo korijenje i kamenje slagali na međe i manje gomile. Na tim pripremljenim zemljištima sijalo se sjeme buhača. Kada bi odrastao i dospio za berbu, kosili su ga srpom i kosačem i obrađivali češljevima skidajući cvjetne glavice. Češljevi (grebeni) su imali zupce koji su bili vrlo blizu jedni drugima, pri vrhu su bili plosnati, a u donjem dijelu valjkasti. Berba buhača odvijala se oko blagdana sv. Ante, 13. lipnja. Osušeni buhač otkupljivali su pojedini trgovci i prodavali ga u Dubrovniku. Tako je buhač ''pozlatio'' južnu Hercegovinu kao što je ''pozlatio'' i Dalmaciju.
Pozlaćena Dalmacija
Buhač je trajna zeljasta biljka. Razmnožava se sjemenjem i vegetativno. Samonikla je, a uzgaja se i u kulturi. U našim krajevima najviše voli sunčana brdska područja. Naraste do 80 cm visine. Ima latice bijele boje, a prašnici su zlatnožuti. Listovi su duguljasti, perasti, urezani i plavkastozelene boje. Smješteni su na peteljkama, a pri vrhu biljke su rjeđi i u sjedećem položaju. Ovaj repelent svojim intenzivnim mirisom odbija razne nametnike: komarce, muhe, krpelje, uši, buhe, stjenice, mušice, mrave, uholaže, krompirove zlatice i sl. Nije otrovan za ljude. Ime Tanacetum cinerariaefolium za buhač potiče od grčkog izraza athanasia (besmrtnost, dugo trajanje cvatova) i izraza cinis (pepeo), zbog pepeljastih dlačica na naličju lista. Slično su izvedeni i strani nazivi: Dalmation pellitory (eng.), pyrethre de Dalmatie, tanaisie a feuilles de cineraire (fr.), piretro, pelitre de Dalmacia (špa.), piretro della Dalmazia (tal.), dalmatinski bolhač (slo.). Životni vijek biljke je oko 10 godina. Zakonom je zaštićena vrsta. Drago mi je.
I sada, još nekoliko zanimljivosti o buhaču. Dugi niz godina proučavao sam ovu biljku koja uspijeva u mom zavičaju. Primijetio sam da brda oko Gradačkog polja početkom svibnja budu prekrivena zlatnim i bijelim bojama proplamsaloga buhača. Uvijek isti, izvanzemaljski pejzaž! Kako li nam ta ukrasna i korisna biljka uzvraća ljepotom? Sjećam se, davno je to bilo, kada su žitelji moga rodnog mjesta pripremali potrebite preparate od cvjetova buhača, duhana i listova koprive za zaštitu bilja, korisnog za čovjeka, štiteći ga od raznih nametnika. Nije bilo nikakvih opasnih kemikalija koje koristimo danas. Rijetko se čulo da netko boluje od teških bolesti koje su danas uobičajena pojava. Mislim da bismo ostali uskraćeni opisujući samo korisna i ljekovita svojstva ove biljke. Nisam mogao mimoići njezinu beskrajnu ljepotu u vrijeme cvatnje kada umije i uljepša lice moga šireg zavičaja. Zato sam ovom tekstu dodao pjesničku notu koja veliča ovu autohtonu hrvatsku biljku.
