Preuzimanjem najstarije institucije u Bosni i Hercegovini, Franjevačke provincije Bosne Srebrene, njezin provincijal fra Jozo Marinčić udahnuo je novu snagu. Ponajprije se to odnosi na snažnu ulogu franjevaca s navjestiteljskom službom, ali i kao vjernih čuvara i njegovatelja kulturnih i duhovnih zasada hrvatskoga naroda. “Ujaci”, kako ih se još uvijek zove u pojedinim dijelovima, najzaslužniji su za očuvanje i nacionalnog identiteta Hrvata. Provincijal Marinčić za Uskrs poziva vjernike da slijede vjerno put svoga Spasitelja - Isusa Krista.
Ova je korizma bila poticaj katolicima da razmisle o životnom i vjerničkom putu. Jeste li primijetili promjene unutar katolika samih, plemenita djela, solidarnost?
- Korizma ili četrdesetnica u Katoličkoj crkvi označava vrijeme duhovne priprave za najveću kršćansku svetkovinu Uskrs. Svoje korijene ima u ranom kršćanstvu kao spomen na četrdesetodnevni Isusov boravak u pustinji. U korizmeno vrijeme vjernici se tradicionalno više posvećuju duhovnom životu, ispituju svoju savjest, pristupaju sakramentu ispovijedi, potiču vjerničku solidarnost. To je, uostalom, i na tragu korizmene poruke pape Franje koji nas je kao vjernike pozvao da se više duhovno zauzimamo “u cilju širenja kulture susreta u jednoj ljudskoj obitelji”, da molimo “jedni za druge, da, kao dionici Kristove pobjede, znamo otvoriti naša vrata slabom i siromašnom” kako bismo mogli “u punini živjeti i svjedočiti uskrsnu radost”. Taj duh korizme žive i u praksi provode naši vjernici u župnim zajednicama.
Koliko je to odricanje korisno i važno za život svakog čovjeka, napose vjernika, te što je njegov smisao, osobito u vremenu korizme?
- Budući da kao vjernici korizmu razumijevamo kao pokorničku pripravu za proslavu Isusova uskrsnuća, to nas potiče na osobno odricanje, duhovno preispitivanje i obavljanje različitih oblika pobožnosti. U praksi to znači: okrenuti se samome sebi, postavljati pitanja o svome kršćanskom životu, smanjivati raskorak između načela evanđelja i njihova življenja. U tom okviru možemo govoriti o odricanju kao discipliniranju duha na osobnoj razini, kao i pojačanom iskazivanju solidarnosti s bližnjim. U tome je duh evanđelja. Odricanje tek radi odricanja, koje ne dotiče ni nas niti našega bližnjega, ne bi imalo stvarni smisao.
Isus je na posljednjoj večeri prao noge apostolima nastojeći poništiti razlike. Koliko su ljudi u današnjem društvu, biskupi, svećenici, predsjednici, svjesni, odnosno spremni ne uzdići se zbog svoje društvene pozicije?
- Pranje nogu u Katoličkoj crkvi obredni je čin ispunjen simbolikom. U starozavjetnom vremenu njime se potvrđivala gostoljubivost prema uzvanicima prije početka gozbe i na znakovit način izražavala radost dobrodošlice. Taj slikoviti obredni čin poznat nam je iz evanđelja u kojem je opisan događaj kada Isus, uoči posljednje večere, pere noge svojim učenicima - kao znak predanoga služenja zajednici. Isus je time htio pokazati kako je došao da služi, a ne da mu služe, što je bila jasna poruka ne samo njegovim učenicima nego i kasnijim naraštajima kršćana. U srednjem vijeku u samostanima su to redovnici činili gostima, siromašnim ljudima, bolesnicima, hodočasnicima. Danas je to liturgijski čin Velikog četvrtka koji u sebi nosi evanđeoski poziv na služenje. Tu simboliku na osebujan način koristi papa Franjo pranjem nogu zatvorenicima, ženskim osobama, inovjercima, i time se obraća svim ljudima bez razlike. Nažalost, toga je duha kod narodnih predstavnika vlasti i moćnika ovoga svijeta sve manje ili ga uopće nema.
Crkvu, rekao bih, od vrha do dna potresaju istodobno dva procesa oko kojih se okupio veliki broj vjernika, ali i klera - modernizacije, a s druge strane tradicionalizma. Kako vi gledate na najavu određenih novotarija kojima se gotovo narušavaju crkvene dogme?
- Katolička crkva, kao milenijska institucija, s najdubljim korijenima u povijesti, s vremenom se mijenja prateći opći razvitak čovječanstva. To je razumljivo. Znak je to njezine životnosti. S vremenom se stoga javlja potreba za nužnim unutarnjim reformama. Ljudi s vizijom u Crkvi nastoje ih osmisliti i provoditi. Ali se pritom javljaju i osporavatelji koji ih koče ili usporavaju jer navodno ugrožavaju izvorno poslanje Crkve. S promjenama Crkva redovito ide oprezno, nikad prebrzo, ali ipak ponekad kasni, kako se to dogodilo prije pet stoljeća (1517.) kada je, zbog kašnjenja prijeko potrebnih reformi, nastala reformacija Martina Luthera koja je izazvala rascjep u Crkvi i pojavu protestantizma. Srednji put i uravnoteženo praćenje promjena na općem planu jest ono što smatramo nužnim u izvanjskom funkcioniranju Crkve. No, u toj dinamici života nije moguće izbjeći i pojave koje prelaze crtu vezanu uz tradicionalni crkveni nauk i praksu. Ali to još ne mora značiti skretanje s izvornog evanđeoskoga puta!
