Sa širenjem koronavirusa i nakon dugotrajne izolacije nalazimo se usred epidemije usamljenosti, u kojoj se ljudi osjećaju više sami i izolirani nego ikada ranije.
Usamljenost može biti vrlo štetna za mentalno i fizičko zdravlje jer je povezana sa većim rizicima od kardiovaskularnih problema, depresije i smrtnosti, piše Mind Body Green.
Dok tražimo rješenja, nova studija objavljena u časopisu “BMC Public Health” pruža nam jedan važan uvid. Ono zbog čega se osjećamo usamljeno zapravo zavisi od naših godina.
Usamljenost po godinama
Istraživači u Nizozemskoj prikupili su podatke o blizu 26.000 odraslih, uključujući mlađe odrasle u dobi od 19 do 34 godine, rane srednje starije životne dobi, u dobi od 35 do 49 godina i starije osobe srednje dobi, od 50 do 65 godina.
Sveukupno, 44 posto svih odraslih osoba reklo je da se susreće sa usamljenošću, uključujući 40 odsto mladih odraslih, 43 posto odraslih srednjih godina i 48 posto odraslih kasnih srednjih godina.
Međutim, neki životni uzročnici doprineli su usamljenosti u svim starosnim grupama.
To je prije svega činjenica da žive sami.
Najači faktor usamljenosti je osjećaj isključenosti iz društva, što je pokazalo istraživanje.
Mladi su usamljeni ako ne viđaju prijatelje
Za mlade odrasle osobe najvažniji faktor povezan sa usamljenošću bio je koliko često su bili u kontaktu sa svojim prijateljima.
Mladi odrasli sa manje obrazovanja takođe su imali tendenciju da se osjećaju usamljenije, što nije slučaj kod drugih starosnih grupa.
Obrazovanje je smjernica za mlade odrasle osobe i veća je vjerovatnoća da će težiti obrazovnim ciljevima, objašnjavaju istraživači u radu o svojim nalazima.
Osobe od 35 do 50 su usamljene ako nemaju posao
Rane srednjovječne odrasle osobe obično su se osjećale usamljeno kad nisu imale posao, što nije bio slučaj za ostale starosne grupe.
Također, su imali tendenciju da se osjećaju usamljenije što su više imali kontakt sa članovima obitelji.
Istraživači ukazuju da bi to moglo biti zato što je ova životna faza često obilježena odgovornostima i brigom o deci i o starijim rođacima, što se reflektira na društveni život izvan obitelji.
Za odrasle odrasle osobe starije životne dobi učestalost obiteljskog kontakta bila je također povezana sa usamljenošću.
Neobično otkriće je ukazalo da što su ispitanici zdraviji, to su i usamljeniji.
Istraživači su primijetili da bi to moglo biti zbog toga što osobe koje pripadaju ovoj starosnoj grupi imaju veću vjerovatnoću da imaju zdravstvene probleme, pa ako ih nemaju na neki se način osjećaju “izostavljeno”.
Faktor "isključenosti"
Iako su različite starosne grupe imale različite uzročnike koji su doprinijeli njihovoj usamljenosti, jedan uobičajeni trend bio je osećaj da ne rade iste stvari koje rade drugi ljudi u njihovim godinama.
Svaki period u životu karakteriše specifično ponašanje i ciljevi, poput završetka škole i napuštanja roditeljskog doma za mlade odrasle osobe.
Hoće li se pojedinac osjetiti usamljenost ili ne, ovisi od sposobnosti pojedinca da izvrši ili da ispuni norme ponašanja i ciljeve karakteristične za tu starosnu grupu, kažu istraživači.
U srednjim godinama osjećamo se usamljeno ako nemamo djecu, a svi oko nas imaju, a u starijim godinama ako nemamo obitelj i partnera ili nekog da brine o nama.
Suočavanje sa usamljenošću izgledaće drugačije u zavisnosti od toga u kojoj ste fazi života i koja je vaša definicija pripadnosti, ističu znanstvenici.
