Bolje biti izoliran nego uzemljen. To vam je ovdje u Sarajevu fora’, našalio je Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić na naš upit pridržava li se mjera zabrane kretanja kako bi se smanjila mogućnost zaraze koronavirusom koja se pokazal posebno pogubnim za osobe starije životne dobi. Iako je dijete Drugog svjetskog rata, nije doživio slično iskustvo.
Uzoriti Oče, jeste li ikada doživjeli, kao dijete, svećenik ili nadbiskup, da su crkve za Uskrs bile bez vjernika i kako to doživljavate?
Tri četvrtine stoljeća živim, ali takvih situacija nije bilo. Moram reći da, iako su naše crkvene zgrade ovih dana bez vjernika, živa Crkva ima izazov sazrijevati u vjeri te više cijeniti milost redovitog sudjelovanja na misi i sakramentima. Stara besjeda kaže: „Čovjek kad izgubi, tek onda shvati i cijeni što je zapravo imao.“ Ovaj post od euharistije je svima nama izazov shvatiti koja je milost moći zajedno slaviti najsvetija otajstva na zemlji. I ova naša žrtva je u službi Kristove žrtve: Krist je umro za čovjeka, a mi se sada žrtvujemo da sačuvamo čovjeka od zaraze.
Kakvu poruku kušnje koronavirusa nosi vjernicima, Crkvi, kleru?
Kao što smo u ratu i poraću govorili da više ništa nije i neće biti kao što je bilo prije rata, to isto sada možemo ponoviti: ništa neće biti kao što je bilo. Ne mislim samo na društveno-političkom području, nego prije svega kod nas vjernika će nastati razlučivanje: kako kod onih koji su se udaljili od svetih otajstva, tako i kod ostalih jer će gorljivije doživljavati milosni dar što mogu sudjelovati u tim otajstvima. Drukčije će, vjerujem, i posebno važno biti i za nas svećenike jer smo do sada često puta bolno doživljavali mali broj vjernika u crkvi, a sada ćemo znati Bogu zahvaljivati za svakog vjernika s kojim možemo graditi zajedništvo u vjeri kroz slavlja svetih otajstava. Dopustili smo se zarobiti ideološkom klimom koja je urušavala moral i nametala neke „nove“ i „moderne“ vrjednote udaljujući čovjeka od Boga i Božjih zakona. Sada ćemo, nadam se, shvatiti kako je sva ljudska moć pokleknula pred tim nevidljivim virusom koji, čini se, moćno razara čovjeka i čovječanstvo.
Pa ipak, pojedini svećenici nisu otkazivali održavanje liturgijskih slavlja s vjernicima. Kako na to gledate, ponajprije na pokušaj razvijanja teze da su oni koji ne odlaze na mise manje vjernici, manje vjerni?
Mogu samo reći da se u ovim vremenima od svih traži odgovornost, poslušnost i solidarnost. Naglašavam: u ovoj situaciji ne radi se o vjeri, nego o odgovornosti za bližnje i njihove živote. Naime, čime se to može izmjeriti nečiju vjeru? Sv. Jakov apostol kaže: „Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru“ (2,18)
U Međugorju je zabilježeno obolijevanje više redovnika i redovnica od koronavirusa. Čuli su se različiti komentari. Koliko ste upoznati s tim slučajem i predstavlja li svojevrsnu opomenu?
Pratim taj slučaj preko informacija koje su mi dostupne. Suosjećam s njima i izražavam svoju blizinu. Svoje zle misli ne smijemo Bogu pripisivati. Ne vjerujem u Boga koji se osvećuje, nego u Boga koji iz ljubavi opominje i poziva. Božje je uvijek djelo ljubavi. Ne prihvaćam takva tumačenja koja izlaze iz srca koje ne vjeruje u pravog Boga.
Je li budućnost vjernika i Crkve u “ekranizaciji” misa, kakva su vam očekivanja, hoće li se vjernici nakon pandemije vratiti u Crkve?
Nipošto! U trenutačnoj situaciji, to je – takoreći – svojevrsno duhovno pomagalo koje pomaže ljudima ujediniti se u molitvi i slavlju euharistije na taj način, kada već ne mogu fizički. Uvijek će ostati fizička prisutnost sudjelovanja na misi. Uvjeren sam da će se vjernici, čim to bude moguće, iz istih stopa vratiti i još više cijeniti mogućnost sudjelovanja u svetoj misi. Oni kojima interes ili ovozemaljske čežnje zanesu pamet, takvima je upitno što znači sv. misa i nedjelja kao Dan Gospodnji.