Katolička crkva se suočava s problemom novačenja svećenika. Što biste u tome smislu poručili mladima, posebice onima koji se kolebaju oko tog duhovnog zvanja?
- To je očekivano, s obzirom na sve jače društvene promjene u smislu napredujuće sekularizacije, pa i grubog sekularizma s brojnim lošim posljedicama. Tomu smo sami svjedoci. U obiteljima je sve manje djece, nema više kao nekoć brojno velikih obiteljskih zajednica, broj se katolika smanjuje. Europa zbog toga nestaje i sve je očitije da je nesposobna taj problem riješiti. Djeluje sasvim izgubljeno, u magli. Sve je stavljeno na prosperitetno gospodarstvo, kao da je to jedino, a zaboravlja svoju tradiciju, svoju vjeru i svoju kulturu, svoje kršćanske korijene! Postaje tragično bezlična. Slični su procesi, nažalost, i u našem vjerničkom puku. U tome se, uostalom, ogleda i broj duhovnih zvanja.
Nedavno sam pročitao razmišljanje jednoga uglednog teologa koji je naglas rekao ono o čemu razmišlja i veliki broj vjernika - ‘Za i protiv’ današnjeg pape Franje. Kako gledate na njegove stavove, istupe, smjer kojim vodi Crkvu?
- Papa Franjo kao poglavar Crkve ima svojih posebnosti u komunikaciji i u stanovitom je odmaku od uobičajene slike pape. Već nakon izbora za papu, obraćajući se okupljenim vjernicima na Trgu sv. Petra u Rimu, pozdravio ih je s “dobra večer”, što je do tada bilo neuobičajeno. Bilo je to prvo iznenađenje. Potom su slijedila druga: da ne želi nositi zlatni križ, nego željezni, da ne želi stanovati u papinskoj palači, nego u Domu sv. Marte gdje stanuju i neki kardinali, da ne želi koristiti raskoš papinskog ornata... Slično je činio i kao nadbiskup Buenos Airesa kada je umjesto službenog koristio javni prijevoz, kada nije stanovao u raskošnoj nadbiskupskoj rezidenciji, nego u običnom stanu... Postavši papom najavio je reformu kurije! Kritizirao je neke pojave unutar Crkve, isticao je značenje ekologije, naglašavao važnost brige za siromahe, kritizirao kapitalistički poredak koji se uime profita okrenuo protiv čovjeka... Zbog svega toga zadobio je simpatije u svijetu, a i kod nas je, prilikom svoga posjeta Sarajevu, inzistiranjem da dolazi svima, a ne samo katolicima, bio oduševljeno primljen i ostavio je vrlo dobar dojam. No svojim je novim stilom papa Franjo izazvao i otpor u određenim crkvenim krugovima koji misle da je on vodi u pogrešnom smjeru. Pa i svojim je imenovanjem mješovitog katoličko-pravoslavnog povjerenstva o blaženom Alojziju Stepincu, prije njegova proglašenja svetim, izazvao stanovite nedoumice. No tu raznolikost pa i suprotstavljenost u pogledima na unutarcrkvenom planu treba gledati prije svega kao z nak unutarnje dinamike crkvenog života.
Nerijetko se našem narodu osporava hrvatski, katolički identitet, ali i bosanski, hercegovački, posavski. Snose li Hrvati za to odgovornost i kako se trebaju postaviti prema stoljetnoj domovini?
- Nisam osobno primijetio da itko ovdje osporava Hrvatima njihov vjerski i nacionalni identitet i ako to netko i pokuša, uzalud gubi vrijeme. Naime, nacionalna autoidentifikacija kod naših naroda u ovom području je odavno završen proces i on je u potpunosti nepovratan. Nacije su ovdje odavno formirane i svaka od njih, uz sličnosti koje ima, posjeduje i vlastitosti koje je razlikuju od drugih, pa takva je i situacija s Hrvatima u BiH. Hrvati čine sastavni dio naše domovine BiH, oni nisu nikakva dijaspora Republike Hrvatske, nego autohtoni narod koji je stoljećima obogaćivao i obogaćuje ovu državu i koji mora imati ista prava kao i svi drugi narodi u našoj zajedničkoj domovini.
Hrvati, kao najmalobrojniji narod u BiH, stalno su pod udarima slijeva i zdesna, u FBiH i RS-u. Kako v idite rješenje njihova problema?