Mnogima se snažno urezala fotografija pape Franje koji sam na Trgu Svetoga Petra izlaže Presveti oltarski sakrament. Kako ste je vi doživjeli?
Divio sam se tom pastirskom srcu koje postojano stoji, poziva i moli u Crkvi za Crkvu. Nije se lako s tom kušnjom hrabro nositi. Papa Franjo zaista herojski u vremešnim godinama mudro, vjernički ostvaruje ono što je Isus za Petra molio, „kada dođeš sebi, utvrđuj svoju braću“. On hrabro riječju i primjerom utvrđuje cijelu Crkvu u nadi i vjeri, pozivajući na velikodušnost i milosrđe.
Kako ocjenjujete vođenje Crkve u ovome trenutku od Svetoga oca?
Upravo sam rekao da se divim kako mudro i hrabro moli, svjedoči i upućuje pastirsku riječ. Veliko je to iskušenje i za njega i za sve nas, ali vjerom i pouzdanjem u Gospodina kročimo naprijed. Vjerujem da mu je bolno slušati tolike nevolje a ne može pomoći, jedino moliti i riječju vjere hrabriti.
U jeku koronavirusa Zagreb je pogodio snažan potres. Mnogi ljudi su ostali bez krova nad glavom, a stradala je i zagrebačka katedrala. Jeste li se čuli s kardinalom Bozanićem, i kako komentirate pojedine komentare da se radi o Božjoj kazni – odmazdi?!
Čuvši za potres u Zagrebu, vidjevši posljedice koje su me duboko potresle, odmah sam se sjetio onih potresa koje sam do sada preživio. Kao student na teologiji u Đakovu kada je 1964. u travnju razorno djelovao i oštetio katedralu, a i brojne objekte. U nas je ulio nemili strah. Još veću mi je traumu ucijepio potres u Banjoj Luci, kada sam to doživio u svojoj rodnoj kući. Gledajući ove slike, odmah su mi iz podsvijesti nahrupile slike, a i suosjećanje s ljudima koji su to doživjeli. Tu se čovjek tako nemoćan osjeća. Zvao sam kardinala Bozanića, baš nakon onog drugoga kada je bio sav pod dojmom te trešnje. Izrazio sam svoju blizinu, ali sam i te kako osjetio da trebam moliti kako bi se ljudima vratilo pouzdanje u Boga proživljavajući tu nemoć.
Izjave da se Bog osvećuje, to su riječi koje Boga ne poznaju. Ne smijemo svoje misli i stavove Bogu podmetati. Istina, valja čitati znakove vremena i shvatiti da je to Božji poziv da se čovjek ne uznosi kao da je Bog. Valja prepoznati svu svoju ograničenost i potrebu, na Boga se osloniti i Božju riječ živjeti.
Ove korizme izostale su ispovijedi. To je, svakako, jedan od važnijih dijelova života vjernika. Je li veličina ovoga Uskrsa u narodu zbog toga pomućena?
Nisu svete ispovijedi izostale. Svećenicima je izričito dana uputa da, ako netko zatraži sveti sakrament pomirenja, budu na raspolaganju „uz strogo poštovanje uputa za zaštitu od infekcije“. Ovdje se mora razlučivati zabrana i oprez: svete ispovijedi nisu zabranjene, ali je rečeno da, zbog opasnosti širenja zaraze, nema masovnih okupljanja za svetu ispovijed. Čak smo izričito napisali da se ne ispovijeda u malom, zatvorenom prostoru; ako pak mora u ispovjedaonici, da rešetke budu zaštićene folijom.
Ali, u svemu tome krije se izazov za sve nas, točnije, shvatiti koja je milost moći se osloboditi grijeha, s jedne strane, i kakva je muka kada moraš ostati u grijehu jer je aktualna situacija takva kakva jest, s druge strane. Uz to Crkva predviđa i dobivanje oprosta u izvanrednim situacijama. Na tu mogućnost nedavno je podsjetio i papa Franjo kada je, u skladu s onim što predviđa katekizam Katoličke crkve, naglasio važnost i snagu „savršenog kajanja“ koje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega. To „savršeno kajanje“ oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće.
Svjedoci smo da su svećenici molili za prestanak pandemije, ulijevali nadu. Prevladava dojam da su brojne pozitivne stvari isplivale u vremenu koronavirusa – solidarnost, pomoć starijima, ali i negativnih poput rasta kriminala. Kako na to gledate?
Naš narod mudro kaže: „Svatko je pao tamo gdje se nagnuo.“ Ljudi koji su u svom srcu težili za dobrim i borili se sa zlom itekako su u ovoj kušnji rasli u dobrim i plemenitim nagnućima. Ljudi koji su nagrizeni u svom srcu samo su pali tamo gdje su se nagnuli, a to je okorjelost srca u zlu. U situaciji u kojoj se nalazimo, vrijedi i jedna druga narodna mudrost koja kaže: „Ne pada snijeg da pokrije svijet, nego da svaka životinjica pokaže trag.“ Trenutačna kušnja razotkriva kakav je čovjek i koje vrednote nosi u sebi. Ljudi kroz kušnju postaju prokušani ako se istinski bore na putu protiv zla, a ogrezli ljudi još više ogreznu i tako svatko pokaže svoj trag.
Može li koronavirus biti prigoda za ispravljanja brojnih devijacija u našim, ali i društvima širom svijeta ili će, nažalost, statistike pokazivati da je u prva tri mjeseca 2020. porastao, primjerice, broj abortusa?
Smrt zbog koronavirusa uzdrmala je društvene strukture jer su uočile da su nemoćne. Sve su snage usmjerile da se zaustavi ta „kuga“ naših dana. I pravo je to činiti jer je nastojanje, pa ako hoćete i borba za opće dobro, dužnost društveno-političkih struktura kao i svih drugih. Ali nažalost, vi ste spomenuli samo jednu tragičnu brojku, gdje se čovjek u ime slobode drznuo uništavati ljudsko stvorenje koje se ne može braniti. To su nevina djeca pod majčinim srcem. Smatrali su da se to može ozakoniti i takve zakone uporno donose. Ujedno donose zakone da se starce može poslati na drugi svijet i to su nazvali eutanazijom, ubojstvom iz milosrđa. Koliko djece umire od gladi i žeđi, a da svjetske strukture ne trepnu okom nad tako zastrašujućim brojkama? Sada se „liju krokodilske suze“ zbog urušavanja gospodarstva, a koliko se tek ulaže za naoružanje i koliko se oružja šalje da se ljudi ubijaju? S tim u vezi, želim podsjetiti da je 2% od jednogodišnjeg proračuna za naoružanje samo jedne velike sile dovoljno da se riješi pitanje gladi u svijetu!
Mrtvi se samo broje, kao da su to stabla. Čak će se više dići glasova za rušenje stabala nego što se toliki ubijaju oružjem koje moćnici proizvode i prouzrokuju ratove. Čemu tolika hajka oko migranata, a ne proziva se one koji su svojim djelovanjem doveli do toga da ti ljudi toliko pate? Vidim koliko se hajke diglo oko spašavanje pasa u azilu – što treba poštovati – a nisam vidio da se tako zdušno zauzimaju za čovjeka koji pati i trpi... Poremetili smo vrednote.
Velika očekivanja su u ovome trenutku ljudi, vjernika od civilnih vlasti, ali i od vjerskih institucija. Na što naglasak trebaju stavljati jedni, a na što drugi?
I jedni i drugi trebaju pomoći u spašavanju ljudi. Prvo čuvati jedni druge da se što prije spriječi širenje zaraze, bolesnima pomoći u olakšavanju patnje te pomoći ljudima u nevolji, posebno starijih osoba. Svi se trebamo zauzeti jedni za druge da lakše prebrodimo ove izazove. Treba pametno raditi, a ne pametovati. Sada se pokazalo što znači zdravo društvo ili bolesno politikantstvo bilo u društvu, bilo u Crkvi. Nitko od nas ne može reći da je dorastao ovim izazovima. Svi učimo kako odgovoriti najbolje u ovom trenutku.
Koronavirus će, nažalost, brojne ostaviti bez posla, neki će i biti gladni. Kakav savjet imate za ljude koji će biti u novim iskušenjima?
Svi se moramo priviknuti na skromniji život. Treba se tako učiti da se troši ono što se ima. I osobe i društva i država. Ako bude dobre volje, onda će se stvarati strategija koja će pomoći da se čovjeku pomogne. Valja se vratiti obradi zemlje. Brojnima se ogadila obrada zemlje pa svi očekujemo da se može „velikom“ žlicom grabiti. U ovoj zemlji toliki prostori vape za ljudskom rukom da ih obrade. Nijedan posao nije sramotan ako se časno radi. Nisam ekspert za gospodarstvo, ali sam uvjeren, ne uklonimo li politikantstvo i traženje samo podobnih ljudi, nećemo moći ići naprijed. Budemo li uvažavali struku, gradili slogu i vrednovali čovjeka u njegovim pravima i dostojanstvu, naš čovjek je izdržljiv i možemo mnogo toga nadići i ostvariti.