- Dayton je nakaradnim mirovnim sporazumom napravio sistemsku pogrešku i uredio državu tako da ona ne može normalno funkcionirati. Nisu napravljeni nikakvi mehanizmi zaštite nesrpskog stanovništva u RS-u, na što vrlo često upozorava i biskup Komarica i ono malo naših ljudi koji tamo žive. Na drugom dijelu države svjedočimo trajnim sukobima između hrvatskih i bošnjačkih političkih elita gdje svaka od njih nastoji dominirati nad drugima tako gdje može i gdje za to ima zakonska sredstva. Uglavnom, najveći problem ove države je što svaki narod koji je u manjini na nekom teritoriju nema zaštite od većinskog naroda. Tako je s Hrvatima i Bošnjacima u RS-u, sa Srbima i Hrvatima u gradovima u kojima vladaju bošnjačke političke elite, a ista stvar je i sa Srbima i Bošnjacima tamo gdje vladaju Hrvati. Sadašnje političko uređenje BiH je neodrživo i nefunkcionalno i nije pravedno jer su njime ozakonjene podjele i rezultati agresije na našu državu. Bojim se da ovakvo stanje nefunkcionalnosti i podizanja tenzija među narodima ove naše lijepe zemlje služi mnogim nečasnim ljudima za osobno bogaćenje i netransparentno djelovanje.
Često se puta potencira, katkada i s razlogom, podjela između Hrvata Bosne i Hrvata Hercegovine. Kakva su vaša iskustva u tome smislu i kako gledate na stalne poticaje podjela?
- Svi mi znamo da postoje određene razlike i u mentalitetu i u običajima između bosanskih, hercegovačkih, zagorskih, istarskih, dalmatinskih Hrvata i to je nešto što je sasvim normalno. Takve razlike postoje u svim državama i od toga ne treba praviti bauk. Nisam primijetio nikakvo potenciranje tih podjela koje su normalna životna datost jer sve nas oblikuje mjesto i kraj u kojem smo rođeni. Sve razlike koje postoje među različitim ograncima našeg hrvatskog naroda nešto su što obogaćuje taj narod.
Nedavno sam pročitao naslov na jednome portalu ‘Hrvatska politika protiv Crkve’. Osjećate li te pritiske, kako gledate na katkada i izdvojena mišljenja koja stižu i iz vaše provincije?
- Na mene osobno nitko nikada nije vršio nikakav pritisak niti bi to moglo uroditi bilo kakvim plodom. Inače, što se tiče svih tih optužbi na pojedine svećenike, smatram kako se na to uopće ne treba osvrtati niti bilo kome se pravdati i one dolaze iz određenih političkih krugova koji bi htjeli drevnu Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu i njezine članove upregnuti u svoje usko-političke interese, što se neće dogoditi. Mi smo najstarija institucija u BiH, ponosni smo na tu činjenicu i nećemo tako lako prodavati obraz nikome. Bosna Srebrena je uvijek imala članove koji su imali različite poglede na određene društveno-političke prilike: jedni su više naginjali lijevo, drugi desno, treći su apolitični i više se bave pastoralom. Treba svakoga pustiti neka ima svoje mišljenje o raznim događajima i neka ga slobodno iznosi uz, naravno, odgovornost da time ne vrijeđa i ne nanosi štetu onomu koga proziva i da se ne iznose lažne optužbe i neistine. Sloboda javne riječi je osnovno ljudsko pravo, ali ona nosi sa sobom i odgovornost da se poštuje ljude s kojima se ne slaže, a ne da ih se javno blati klevetama i lažima i time im se uništava dobar glas. Takvo ponašanje je uostalom kažnjivo i prema našem franjevačkom i uopće crkvenom pravu.
Posljednji popis pučanstva pokazao je da je u BiH na kraju 2016. bilo 15.500 katolika, uglavnomHrvata, manje nego godinu dana ranije. O staje li ‘Bosna’ bez svjedoka?
- Nažalost, ljudi masovno iseljavaju iz svih naših krajeva, i Bošnjaci i Srbi i Hrvati te ih većina odlazi u zapadne zemlje trbuhom za kruhom. Da im se omogućio dostojan život i zaposlenje, sigurno bi ostali na ognjištu jer nitko ne voli ostaviti svoj rodni kraj, svoje roditelje i prijatelje osim ako nije na to prisiljen. Mislim kako su političke elite kod svih naroda najodgovornije zbog toga što se iz naše domovine odlijeva toliko mladih ljudi i to im ne služi nimalo na čast.
U Međugorje je nedavno stigao poljski biskup Henryk Hoser koji treba urediti pitanje pastorala. Kako gledate na te poteze Crkve i plodove Međugorja?
- Poglavar Katoličke crkve poslao je posebnog izaslanika u Međugorje mons. Henryka Hosera, nadbiskupa Varšave, kako bi osigurao pastoralnu skrb hodočasnika neovisno o vjerodostojnosti ukazanja. Vjerovanje u međugorska ukazanja je stvar osobnog izbora svakoga čovjeka i nitko nije dužan vjerovati u njih niti treba napadati one koji vjeruju. U Međugorju su se mnogi ljudi obratili i to treba poštivati, a mnogi tamo nalaze utjehu i radost.•