Strahujete li da bi mogao uslijediti novi egzodus vaše zajednice s eskalacijom ovog problema?
Ako politika i mediji budu huškali, vjerujem da će mnogi naivni povjerovati i poći, ali treba znati da su ovaj virus i zaraza zahvatili cijeli svijet, ne samo našu zemlju. Bude li pameti i dobre volje, neće trebati bježati jer ova zemlja može „rađati“ dovoljno kruha za sve, ako bude manje onih koji potkradaju društvo. Doduše, nikada ih se neće iskorijeniti, ali treba težiti barem smanjenju njihova utjecaja.
Koronavirus je pokazao kako je neravnopravna podjela društvene uloge i moći. Ponajprije oko zdravstvenih radnika, koji su pravi heroji ove pandemije. Može li ovo osvještenje pomoći da se resetiraju odnosi i u prvi plan svega stave profesionalci, a ne podobnjaci?
I ovdje ću podsjetiti na staru poslovicu koja kaže: „Vuk dlaku mijenja, a ćud nikada.“ Bojim se da oni koji vode ovo društvo nisu sposobni drukčije misliti, pogotovo ako budu „hranjeni“ idejama moćnika ovog svijeta. Svi se kunu u ljudska prava i dostojanstvo čovjeka, a na površinu izbija interes i čija će biti „gornja“. Nisam zato da ih savjetujem, ali sam zato da dižem glas za dobro čovjeka, njegova prava i slobodu.
U BiH je čak i koronavirus iskorišten za nekoliko prljavih političkih igara. Ponovno jači tlače slabije, od sudionika sa strane opet nitko nije reagirao?!
Opet je mali čovjek žrtva. Opet je istina poginula. Da bi se nešto provelo, najčešće se izmisli teorija laži i onda se pravdaju potezi. Moje je naviještati evanđelje i Božje milosrđe koje treba stići do svakog čovjeka, a gluhom je badava govoriti...
Nedavno je i službeno okončana ceremonija preuzimanja dužnosti nadbiskupa koadjutora mons. Tome Vukšića. Sa sličnim iskušenjima ulazi u mandat, gotovo kao i vi?!
Kako sam već u godinama kada po kanonskoj dobi trebam poslati papi pismo u kojem stavljam svoju službu na raspolaganje, zamolio sam Svetu Stolicu za pomoć u vodstvu ove nadbiskupije. Sveti Otac mi je dodijelio koadjutora koji je ujedno ostao i apostolski administrator vojnog ordinarijata sve dok se ne imenuje novi. Onog dana kada Sveti Otac mene umirovi, nadbiskup koadjutor će preuzeti vodstvo ove mjesne Crkve. Sada ima priliku da je upozna još više, iako već dobro poznaje Vrhbosansku nadbiskupiju, i da se duhovno i psihički pripremi preuzeti i voditi je u budućem životnom hodu. Svako vrijeme ima svoje breme. Tako i ovo vrijeme donosi brojne kušnje i izazove na koje će trebati odgovoriti snagom vjere i pouzdanja u Boga te kročiti u budućnost svjesni da je Crkva Kristova, a mi smo samo sluge, navjestitelji i svjedoci.
Uzoriti, izazovna su vremena, kako ljudima usaditi Kristovu riječ “Ne bojte se”, kako probuditi nadu i optimizam, kako na osobnom tako i na društvenom planu?
Tu riječ nije izgovorio čovjek, nego Bogočovjek. Valja imati povjerenja u Isusa koji još nikoga nije iznevjerio. Mi njega iznevjerimo jer više povjerujemo u ovozemaljsku sigurnost. To ne znači izostaviti ono što moramo i trebamo učiniti, ali ako to činimo s pouzdanjem u Boga, onda ni Božji blagoslov neće izostati. Moje je naviještati Isusovu Riječ, a milost Božja usađuje povjerenje i prihvaćanje Riječi Božje. Kršćanin koji je povezan s Kristom je uvijek optimist jer živi iz nade koju je Uskrsli darovao.•
